Nacionalizam je opasnija narkoza od bilo kakve religije
U razgovorima o nacionalizmu često se navodi Krležina misao iz “Dnevnika”, zapisana daleke 1916. godine, po kojoj je nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije. Godinu dana kasnije za hrvatski nacionalizam Krleža će reći da je to plač “nad stvarnošću, postaja uz prokletu Mađarsku prugu koja vodi u ništa”. Za njega je nacionalizam neka vrsta pseudoreligije i spada među “najkobnije zablude ljudskog razuma”. To je izraz najreakcionarnijih ideologija i svijesti. Nacionalizam je ideologija razdora među narodima. Nevolja je što su evropske civilizacije konstituirane oko ideje romantične nacionalne svijesti. Tu romantičnu nacionalnu svijest, kao neku vrstu kaše ili melase, teško je odrediti jer je čine “beskrajne količine elemenata”. Uslovilo je to i da se nacionalizam javlja kao rezultat “zaostale, neobaviještene i zaboravne polemičke svijesti”.
Priredila Aldina Lipovac-Jandrić
…
I danas evropski narodi, reći će Krleža, zamagljuju svoje poglede i upravljuju svoju svijest nacionalističkim fetišizmom. Čuju se glasovi iz tmine kao pred Drugi svjetski rat. Krleža dobro poznaje tu staru pjesmu iz “tamne provincijalne noći” koja je dovela do toga da su se događaji u oblasti ideologije i politike razvijali desno i kod Srba, Hrvata i Slovenaca, podjednako. Problem naših nacija je u tome što sve vjeruju da su one “u sebi i po sebi uzvišene i obdarene za beskrajnu budućnost”. Svi su uvjereni da oni jedini imaju pravo na najviši razvoj svojstava koje su sami sebi pripisivali… “Govoriti o tradiciji znači zaustaviti jedan pokret, fiksirati jednu liniju, učiniti nešto nepokretnim što se po samoj prirodi stvari nastavlja, uvijek dalje, uspinje i pada”, zapisaće Krleža. (1)
…
Nacionalizam se predstavlja kao zagovornik istorijskih interesa pojedinih naroda i narodnosti, čuvarem njihovog nacionalnog identiteta i kulturnih vrijednosti, kao tumač njihove istorijske prošlosti. Nacionalizam se drži one mudrosti da nacije ne propadaju već onda kada izgube uspomenu o svojoj prošlosti. Ali njegovi nosioci zaboravljaju da niko nije protiv uspomena o prošlosti koje vode u budućnost, već protiv onih koje nas vraćaju u devetnaesti vijek.
Fantomi o poslanstvima pojedinih naroda odigrali su kod nas svoju negativnu ulogu već u ratu 1914-1918. i nastavili se kasnije između dva rata pod oblandom demokratije. A šta je ta demokratija bila u staroj Jugoslaviji? “Luk i voda”, “krastavac, a ne demokratija”, politika se ponašala kao da naš narod tek treba da “demokratski bukvar sriče”. Krleža je 1935. bio svjedokom kako se iz “patriotizma” rađala “retorika gluposti i kriminala”, kako je pojam “domovine” “klizio sve desnije”, kako se rađala kontrarevolucija. Pokazalo se još jednom da čim se nastoji da se nacionalni osjećaj potisne, time jača otpor tog nacionalnog osjećanja. “Tamo gdje se narodnost kao pravo na lični osjećaj slobode ili ropstva poriče, tamo se poriče pravo na osjećaj slobode, dokle se zabranjuje nešto što je nesumnjivo povezano s ljudskim ličnim sklonostima, da čovjeku bude lijepo, da se osjeća ugodno, moralno ispravno, u jednu riječ, harmonično, to jest iskreno.” (2)
…
Svi narodi, po istom pravilu, njeguju svoj nacionalizam, “po istom pravilu, na isti način, istim riječima”. “U našim narodima”, pisao je Krleža 1935. godine, “spavaju mračna stoljeća”. To što se pojedinci uzdižu za dva-tri stoljeća ispred te sredine to su “sumnjive pustolovine osamljenih intelektualnih vrabaca koji nadlijeću smeće na historijskim cestama. Stvarnost je tvrdoglavo zaostala, a naročito pak naša arhajska, barokna, patrijarhalna, seljačka stvarnost! Naš opanak živi još uvijek u polovini osamnaestog stoljeća, i jedinom intelektualnom razonodom mu je Stoljetni kalendar za čađavim tremom slamnatog krova, u kiselom dimu seljačkog ognjišta”. (3)
…
Još prije Drugog svjetskog rata za Krležu nije bilo ništa logičnije nego se “svagdje i na svakome koraku dosljedno boriti protiv nacionalističkih formula, koje dovode do rasula logike”. Zabluda je da će nacionalizam mehanički nastati, a još veća da će mehanički nestati. “Ispitivati vrela, korijene, proces nastajanja, uzroke zbog kojih se javlja, opobijati ih kauzalno, dublje, ne površno, to je jedini način kako se te slijepe snage svode na neopasne pojave (…) Ovi bunari naše mržnje i strasnih netrpeljivosti veoma su duboki, a svi su otrovani i truju se dalje po planu.” (4)
Odlomak preuzet iz knjige autora Ivana Cvitkovića, Krleža, Hrvati i Srbi, Izdavačko preduzeće “Oslobođenje Public” i institut za proučavanje nacionalnih odnosa Sarajevo, 1991.
(AbrašMEDIA)
1 Miroslav Krleža, Eseji, Oslobođenje, Sarajevo, 1979
2 M. Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, Oslobođenje, Sarajevo, 1975
3 M. Krleža, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, Eseji, Oslobođenje, Sarajevo 1979
4 M. Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova, Oslobođenje, Sarajevo, 1975
Pročitajte još: