Subota je poslijepodne, vani je toplo i sparno, žurim da obavim kupovinu. Iako je koncept neradnog vikenda davno prestao vrijediti, u zraku se donekle osjeti usporenost, opuštenost i mir koje samo može donijeti neradni dan*.
Piše: Jasmina Topčagić, AbrašMEDIA
Obraćam pažnju na okolni svijet onoliko koliko je potrebno da pratim vozila i pješake. Na desetak metara ispred sebe vidim ženu u kolicima. Sama je i pokušava da okrene točkove kolica u željenom pravcu. Nema snage u rukama, i poslije nekoliko pokušaja mirno odustaje. Polaže ruke jednu preko druge na krilo i smireno gleda ispred sebe. Prilazim joj s pitanjem da li treba kolica okrenuti u pravcu koji je ispred nje, s osmijehom klima glavom i šapatom se zahvaljuje. Vraćam se na svoj pravac prema marketu. Nekoliko sekundi poslije glavom mi prostruji misao da možda nema snage da se odveze do svog ulaza. Vraćam se prema ženi u kolicima i nudim joj da guram kolica do njenog ulaza. “Hvala dušo, vježbam”, šapatom odgovara. Nadajući se da je svojim postupkom nisam obeshrabrila, krećem ponovo prema marketu.
U kupovini sam se zadržala nekih pola sata, i na povratku, na istoj stazi, vidim ponovo ženu u kolicima. Odmakla je možda nekih dvadeset metara od prvobitne pozicije. U tom trenutku, vidim kako se približila grmu sa cvijećem i kako uranja glavu u cvjetove kako bi što intezivnije osjetila njihov miris. Memorišem taj trenutak kao pozitivno sjećanje i skrećem u drugom pravcu.
Sutradan, privodeći kraju rutinske radnje, sjetila sam se tog prizora. Palo mi je na um koliko rijetko danas možemo vidjeti slične prizore. Koliko nas ima potrebu da zastane pored grma sa cvijećem i uživa na nekoliko minuta u predivnom mirisu? Bilo kada. Koliko nas uopšte obraća pažnju na taj grm?
Standardno mišljenje bi bilo da ovu ženu treba pohvaliti jer se nije prepustila stanju koje je zadesilo i jer još uvijek želi da bude aktivna u životu. Neki ljudi bi vjerovatno iskoristili slučaj ove žene kao argument protiv onih koje smatraju lijenim i koji se prema nekim zvaničnim, nametnutim pravilima ne trude dovoljno u životu, a koji eto imaju zdrave i obje ruke i noge.
Iako sam veoma pozitivno doživjela optimizam ove žene, prva misao mi nije bila vezana za prethodno spomenuto mišljenje. Moja prva misao bila je isprepletena s osjećajem zavisti – ova žena je dostigla toliki nivo psihičke slobode da može bez žurbe zastati i iskreno uživati u mirisu cvijeća.
Zašto sam ja žurila tada? Zašto, svaki dan, imam osjećaj da trebam završiti sve obaveze što prije. I zašto drugi ljudi oko mene žure? Mnogi od nas nisu ograničeni u smislu kretanja i korištenja različitih osjetila, a opet, u najvećoj mjeri, koristimo te sposobnosti da završimo neke obaveze, koje su nam određene i prije nego što smo se rodili. Pri tome nije važno da li nas te radnje čine sretnim ili ne. I niko nas ne pita, da li bismo možda htjeli ponedjeljak popodne provesti vani, okruženi prirodom, umjesto sjedeći za računarom, izvršavajući neke zadane zadatke. Kakvu štetu i kome bismo nanijeli time što bismo radili nešto što nas zaista čini sretnim, onda kada to poželimo?
Vjerovatno ima puno definicija slobode. To je i logično, obzirom da svaka osoba ima različitu percepciju svijeta oko sebe i svoje uloge u tom svijetu. I kada biste pitali ljude šta za njih znači sloboda, njihovi odgovori bi vam rekli toliko toga o njima samima, o njihovim aspiracijama, snovima. Mnogi se pronalaze u stihu “Sloboda je samo još jedna riječ za osjećaj kada više nemamo šta izgubiti.”**
A mi danas imamo toliko toga za izgubiti, ako samo na trenutak iskočimo iz zadanog kolosijeka. Ili barem imamo takav osjećaj. Ne smijemo izgubiti svoj krov nad glavom. Ne smijemo biti u situaciji da ne možemo platiti režije. Moramo djeci obezbijediti školovanje. Moramo biti u mogućnosti da po potrebi liječimo sebe i svoje bližnje. Mlađim osobama, podsvjesno ili svjesno, glavom prolazi na desetine pitanja, skoro svaki dan. Trebam li nastaviti školovanje, i kakve su posljedice ako to ne uradim? Da li je i ovaj oglas za posao namješten? Kada ću dobiti ugovor o radnom odnosu? Hoću li prekasno naći “pravi” posao kako bih kasnije mogla imati pravo na penziju? Hoće li penzija uopšte biti u ovoj zemlji za 40 godina? Do kada će mi roditelji moći pomagati, i šta kada njima bude trebala moja pomoć? Da li je moje poznavanje stranog jezika dovoljno za odlazak u inostranstvo? Hoću li ispuniti njihove kriterije? Da li sam zapravo htjela raditi taj posao? Hoću li biti sretna u drugoj zemlji?
U svojim razmišljanjima kao uzrok ove situacije vidim sistem koji je pogrešno osmišljen. U sistemu koji kao konačne ciljeve stavlja moć, profit i materijalne stvari mi ne možemo tražiti sigurnost i sreću. Sigurno ne dugoročno. Svaki put kada uspijemo osjetiti sigurnost i sreću u ovom sistemu, to će biti samo na trenutak. Možda ćemo uspjeti povezati više trenutaka. Možda će ti povezani trenuci i trajati određeni period. Ali sve dok su konačni ciljevi ovog sistema moć, profit i materijalne stvari, periodi naše sreće i zadovoljstva će biti isprekidani. Za većinu ljudi, najsretniji trenuci su oni koji provode s bliskim osobama, u opuštenom, negazađenom okruženju. Zašto je onda sistem tako osmišljen da najmanje vremena imamo za svoje bližnje, i da većinu vremena provodimo u neudobnim prostorima i na zagađenom zraku?
Osjećamo se nemoćno kada je potrebno nešto promijeniti u sistemu. Čini se da je sistem tako komplikovano organizovan, da se pitanjima promjene mogu baviti samo određeni ljudi. I čini se da ništa nije povezano. Čak i ako uspijemo napraviti malu promjenu u jednom dijelu sistema, ta promjena kao da se nije ni desila. Ne vidimo efekat u generalnom kvalitetu života. Većina ljudi i dalje pati. Nemaju osnovna sredstva za pristojan život. Nemaju osnovne uslove za pristojan rad. Nemaju vremena za sebe niti za svoje bližnje.
Vidim kako se približila grmu sa cvijećem i kako uranja glavu u cvjetove kako bi što intezivnije osjetila njihov miris. U tom trenutku učinilo mi se da je ta žena uspjela osloboditi um u tolikoj mjeri da može u potpunosti uživati u detaljima koje većina nas skoro da i ne opaža. Jer ti detalji nam neće pomoći da završimo obaveze koje su nam određene. Učinilo mi se da ta žena više nije dužna da ispunjava nametnute uloge u sistemu. Sada je se trebala skoncentrisati na sebe i na svoje zdravlje.
Zamišljam da mogu živjeti gdje god poželim na planeti, jer među ljudima nema podjela i granica. Zamišljam da mogu putovati biciklom od mjesta do mjesta, od jednog ekosistema do drugog, i da mogu vidjeti sve prirodne ljepote ove planete. Zamišljam da se u svakom danu može osjetiti opuštenost i mir koje samo može donijeti dan kada ne radimo za profit/napredovanje drugih ljudi. Zamišljam da su se ljudi organizovali u manje grupe, i da svi učestvuju u donošenju odluka po pitanju organizacije i kvaliteta njihovih života. Zamišljam da su ljudi jako vezani za prirodu i da duboko cijene ono što im priroda može dati. Zamišljam da nema stresa u našim životima, i da sredina u kojoj živimo nije zagađena. Zamišljam da su svi ljudi zdravi, zadovoljni i sretni.
Kada bih trebala opisati šta je to sloboda za mene, opisala bih je tako.
—–
*Dan kada se ne radi za ciljeve/profit/napredovanje drugih ljudi i sistema.
**Freedom’s just another word for nothin’ left to lose(“Me And Bobby McGee”, originally by Roger Miller)