Pri spomen imena Nade Dimić malo tko u sjećanje priziva išta osim ruševne tvornice u Branimirovoj ulici u Zagrebu koja nosi njeno ime. Kao i mnoga ženska imena prije i poslije nje, ime i ove heroine koja je svojom hrabrošću i predanošću, u ime revolucije dala svoj život, biva nepravedno zanemareno.
Nada Dimić rođena je 6. rujna 1923. godine u selu Divoselu, kraj Gospića. U Zemunu je završila četiri razreda gimnazije i prvi razred Trgovačke akademije. U gimnaziji se usavršila za daktilografkinju i stenografkinju, što ju je na koncu učinilo nezamjenjivom u partijskoj organizaciji u Sisku.
Godine 1938., sa samo 15 godina, postala je članica Saveza komunističke omladine Jugoslavije(SKOJ), a već 14. prosinca 1940. godine sudjeluje na demonstracijama protiv režima Milana Stojadinovića u Beogradu gdje biva po prvi puta uhićena. U zloglasnom zatvoru “Glavnjača” provela je 15 dana nakon čega je puštena, ali zbog teksta koji objavljuje o opresiji i progonu studenata ljevičara od strane fakultetskog direktora, zabranjeno joj je školovanje u svim školama Jugoslavije.
Iste godine, neustrašiva sedamnaestogodišnjakinja postaje članica Komunističe partije Jugoslavije (KPJ).
Po izlasku iz zatvora ilegalno radi i živi u Zemunu gdje se nastavlja baviti revolucionarnim radom, ali se ubrzo seli u Sisak. Tamo se 1941. godine priključuje Prvom sisačkom partizanskom odredu kao borkinja i tako ju povijest bilježi kao prvu partizanku Hrvatske.
Sudjeluje u diverzantskim akcijama na pruzi Zagreb-Sisak. U šumi Šikara rukovodi tehnikom Komunističke Partije Hrvatske (KPH) Sisak na umnožavanju propagandnog materijala, koji posredstvom napredne omladine širi gradom i okolinom. U srpnju 1941. godine, kada su prekinute veze partijskih organizacija grada i Odreda, hrabra Ličanka, već zapažena po junaštvu i smjelosti, dobiva zadatak da uspostavi vezu. Tijekom zadatka su je prepoznali ustaški agenti koji su je uhitili i odveli u sisački zatvor gdje je bila mučena. Nakon što je premještena u zagrebački zatvor, uspjeva pobjeći na Kordun, na Petrovu goru uz pomoć zagrebačke partijske organizacije.
Pod (lažnim) imenom Ankica Vinek, odvažna i hrabra komunistkinja izvršava razne specijalne zadatke. Između ostaloga, pripada joj i posebna uloga u organizaciji upada grupe od 25 partizana iz Petrove gore u okupirani Karlovac, 17. studenoga 1941 godine. Njeno pismo, upućeno u Petrovu goru, s nizom detalja, bio je putokaz partizanskoj grupi u izvođenju akcije spašavanja mjesnog sekretara Karlovca.
Ustrajna u provođenju svojih revolucionarskih ideja i planova, pala je u ruke ustaške policije na zadatku, 3. prosinca 1941. godine, u Karlovcu tijekom misije prebacivanja civila u partizanske redove na Kordunu. Na zahtjev da se legitimira, Nada je iz torbice izvukla revolver i ubila jednog ustaškog agenta, a drugoga ranila. U trenutku kada joj je pištolj zatajio, uhvatili su je drugi agenti. Zatvorena je najprije u Karlovcu, a onda u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu (na mjestu današnjeg hotela “Westin”). U njenim je dokumentima pisalo: “Ankica Vinek”. To je sve što je policija od nje saznala. Tijekom dvomjesečnog mučenja od strane ustaških agenata, nije priznala čak ni svoje ime. U veljači 1942. godine, odvedena je na svoj posljednji put, u logor Staru Gradišku, gdje od posljedica mučenja i loših uvjeta oboljeva od pjegavog tifusa.
Ubijena je 17. ožujka 1942. godine u zloglasnoj logorskoj bolnici „Dr. Gavro“ u dobi od samo devetnaest godina.
Nada Dimić, mlada i uistinu strašna žena, koja je živjela za svoje revolucijske ideale do samog kraja svog kratkog života, 7. srpnja 1951. godine, proglašena je za narodnog heroja (heroinu).
U godinama koje su uslijedile dobila je određen prostor i kulturu sjećanja pa su ime Nade Dimić nosile ulice, škole i tvornice. Danas, njezino ime i dalje nosi Ekonomska škola u Zemunu te ulice u Zemunu, Zrenjaninu, Subotici, Smederevu i Poreču. Nakon Drugog svjetskog rata, ime Nada Dimić nosi i zagrebačka tvornica trikotaže i pozamanterije, biser industrijske arhitekture izgrađen 1910. godine.
Prema već provjerenom receptu devastacije sektora rada tekstilne industrije, tvornica “Nada Dimić” danas dijeli sudbinu heroine s kojom dijeli i ime. Vrata tvornice koja je nekoć zapošljavala oko 1700 ljudi (većinom radnica), zatvorila su se 2000. godine i baš poput neustrašive borkinje i heroine svoga doba, briše se iz redaka pisane povijesti.
Tekst je originalno objavljen na poddomeni portala – operiseksizam.voxfeminae.net, internetskoj stranici koju, uz mentorstvo, uređuju volonteri i volonterke uključenie u projekt ‘Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost’.
Izvor: Voxfeminae.net