1.
Ne mogu živjeti bez prošlosti, premda razumijem da se ona nikada doslovno ne ponavlja. Ali ako se okolnosti mjesta i vremena promijene, reakcije poznatih ljudi ostaju relevantne, omogućuju vam da oblikujete svoje stajalište ili odbacite tuđe.
Tako sam razmišljao kada sam se prije gotovo pola stoljeća preselio u Ameriku i kada sam tražio primjer za život koji ću voditi pod naslovom „Ruska književnost u egzilu“. Upoznavao sam je izbliza jer sam radio u najstarijim emigrantskim novinama, Novoj ruskoj riječi, gdje su se dva prethodna emigracijska vala defanzivno susrela s trećim, mojim.
Piše: Aleksandar Genis, Новая газета
Prevela sa ruskog: Danijela Lugarić Vukas, Peščanik.net
Ne dočekavši lekciju od starijih, našao sam je među njemačkim piscima. Oni su pobjegli u Ameriku od fašista, kao i mi od komunista, i stvorili su svoju verziju necenzurirane književnosti o kojoj smo mi sanjali. Najpoznatiji od njih bio je Thomas Mann. Nobelovac i živi klasik, on je utjelovljavao sve najbolje, najsloženije i najproturječnije u njemačkoj kulturi i govorio: „Njemačka je tamo gdje sam ja“. Jasno je da se od njega tražilo više nego od svih ostalih.
Priznajem da zbog svoje mladosti i gluposti nisam baš cijenio njegove romane sve do nakon četrdesetih. Puno su me više zanimala pisma koja su razotkrivala emigrantsko iskustvo odnosa velikoga pisca prema svojem maternjem jeziku, kojim je – osim njega – govorio i Hitler.
U studenom 1938., neposredno nakon Kristalne noći, pogroma Židova koji je zatresao Zapad, Thomas Mann je morao odgovoriti na teško pitanje. Profesorica njemačkog fakulteta na Koledžu Hunter požalila se piscu da su njezini učenici „počeli sumnjati u smisao proučavanja kulture naroda u kojem se neometano odvijaju takva gnjusna djela“. (Slična pitanja postavljaju i meni, ne samo sada, nego i kada smo početkom rata u Afganistanu na njih budućim slavistima odgovarali Dovlatov, Vajl i ja sa scene istog tog Koledža Hunter.)
Thomas Mann je gospođi Jacobson napisao učtivo pismo u kojem je osudio „istrebljenje Židova“ i u kojem je branio „njemački duh, koji je učinio mnoge velike i divne stvari za kulturu čovječanstva“. Time je učenicima nježno predbacio: „Ne možete odustati od nastave njemačkog zbog toga što ga trenutno nesposobni vladari javno diskreditiraju“. Osim toga, nastavio je, nemoguće je smatrati „užasne zločine plodom rada cijelog naroda, ma koliko se režim trudio da ih takvima predstavi“.
S potonjom je tvrdnjom, možda, malo požurio.
Nešto kasnije, kada je Hitler munjevitom brzinom zauzeo Francusku i kada su Nijemci uživali u osjećaju pobjede, Gestapo se žalio da nemaju što raditi jer u zemlji praktički nije ostalo nezadovoljnih.
Thomas Mann je tijekom rata radikalno revidirao svoj odnos prema „nevinim ljudima“ te je u svojim govorima na radiju puno govorio o njemačkoj krivnji. Štoviše, kada je noćna mora završila, rekao je da sve knjige objavljene pod nacistima treba uništiti, jer su umrljane „stidom i krvlju“.
To je značilo da je pravi, pošteni njemački jezik sačuvan samo tamo gdje ga nacisti nisu koristili: u izbjeglištvu i Švicarskoj.
Nisu se svi složili s tim. Kritičari iz metropola, koji su fašizam osjetili na svojoj koži, rekli su emigrantskim autorima: „Politika vam je otrovala tintu, a mržnja vam je utrnula jezik“. No s tim se teško složiti jer su njemački prognanici u Americi objavili desetine izvrsnih knjiga, a među njima i Brochovu „Vergilijevu smrt“, Brechtov „Život Galilejev“, Werfelovu „Bernadetteinu pjesmu“, Mannovu tetralogiju „Josip i njegova braća“, koje se nisu direktno bavile politikom. I moguće ih je smatrati antifašističkima samo zbog toga što su bile napisane na njemačkome jeziku, kojega su zaštitili od nacista.
2.
Čemu god da su bile posvećene najbolje knjige njemačkih autora, nikako se ne može reći da su ti pisci bili iznad borbe sa fašizmom. Takvu je poziciju bilo nemoguće zauzeti tijekom Drugog svjetskog rata – za razliku od Prvoga, kada su europski intelektualci, poput Francuza Romaina Rollanda ili Engleza Bertranda Russella, bili uvjereni pacifisti. Među njima je bio i Hermann Hesse, koji je zbog toga odbio biti Nijemac i postao najbolji švicarski pisac.
Njegov mi se put čini najvažnijim jer je bolje od drugih uspijevao sačuvati književnost od rata: „Igru staklenim perlama“ ponovo čitam svaki put kada me – kao sada – nijedna druga knjiga ne može spasiti od očaja.
Proživjevši cijeli Drugi svjetski rat u Švicarskoj, koja je svih tih godina očajnički štitila neutralnost, Hesse je za svoju prvu domovinu učinio sve što je normalan čovjek mogao i trebao učiniti. Podržavao je prijatelje i istomišljenike koji su ostali u Njemačkoj, pomagao je izbjeglicama i zastupao ih pred vlastima, oplakivao je mrtve i mučene, dekonstruirao je nacizam u govorima i pismima. No, sve ga to nije spriječilo da vrlo jasno odvoji građansku poziciju od spisateljske. Prva je neraskidivo povezana s moralnim dugom svake zdrave osobe tijekom divljačkih vremena. Zato je svoju drugu hipostazu beskompromisno branio od rata.
Dokaz tomu je odgovor na pismo anonimne osobe koja ga je pozvala da „piše o aktualnim temama“ i predbacila mu da se želi sakriti od stvarnosti. Godina 1939. je bila pred vratima. Rat je već počeo, ali Hesse nije priznao njegovu moć nad njim. „Pisac se time i razlikuje od normalnih ljudi“, objasnio je svom korespondentu, „što ne dopušta da rat njime raspolaže, jer se rat, koji oboje mrzimo, hrani svojom vječitom težnjom prema totalitetu“.
3.
Gledajući unatrag, možemo zaključiti da je Hermann Hesse u Švicarskoj, poput Thomasa Manna u Americi, spasio njemački jezik od sramote nacizma. I završio je svoje remek djelo za koje je 1946. dobio Nobelovu nagradu. Zamislimo Europu prve poslijeratne godine, bombardirane do temelja. Milijuni očajnih ljudi, smrt, glad, pustoš. A svi znaju da su za to krivi oni na čijem je jeziku napisana knjiga nagrađena najvišom književnom nagradom na svijetu.
U „Igri staklenim perlama“ nema ni riječi o ratu koji se rasplamsao s one strane nedaleke granice, ali je potpuno jasno da ga se Hesse sjećao svake sekunde, zamišljajući svoju utopijsku Kastaliju. Vjerovao je da je čisto carstvo duha nužan preduvjet za nastavak ljudskog postojanja. Red asketa i esteta namijenjen je eliti, ali je neophodan svima. „Ljudi znaju ili nejasno osjećaju“, govori se u uvodu, „da ako razmišljanje izgubi čistoću i budnost, a poštovanje prema Duhu snagu, uskoro će… nastupiti kaos“.
Kaos je, naravno, ipak došao, a Hesse je i u Švicarskoj vidio kamo je rat odveo Europu. Ali i tada je čvrsto vjerovao u spasonosnu misiju svoje Kastalije.
Suprotno točnoj adresi navedenoj u knjizi, ona se ne nalazi vani, već unutar svakoga tko o njoj mašta.
Najviše je potrebna u beznadno crnim satima povijesti kada, čini se, nema vremena za aristokratsku i kriptičnu igru staklenim perlama: kruh neće pojeftiniti, a oružje neće utihnuti. Ali nepraktična, malo potrebna i nikome razumljiva, ona spašava svijet opravdavajući ga, poput Bacha, poezijom ili zalaskom sunca. Kastalija je potrebna kako bi podržavala i njegovala onaj tanak sloj umjetničke elite koja uzgaja najrjeđe cvijeće kulture. Oni se neće prepoznati bez ovih znalaca, čudaka i ekscentrika. Kada bombe padaju, smatra se da je briga o toj intelektualnoj ikebani beskorisna za pobjedu. Ali zapravo upravo Hesse i svi njemu slični omogućuju da se poludjelo čovječanstvo ima kamo vratiti.