I then began to realize death had worked her charm.
Taking myself of nothingness I chose a road to walk.
[Charles Mingus]
I
Pitao sam se koliko i dokle. Svako novo buđenje spoznaja je o protraćenom. Ako zaista postoji bolje, ako je moguće drugačije, zašto se mučimo onim što se nikada ne dešava? Bio bi potreban drugačiji čovjek za nove okolnosti. Klopku uzaludnosti uglavnom ne uspijevamo izbjeći. Prije ili kasnije vidiš se kako visiš naglavačke, bez budućnosti, oslobođen potrebe da imaš bilo kakve ambicije, bez rješenja. Sve manje osjećaš i bespomoćnost ti je sve bliža. Ona tuga, koju si sa rođenjem zadužio, nikada nije nestala, nikada te nije ostavila, nisi joj pobjegao, tvoje šanse su od samog početka bile ravne nuli. Tek ponekad bi, umorna od same sebe, otišla na spavanje i spavala bi dugo, taman dovoljno da je zaboraviš, opustiš se i spustiš gard. Odmorna bi se protegnula, zijevnula par puta i opet, ko zna po koji put, obrušila pakao na tebe. Još jedna ljubav izdiše ti na rukama, a novi posao je propao taman kad si pomislio da je možda drugačije i moguće. Umjetnost koju ulažeš u sve što činiš nije više dovoljna. Nikad nije ni bila. Ali je barem kupovala vrijeme i iluzije. Ništa se ne može popraviti i sve je kako izgleda. Ružne su čaše na stolovima i tišina je beskrajni prostor ostajanja bez zraka. Svaki ishod se ionako svodi na isto.
II
Pokraj svakog groblja širom su otvorena vrata motela koji naplaćuje po minutama – slušam kako odzvanja ta rečenica koju su tvoje usne obrušile na zidove ispred nas. Kao da sa sobom odnosi jedinu istinu i spoznaju koja će nestati u trenutku kada eho umukne. Voljela sam te najbolje što sam znala. Bilo je dana kada sam željela da prestane, bilo je noći u kojima se ni na slikama iz djetinjstva nisam mogla podnijeti. Slike koje čuvaju vrijeme kada je sve bilo ostvarljivo i realno na vrhu jezika. Između zemlje i kamena upisana su neka zanimljiva sjećanja u kojima sam vrhunski odigrala par glavnih uloga. A onda su se filmske trake istrošile i kao nagradu za životno djelo dobila sam tebe. Premija krajnosti, trofej sa granice, sve u jednome. Zavisno od dana i pilula na repertoaru.
III
Slušam kako govore kroz smeće i cvijeće. Smjenjuju se u monolozima umjesto da slušaju jedni druge. Trećima takav poredak stvari odgovara. Tako će njihovo vrijeme stvarno da dođe, nikad da ne prestane. Moj se posao uglavnom svodi na slušanje. Ono što čujem pamtim i zapisujem, zatim koristim u taktikama koje je usavršio onaj koji me je uveo u posao. Rezultati su nevjerovatni. Do primjenjivanja sile skoro nikada ne dolazi. Učinit ću sve da takav razvoj situacije izbjegnem. Jer ishod je po pravilu isti – previše nereda, tečnosti, previše dodatnih kombinacija kojima se radije ne bavim. Nasilje je besmisleno. Kao i nenasilje, uostalom. U zavisnosti od okolnosti i ugla gledanja na stvari. Ništa od toga mi nije interesantno. Radije bih dugo da spavam na podu sobe u kojoj nema ništa osim zvučnika. Flaše i glavobolje sam spreman zauvijek zaboraviti.
IV
Ti si volio mene, ja volim nju. Ko zna koga ona voli.
(Mehmed Begić / AbrašMEDIA)