Postoje riječi koje ne zaboravljam i lekcije kojima se stalno vraćam. Pokušavam posložiti tekstove koji žele biti spomenici od slova i izdaha, načiniti ih više dostojnima svojih uzroka. Postoje određene pjesme koje bi mogle biti bolje napisane i vraćam im se zbog toga. Pravim od njih utvrđenje, svoj Alamut, prostor u vremenu gdje sam savršeni čovjek koji ubija. Postoji Leonard Cohen kojeg iznova zatičem kako besramno ignoriše labudove na obalama svake rijeke koja mi se nudi. Nebesa najavljuju kišu i rijeke su saveznice. Znaju da ne znam ništa o datumima i proslavama, i da me je svemu što pamtim naučio čovjek koji se rodio na današnji dan. Napokon sam izgubljen dovoljno da izgubim put kojim sam morao poći. Određena pitanja nikada neće ostariti. Odgovori na njih su uvijek drugačiji i samo su dio rješenja koje nije konačno. Za ženu, za pjesmu, za prah koji ćemo postati. Za tijelo koje se umara i um koji izgara. Ovo je povratak starim zapisima, ovo je slavljenje Plamena njegove zadnje knjige.
I stand in ruins behind you, with your winter clothes, your broken sandal straps. Leonarde, sve o njoj sam nalazio u tvojim pjesmama, kao što su nalazili i mnogi prije mene. Zašto sam onda ubijeđen da sam volio bolje i zaslužio više? Njena adresa, ime, način na koji će kosu prebaciti s jedne strane na drugu i kada će to tačno učiniti, sve si pogodio. Ostavio si instrukcije za reakciju na svaku pojedinost. Preplavilo me je znanje i osjetio sam tvoju svetost.
On battlefields from here to Barcelona I’m listed with the enemies of love. I morao sam se u jednom trenutku odmaći od tvog pripovjedanja i istina koje su postajale moje. Od putokaza do zabluda. Morao sam sve ostaviti i posvetiti se putovanju, pratiti sopstveni haos, s ružom u jednoj ruci i njenim samoubistvom u drugoj. Moje čekanje poprima svete obrise. Tebi izrastaju krila. Desiće se čudo, veliko poput smrti i zastrašujuće poput rođenja. Kao svijeća si i svjetionik u mraku, u onom neodoljivom crnilu koje sam prizivao čak i kad sam pokušavao pobjeći. Hvataju se za ruke oni koje niko ništa nije pitao i za njih je odlučio.
If the moon has a sister it’s got to be you. Tvoja otvorena usta i moj jezik se savršeno mimoilaze. Takvi procesi zahtijevaju svoj zakon. Umjesto njega posvećujem ti zvijezdu. I ponekad upalim svijeću. Stomak je u plamenu, gorim ispod pojasa i ti ništa ne možeš učiniti u vezi toga. Ne mogu ni ja. Ništa ne treba biti učinjeno. Nedešavanje je ono što mora da se desi da bih nastavio sanjati. Morao bih pobjeći, otisnuti se u potragu za izlječenjem poetikom koju prvo valja izmisliti.
You were Marlon Brando, I was Steve McQueen. You were K.Y. Jelly, I was Vaseline. Ali sve to je iza nas. Odslužio sam svoje. Kolt je u futroli i prst na obaraču. Glad je drugačija. Posvećujem se plesu. Ti biraš valcer, naš je cijeli svijet od Beča do Tennesseeja. Ti prva pleši sa Leonardom, ja ću sa Federicom Lorcom, kasnije ćemo se mijenjati, neka svako ima svakoga, neka tako bude sve dok nas dvoje ne okončamo u klinču koji neće moći da rastave ni repovi smrti, ni rum iz Havane.
Give me back my broken night, my mirrored room, my secret life. Poražen sam i ti si prošlost, veća si od seksa i svjetlosti. Sjećanja su prljava i moji prsti će te opet pronaći. Prezir će te učiniti sveticom. Crno-bijeli svijet biram bez premišljanja, iako sanjam u bojama. Klizavo je i vrat se lako lomi. Stariji sam od vremena koje doseže sjećanje, i od sumraka u koji si odjahala. Leonarde, budi ponosan na mene, jedan mali beskraj sam bio Jimmy Dean.
Let’s sing another song, boys, this one has grown old and bitter. I time se krug zatvara. Dok me voli kako sam maštao da će to jednom činiti, uz čaj i naranče koje stižu čak iz Kine, u njegovoj poeziji nalazim savršen alibi za nepovučene poteze, i jasna mi je svaka verzija našeg susreta. Odsanjani smo u tmini umornih misli. Čak i kad sam odbio povjerovati da stvarno postoji i nisam otišao na koncert da se uvjerim u suprotno. Leonarde, nisi me napustio, ni tada, niti ikada. Učitelju srca, jesmo li sad završili? Are my lessons done? Are your lessons done? Are your lessons done?
(Mehmed Begić / AbrašMEDIA)