Senat Univerziteta u Sarajevu, nakon sjednice održane 28. decembra 2016. godine, objavio je isti dan Preporuku da se pri planiranju studijske godine vodi računa o terminima molitvi.
Autor: Nenad Veličković, Peščanik.net
Preporuka se oslanja na član 56. Statuta Univerziteta (Nadležnosti Senata), tačnije na tačku (1) a), po kojoj Senat “odlučuje o svim akademskim pitanjima, a posebno o pitanjima koja se odnose na nastavnu, naučnu, umjetničku i stručnu djelatnost Univerziteta”. Međutim, pošto u tački (2) istog člana stoji da “Senat odlučuje o akademskim pitanjima pojedinačnim aktima u formi odluke”, nije jasno po kom osnovu je dao “preporuku”.
Preporuka kao akt nije definisana istim statutom, tako da je Senat na ovaj način prebacio teret odluke na fakultete, odsjeke, katedre ili nastavnike, izbjegavši da se autoritativno i kompetentno odredi prema jednom osjetljivom političkom pitanju.
Kako je ona ipak objavljena, pod protokolom broj 01–8041/16, s potpisom rektora, prof. dr. Rifata Škrijelja, i u javnosti izazvala veliku pažnju, njen sadržaj će ovdje biti detaljnije analiziran.
U prvom dijelu analize daće se integralan tekst, s umetnutim komentarima i pitanjima, a u drugom kratak zaključak.
“Na osnovu člana 56. Statuta Univerziteta u Sarajevu, a u skladu sa inicijativom Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu o neodržavanju predavanja i ispitnih rokova na fakultetima i akademijama Univerziteta u Sarajevu u terminima centralnih sedmičnih molitvi pripadnika islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, kao i ostalih vjerskih zajednica, Senat je na 3. sjednici održanoj 28. 12. 2016. godine, donio slijedeću
P R E P O R U K U”
Komentar: Ovakvom formulacijom Senat reinterpretira inicijativu Studentskog parlamenta (skr. SPUS), koja se svojim sadržajem odnosi isključivo na studente islamske vjeroispovijesti, odnosno na zaštitu njihove slobode vjeroispovijesti. Umjesto da inicijativu vrati na doradu, tako što će od Studentskog parlamenta tražiti konkretne podatke o broju, vrstama i potrebama SVIH studenata, SVIH vjeroispovijesti, Senat se na ovaj način angažira kao koautor inicijative. Pri tome, ni sam ne raspolaže potrebnim podacima.
“S ciljem poštivanja ljudskih prava i sloboda pripadnika svih vjerskih zajednica, pri planiranju studijske godine, vodit će se računa o terminima centralnih sedmičnih molitvi pripadnika islamske, katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, kao i ostalih vjerskih zajednica.”
Komentar: Očito nepripremljen, a u nastojanju da prikrije činjenicu da Studentski parlament nije tražio prava za druge vjernike nego samo za muslimane, Senat na ovom mjestu govori nejasno i uopšteno: Šta su “centralne sedmične molitve”, koje su to “ostale vjerske zajednice”? Da li Senat (Rektorat) raspolaže nekom listom zajednica? Kako te zajednice prepoznaje kao pravne subjekte? Ko se sve nakon ove “preporuke” može obratiti Senatu sa sličnim zahtjevom?
U pasivnoj, ali i pomalo prijetećoj konstrukciji “vodit će se računa” Senat iskazuje svoju nepripremljenost za donošenje kvalitetne odluke. Ko treba da vodi računa? Fakulteti? Nastavnici? Stručne službe? Izbjegavanjem da imenuje odgovornog izvršioca Senat priznaje da nema pravno uporište za uputu koju daje.
“Preporučuje se organizacionim jedinicama Univerziteta u Sarajevu, da u pripremi akademskog kalendara, te drugih dokumenata koji uređuju plan i program, aktivnosti, izvođenje nastave i ispita, a uvažavajući pravo studenata, nastavnog i nenastavnog osoblja islamske vjeroispovijesti koji studiraju, rade i djeluju pri Univerzitetu u Sarajevu, te drugih javnih događaja koji uključuju šire grupe studenata, a predstavljaju fakultativni ili obavezujući dio akademskog rada, usavršavanja i obrazovanja, vode računa da ne zakazuju akademske obaveze petkom i to: od 11:45 do 13:00 sati u periodu zimskog računanja vremena, odnosno od 12:45 do 14:00 sati u periodu ljetnog računanja vremena.”
Komentar: Nakon što je kurtoazno spomenuo druge vjeroispovijesti, Senat ih sada vraća tamo odakle ih Studentski parlament nije ni vadio, i fokusira se na prava studenata islamske vjeroispovijesti.
Zanimljivo je ovdje vidjeti kako ti studenti obrazlažu svoj zahtjev:
“Smatramo da se održavanjem nastave i ispita za vrijeme džuma-namaza (koji je vjerska obaveza pripadnika islamske vjeroispovijesti), ugrožavala njihova osnovna ljudska prava i kršili pobrojani pozitivno-pravni propisi, jer ti studenti moraju birati između obavljanja vjerske obaveze i obrazovanja (sticanja znanja) zbog kojeg su i upisali fakultet. Dosadašnja praksa je bila da su profesori uglavnom, u vrijeme džuma-namaza, oslobađali obaveze predavanja samo studente islamske vjeroispovijesti, je bila diskriminirajuća prema pripadnicima drugih religija, kao i prema ženama – koji su dužni prisustvovati predavanjima (…)”
Komentar: Nekoliko stvari ovdje treba uočiti:
a. Između dva prava, na obrazovanje i na vjerovanje, studenti prednost daju pravu na vjerovanje. Oni traže od Univerziteta fleksibilnost koju ne traže od vjerskih zajednica. (Iako je one već imaju. Neprisustvovanje džumi može se opravdati sadakom, recimo.)
b. Obavezu da se prisustvuje predavanjima ovi studenti vide kao diskriminaciju.
c. Muslimanke su, također, prema ovim studentima, diskriminirane jer moraju prisustvovati predavanjima, ali nisu diskriminirane jer ne mogu prisustvovati džumi.
d. Ovi studenti ne prepoznaju ateiste kao učesnike u nastavnom procesu.
e. Ovi studenti ne objašnjavaju kako će biti otklonjena diskriminacija onih koji ne idu na molitvu time što oni idu. Šta će svi ti drugi raditi, dok se ovi prvi mole? Po istoj nakaradnoj logici ne mogu sjediti u biblioteci, jer je i to učenje, dakle oblik diskriminacije.
Senat, zaklanjajući se u formu preporuke, izbjegava da jasno kaže da će petkom 75 minuta biti neradno. Time se oslobađa obaveze da odgovori na pitanja:
a. Zašto suspendira pravo na rad po osnovu prava na vjeroispovijest, koje ionako svojim postojećim aktima ni na koji način ne ugrožava?
b. Kako će i kada to vrijeme biti nadoknađeno? Hoće li akademska godina biti produžena za jednu šestodnevnu radnu sedmicu, odnosno za 56 sati, koliko će ukupno obustava rada trajati, kad se saberu svi preporučeni odmori, u 46 nedjelja akademske godine?
“Preporučuje se organizacionim jedinicama i nastavnom osoblju da u slučaju zakazivanja obaveza u dane vikenda, vode računa o terminima centralnih sedmičnih molitvi pripadnika katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti, kao i ostalih vjerskih zajednica, te da u tim terminima ne zakazuju akademske obaveze.”
Komentar: Ponovo se neodređenost koristi za prikrivanje. Katolička i pravoslavna bogosluženja obavljaju se nedjeljom, u koju se do sada nisu zakazivali ni ispiti ni predavanja. Šta će se desiti sa radnim subotama (jedna mjesečno, prema važećem kalendaru)? Praktično bi se morale ukinuti, jer adventisti i Jevreji taj dan imaju svoja bogosluženja, u različita vremena. A sa posebnim zahtjevima mogu se javiti već u petak, nakon zalaska sunca.
Kako će se postaviti (u ovoj stvari do sada isključivo muslimanski) Studentski parlament ako se pojavi grupa studenata, naprimjer Jevreja, koji će tražiti da se u subotu na univerzitetu ne piše, jer se pisanje i brisanje na šabat zabranjuju? Hoće li to shvatiti kao provokaciju, zloupotrebu prava na slobodu vjeroispovijesti, ili kao legitiman zahtjev, pravno utemeljen jednako kao i njihov?
Koliki broj studenata putem SPUS-a treba da iskaže neku svoju vjersku potrebu pa da Senat donese sličnu preporuku? Jesu li dovoljna dva, pet, dvadeset… Ili je dovoljan jedan? Mogu li zaštitu od diskriminacije na univerzitetu tražiti i druge grupe, koje nisu vjerske, pozivajući se na Zakon o zabrani diskriminacije? Recimo, da navijači Želje traže da se ne održava nastava na fakultetu kad Željo igra u popodnevne utakmice. Ima ih koji prisustvo utakmicama smatraju obavezom, isto kao i prisustvo predavanjima.
“Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu i Univerzitet u Sarajevu, kao institucije utemeljene na univerzalnim vrijednostima, iskazuju trajno opredjeljenje za poštivanje svih ljudskih prava, ravnopravnost i borbu protiv svih oblika diskriminacije.”
Komentar: Studentski parlament i Univerzitet u Sarajevu, upravo ovom preporukom, pokazuju da ne iskazuju trajno opredjeljenje za poštivanje svih ljudskih prava i za borbu protiv svih oblika diskriminacije, jer da to čine postavili bi pitanje o diskriminaciji žena u vjerskim službama. Također, ustaljena praksa ne bi mogla biti da se fakulteti za islamske praznike (dva Bajrama) zatvaraju i da niko tada na njima ne radi, ali da za druge (recimo Uskrse i Božiće) ne rade samo vjernici koji ih slave. Studentski parlament, a očigledno ni Senat Univerziteta, neosjetljivi su na diskriminaciju kada se ona tiče drugog. U navedenom slučaju njihove inovjerne kolege i kolegice gube dva dana nastave, ukoliko izaberu da praznuju, umjesto da studiraju.
Ako se studentima, zbog mladosti i neznanja (iako neznanje studentima ne bi smjelo biti opravdanje) mogla potkrasti ovolika neosjetljivost za akademske prioritete, i ovakvo pogrešno i banalno tumačenje ljudskih prava, Senatu koji čine ozbiljni i ugledni ljudi to se nije smjelo desiti.
Upravo u skladu sa tim svojim ugledom, Senat sebi nije smio dozvoliti da uopšte raspravlja o inicijativi koja je pravno neodrživa, a pri tome nepotkrijepljena relevantnim informacijama.
Članice i članovi Senata morali su zahtijevati stručnu pravnu analizu problema (koja je izostala), morali su imati pred sobom rezultate odgovarajuće ankete (koja nije provedena), jasnu sliku o tome koga Studentski parlament u ovom slučaju zaista predstavlja (jer, recimo, sve studente sigurno ne), statistiku o broju vjernika i zastupljenosti vjerskih grupa.
Na internet stranici Univerziteta o Studentskom parlamentu piše da je SPUS “krovna studentska organizacija koja zastupa interese 55.000 studenata na našem Univerzitetu”, što se ničim ne dokazuje. Link sa internet stranice Univerziteta na internet stranicu SPUS-a je neaktivan. Izvještaji o aktivnostima te organizacije su dostupni preko Facebook-a predsjednika SPUS-a, tako da nije uvijek jasno kad su privatni, a kad zvanični. Nejasno je kako rukovodstvo komunicira s 55.000 studenata (i studentica?), kako artukuliše njihove potrebe i zahtjeve, kojima i zašto daje prioritet u istupima pred Senatom.
Senat bi, u vezi sa svim ovdje rečenim, trebalo da povuče svoju preporuku, a da u međuvremenu ustanovi koji kredibilitet Studentski parlament u stvarnosti ima. Na način na koji se sada predstavlja u javnosti, SPUS je sasvim na liniji jedne političke stranke (SDA), i u tom smislu je trojanski konjčić kroz koji se ideologija i ciljevi te stranke infiltriraju na Univerzitet.
Studenti svakako imaju većih i važnijih problema nego što je ovaj; najnoviji i najdrastičniji je planirano zatvaranje studentske poliklinike, a stalno prisutni jeste permanentno ugrožavanje njihovih studentskih prava, kroz nezakonita opterećenja, nepoštivanje pravilnika o ocjenjivanju, sve komplikovaniju administracija, lošu informatičku platformu, kvalitet nastave…
Umjesto da osmisli načine kako da studente učini aktivnim i konstruktivnim partnerima, kroz organizaciju koja će biti sveobuhvatna, efikasna i transparentna, Senat je izabrao da akademske vrijednosti podredi političkim interesima. Jer, preporuka koju je objavio i način na koji je predmetu pristupio ovdje je pokazano da nisu bili akademski. Umjesto da se jasno usprotivi političkoj kampanji koja ima za cilj klerikalizaciju javnog prostora, Senat joj je na ovaj način dao podršku.