Mirsad Sijarić, kustos i donedavni direktor Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, govori o desetogodišnjoj borbi da se očuva ova institucija kulture koja postoji izvan svake sistemske brige i riješenog pravno-finansijskog statusa. Sijarić se kreće kroz ovo decenijsko iskustvo predočavajući nam šta u okvirima društvene nebrige biva sa kulturom, te kakav teret pojedinci moraju preuzeti da bi se bar nešto sačuvalo pre najezdom primitivizma i skakavaca postranzicije.
Razgovarao Đorđe Krajišnik, Portalnovosti.com
Nakon deset godina aktivne borbe na očuvanju i opstanku Zemaljskog muzeja BiH početkom oktobra ste napustili funkciju direktora ove institucije. Kako gledate na deceniju koja je prošla? Šta je ovo iskustvo za vas značilo u profesionalnom i ličnom smislu?
Teško bi to bilo sažeti u nekoliko rečenica, zaista. To je, sasvim sigurno, bio najvažniji, najodgovorniji, najljepši i ujedno najgori i najmučniji posao koji mi se mogao dogoditi, te kakav se ne može i neće ponoviti. U profesionalnom smislu tih deset godina predstavljale su jedan veliki zastoj, a što u prevodu znači nazadak, jer sam po struci arheolog – za luksuz bavljenja svojim pravim poslom nije bilo ni energije ni vremena. Lični aspekt svega toga za javnost nije bitan, jer je on dominantno medicinskog karaktera.
Reakcije na vašu ostavku su, čini se neočekivano, pokrenule priče čime je ona uzrokovana. Da li je posrijedi prosto ljudsko zasićenje i svijest da je vrijeme da neko drugi preuzme vašu ulogu ili su postojali neki drugačiji pritisci na vas i vaš rad?
Pritisci se podrazumijevaju, od onih koje funkcija nosi sama po sebi pa do, u ovom našem zanimljivom slučaju, cijelog niza različitih, onih ozbiljnih, koje čovjek nametne sam sebi, preko uobičajenih od javnosti, medija i uposlenika, do onih benignih od strane političara, a što u krajnjoj liniji dovede do, kao što ste sami dobro formulisali, zasićenja, umora i nedostatka volje da se realiziraju ambicije i realne potrebe. Lični ego i sebičnost na stranu, bilo je krajnje vrijeme da neko drugi ponudi potrebni angažman.
Vratio bih se na sam početak: kada ste preuzeli funkciju znali ste u kakvim okolnostima se Muzej nalazi, da je van svake sistemske brige i podrške. Šta je za vas tada bio motiv da preuzmete to nimalo zavidno mjesto i uđete u često donkihotovsku borbu da muzej bude zaista proaktivna institucija kulture?
S obzirom da smo 2015. godine, kada sam imenovan za v. d. direktora, bili već oko četiri godine bez plata, bez vizije i plana kako da se riješi pravna i posljedično finansijska zavrzlama oko te institucije, niko se nije ni trudio da preuzme tu ulogu, posebno ne izvan samog Muzeja. Kako sam tada bio na poziciji načelnika Odjeljenja za arheologiju, izbor bivšeg direktora je pao na mene…
Nije da me se puno pitalo, nije uopšte da budem iskren. Kroz taj period (2011. – 2015.), u kojem smo, bez plata, gledali urušavanje najstarije naučne i kulturne institucije u BiH, osnovane 1888., a posebno tokom predugih noćnih dežura (ženski dio kolektiva radio je dnevne, a muški dio noćne smjene), kvasalo je u meni, malo bijes, malo nemoć, ali najviše inat, da se ne prepustimo primitivizmu i u najopštijem smislu, kontekstu u kome smo se gušili.
Sređivanje Muzeja
Šta je u ovih deset godina urađeno, gdje je danas Zemaljski muzej BiH? U vrijeme kada ste preuzeli poziciju direktora Muzej je bio u obustavi svojih aktivnosti, sa mnoštvom dugova i neriješenih problema?
Uposlenici Zemaljskog muzeja BiH su prestali primati plate 2011. godine, a kako naši ugovori o radu nisu prestali važiti, u naredne četiri godine se akumulirao ogroman dug za neisplaćene plate, doprinose te za sve ono čime jedna institucija učestvuje u finansijskom sistemu jednog društva. Kao i u svakoj tranzicijskoj bajci, uslijedile su tužbe, beskrajna suđenja, advokati i sve što to prati.
U najkraćim crtama, Muzej je dugovao i državi i svojim uposlenicima, objekti su bili u kritičnom stanju; mnoge zbirke (ZMBiH ima oko tri miliona predmeta), prepuštene same sebi, ili ozbiljno ugrožene, kolektiv je sa 65 spao na nekih četrdesetak jako nezadovoljnih, u svakom smislu ugroženih i ponekad jako ljutih, a svakako frustriranih ljudi.
Uz nešto gotovo simbolične podrške od strane pojedinaca iz politike, međunarodne zajednice, trebalo se riješiti mnogo toga, te smo krenuli… predugo bi trajalo i prostora oduzelo da pobrojim sve šta je urađeno, ali u najkraćim crtama, u naredne tri godine smo uspjeli vratiti sve dugove te paralelno pokrenuli elementarne infrastrukturne radove: krovovi, stolarija, vodovodna i kanalizaciona mreža, elektroinstalacija (manjim, kritičnim dijelom), rekonstruirali smo većinu depoa u kojim se čuva 99 posto zbirki, vratili u funkciju i obnovili dobar dio stalnih postava te se u posljednje vrijeme fokusirali na obnovu botaničkog vrta (oko deset hiljada metara četvornih) itd.
Većinu sredstava, ogromnu većinu sredstava za obnovu infrastrukture Muzej je pribavio iz inostranstva, putem raznih projekata koje smo realizirali s ambasadama, tj. vladama SAD-a, Švedske, Italije, Francuske, Irske i dr., a za iste poslove gotovo ništa ozbiljno nismo dobili od be-ha vlasti. Treba napomenuti da se tu nije radilo o evropskim (EU) fondovima, naravno, jer nismo članica EU-a. U isto vrijeme, više kao kuriozitet treba napomenuti da smo od Bosne i Hercegovine, čini mi se, za tih deset godina samo jednom ili dva puta dobili dovoljno novca da isplatimo pune plate na godišnjem nivou. Zaista je sretna okolnost da su nam plate uvijek bilo jako niske.
Iako su mnoge stvari oko Zemaljskog muzeja BiH poznate javnosti, možete li, budući da govorimo za medij iz susjedstva, napraviti neku vrstu presjeka stanja, šta su najveći izazovi i problemi institucija kulture u BiH, te sa kakvim ste se okolnostima vi nosili u svom radu?
Osnovni problem je vrlo banalan; sve institucije koje u svom nazivu nose spornu formulaciju: “Bosne i Hercegovine”, kao što je Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, ili npr. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, od strane srpskih i hrvatskih predstavnika u državnoj, kao ni na nižim razinama vlasti, nisu kvalificirane da budu prepoznate kao državne institucije, kojima se upravlja, ali i koje se finansira.
S druge strane, tzv. probosanske političke partije nikad nisu imale dovoljno snage, a ni pameti, ili ako hoćete, volje, da premoste tu situaciju – tako da i one snose jednaku odgovornost, a po mom ličnom sudu i veću. Nedjelovanje je saučesništvo. Posljedica je da smo mi praktično djelovali kao nevladina organizacija, te smo se tako i finansirali.
U prosjeku smo godišnje dobijali između 50 i 70 posto svojih potreba za hladni pogon (plate, režijski troškovi), dok smo ostalo morali nalaziti iz vlastitih ili bilo kojih drugih izvora. Ta nesigurnost onemogućava ozbiljno planiranje rada, što je pogubno, pa makar se radilo i o muzeju. Naravno, da ne bude zabune, sve one kulturne i naučne institucije koje su na kantonalnim, odnosno entitetskim nivoima vlasti, u isto vrijeme imale su i imaju pravni i finansijski okvir u kojem djeluju.
Svako ko vas poznaje i ko je sarađivao sa vama zna da je u ovih deset godina vaša uloga bila polarizirana između permanentne borbe za goli, egzistencijalni opstanak kako uposlenika Muzeja, tako i onoga što on baštini, te sa druge strane nastojanja da se očuva i razvija ono što muzej kao takav treba biti. Najmanje ste vremena, doima se, imali za kreativni rad. Uprkos tome, Zemaljski muzej je u ovih deset godina producirao mnoštvo važnih sadržaja te projekata vitalizacije i očuvanja onoga što posjeduje. Kako ste to uspijevali, kako Muzej ipak opstaje?
To je princip spojenih posuda – ulažete u infrastrukturu kako biste mogli realizirati aktivnosti kojima privlačite pažnju i publiku, pažnja i publika vam otvaraju mogućnosti sponzorskih sredstava kojim obnavljate ili nadograđujete kapacitete, kojim se opet otvaraju nove mogućnosti. Često smo morali insistirati na finansijskom aspektu našeg rada, što je bilo delikatno balansiranje s obzirom na to da se prvenstveno radi o naučnoj i kulturnoj ustanovi.
Poseban izazov, da ne kažem glavobolja, je iznaći zajednički jezik s ličnim interesima uposlenih koji u prevelikoj mjeri nisu navikli da rade, velikim dijelom zbog objektivnih okolnosti, u interesu institucije, već prvenstveno u svom ličnom. Ljude prvenstveno interesuje plata, potom, kao što je prije više od 100 godina napisao onaj poznati pjesnik, “da vide svoje ime odštampano”, a za ostalo neka brine neko drugi… Uprkos svemu, ima zadovoljstva u tome kada nas posjete kolegice i kolege iz Hrvatske, Srbije i Slovenije npr. – po izrazima njihovih lica kada uđu u prostor, recimo, stalnog postava “Bosna i Hercegovina u prethistorijsko doba”, bude vam sve sasvim jasno…
Privlačenje publike
Izuzmemo li onu poznatu političku stranu neriješenog statusa institucija kulture u BiH te drugih oglušivanja nadležnih, koliko je za ovo vrijeme koje ste bili direktor publika posjećivala ovu instituciju. Sudeći prema nekim vašim ranijim medijskim istupima, interes bez obzira na sve postoji i Muzej je znatno povećao svoje prihode kroz tu vrstu interakcije sa društvom?
U najboljim godinama, recimo nakon pandemije, imali smo oko 100 hiljada posjetilaca godišnje, ali više od 50 posto od toga broja kroz posebne akcije ili termine u kojim je ulaz u Muzej bio besplatan. U finansijskom smislu, od nekih prihoda koji su se pred zatvaranje za javnost kretali u iznosima od desetinama hiljada KM, došli smo do prihoda od nešto više od 600 hiljada KM u 2024. (praktično, oko jedne trećine naših potreba za hladni pogon), a što će biti nadmašeno u 2025. Koliko je to u procentima, nisam tačno izračunao jer ne volim da brojim.
Pitanje bi moglo zvučati bespredmetno, ali u konstelaciji odnosa u BiH djeluje važno da se iznova naglašava, zašto je ovom društvu potreban Zemaljski muzej BiH i šta je njegova uloga?
Iz te ustanove su od kraja 19. stoljeća proizašla gotovo sva naučna saznanja iz oblasti kojim se Muzej bavi (arheologija, etnologije, razne grane prirodnih nauka) i sl.; Glasnik zemaljskog muzeja najstariji je naučni časopis u BiH; graditeljska cjelina od četiri paviljona i botaničkim vrtom nacionalni je spomenik BiH, u našim zbirkama imamo cijeli niz predmeta koji su od nulte važnosti za ovaj geografski prostor ili na globalnom nivou, ali kao što se vidi iz ranije skiciranog, jer ja zaista to sve ovdje i sada ne mogu sažeti u smislenu cjelinu, današnjoj BiH, sasvim je jasno, nismo dovoljno relevantni.
Koja je naša uloga? Pa pretpostavljam da reflektiramo društvo i prostor kojim se bavimo. Čini mi se, da budem banalno sarkastičan, ispunjavamo je savršeno – kroz naše stanje kristalno jasno se očitava stanje u kojem se nalazi be-ha društvo posljednjih decenija.
Zemaljski muzej BiH je sredstva od prodaje replike Hagade usmjerio kao pomoć za Palestinu, u tom pogledu bilo je određenih pritisaka na tu vašu odluku, kako to objašnjavate?
Sarajevska hagada, opšte je poznato, najvažniji je spomenik jevrejske srednjovjekovne umjetnosti uopšte te sve što se oko nje dešava izaziva pažnju. Stoga, zahvalan sam svojim kolegicama i kolegama iz Uprave muzeja (a što je zapravo par nas) koji su podržali moju inicijativu iako smo svi bili svjesni da će ta simbolička, pomalo subverzivna akcija donijeti cijeli niz problema i pritisaka kako na instituciju, tako i na grad Sarajevo, a pokazalo se i na državu tj. našu ambasadu u SAD-u.
Mišljenja sam, a i dalje čvrsto stojim iza toga, da na takvo zlo kojem smo svi svjedočili i koje se odvijalo uživo pred našim očima, ne smijemo, ne možemo ostati nijemi. Pogotovo nakon našeg iskustva iz devedesetih…
Reakcije su bile izrazito polarizovane: pozitivne od strane svih onih koji su tražili da se zaustavi sistemsko i hladno proračunato uništavanje jasno definisane grupe ljudi, uključujući mnoge, ako već to moram naglašavati, Jevreje širom svijeta koji imaju samopoštovanje, odnosno negativne od strane svih onih koji su otvoreno podržavali teroristička i genocidna djelovanja Izraela ili su u istim svojom šutnjom, okretanjem glave i(li) relativiziranjem, nedvosmisleno učestvovali. Da ponovim, nedjelovanje je saučesništvo.
Na koncu, vidite li u budućnosti mogućnost da Zemaljski muzej BiH radi normalno, šta je nužno da se uradi da bi to bilo moguće?
Sve ovo što se dešavalo proteklih decenija je farsa i lažni problem koji se u državnim tijelima BiH može riješiti u roku od pet minuta, bez potrebe za ozbiljnom raspravom, u okviru svakodnevnih političkih trgovanja te vjerovatno na nekoj od pauzi u toku zasjedanja, jer većini tih ljudi koji donose odluke u ime nas tamo neki muzej, ili neka biblioteka, ili galerija, ne znače ništa, niti ih interesuju. No, i bez toga, siguran sam da će dr. sc. Ana Marić, kojoj sam predao čast, znati kako i šta dalje.