Uz nastup Zagrebačkog Kazališta Mladih na Dubrovačkim ljetnim igrama s predstavom Hinkemann, u režiji Igora Vuka Torbice prema drami Ernsta Tollera
Drama Hinkemann Ernsta Tollera jedan je od vrhunaca ovog izvrsnog njemačkog ekspresionističkog dramatičara.
Nastala između dva svjetska rata, za vrijeme autorova boravka u zatvoru, reflektira velike šokove koji se dešavaju u biološkom kontekstu čovjeka nakon Prvog svjetskog rata. Ljudski život, ili čovjek sam, suočen s mogućnostima i demonstracijama Velike destrukcije koje nose pomaknute mase kao i života koji postaje time sve nesigurniji i promjenjiviji, najednom postaje poprište očajničke makabrizacije. Sada, uvjeren u mogućnost samouništenja, život postaje više proročanstvo nego svjesna kreacija, što je vidljivo u samoj teksturi ovih drama – u osjećaju karaktera i njihovom jeziku.
Autor: Ronald Panza, AbrašMEDIA
Uvjeti tvrđave Revelin su, naravno, ambijentalni, no začudo nije bilo nekog zvuka, osim što se iz luksuznih restorana širio miris kuhane hrane koji je pomagao ostvarenju dojma predstave u kojoj su ljudi – gladni.
Scena je ogoljena i jasno osvijetljena. Bijelo svjetlo koje dominira u njenom izvornom scenskom prostoru ovdje nije u punom pogonu pa djeluje kao da se izvodi pod snagom radnog svjetla, iako je uočljivo da tako nije zamišljeno. Ansambl ZKM-a cijelo je vrijeme prisutan na drvenoj pozornici ili neposredno uz nju, sjedeći na stolicama, čekajući na svoj red. Dva glumca, Rakan Rushaidat u naslovnoj ulozi i Ozren Grabarić kao Majstor ceremonije (klaun), pozornicu skoro da ne napuštaju. Rushaidat je doista na njoj skoro tri sata. Scena je jasno geometrijski označena žutim podom koji je sam po sebi dovoljno snažan za iznijeti sve zahtjeve. Naglašena je njegova praznina na kojoj se može očekivati široki raspon poteza – slično kao na scenama NO teatra, Suzukija i Grotowskog. Pod je označen iščekivanjem osvajanja. Namijenjena je zvučanju, tijelu i znakovima samog glumca te značenjima odnosa. U ovom ambijentu cijelo je zbivanje amplificirano – pojačano mikrofonima. Svaki se potez čuje.
Ansambl će kolektivno ritmično dočaravati poslijeratnu atmosferu – doba gladi, nasilja, poniženja i straha pred novim i nepoznatim. Dominiraju geste iz kombinacije artaudovskog i didaktičkog teatra, bučne i jasne, minimalističke slike. Upravo onako kako su bile prakticirane u nekadašnjem nezavisnom eksperimentalnom kazalištu. Sada se one nalaze utkane u jednu kvalitetnu predstavu gradskog kazališta, što je vrijedan potez.
Hinkemann je vojnik povratnik iz Prvog svjetskog rata u kojem je ranjen na takav način da postaje svojevrsni Sveti bogalj – ostaje bez genitalija. Dakle, doživio je traumu i u samom tekstu pratimo završetak formiranja te nove osobnosti. Njemu se svijet ruši sasvim pragmatično – opsjednut je mišlju da će ga žena ostaviti kada shvati da više ne mogu planirati potomstvo i da ne mogu realizirati ljubav. Takav oblik obogaljenja za njih je sasvim nov. Pojavljuje se nešto o čemu se nije ni moglo misliti. Mišljenje prodire u realizaciju osjećanja, a to mišljenje je obilježeno agresijom. Hinkemann postaje opsjednut vlastitom nemoći, pa ne vidi činjenicu da ga njegova žena istinski voli. U samoj drami više je riječ o psihološkim posljedicama, o suočavanju s nastavkom života u tim uvjetima, ali u izvedbi njegova rana postaje javna stvar. U početku podmuklo kritiziranje kasnije se pretvara u šikaniranje pa u slavljenje impotentnog vojnika kao člana društva, koji je svojom krivnjom posve socijalno zakočen i isključen. Zanimljivo, jedan od njegovih prijatelja kao po ironičnoj komunalnoj dužnosti prihvata zadatak da mu pred suprugom – “posudi” spolovilo.
Izvedba počinje punom snagom. Hinkemann precizno na površinu izvodi narav svijeta između dva svjetska rata – izjavljuje kako majka njegove žene probada oči pticama kako bi bolje pjevale. Propovijeda se trpnja usred bezizlaznosti vakuuma. Sveopći ratni metež prodire i u ljudsko primirje. Kako na jednom mjestu u drami stoji (a radi se o nitima prekrasno razornog poetskog teksta), ovo se dešava svaki put kada svijet izgubi dušu. Pitanja ovog Novog čovjeka – Bogalja – centralna su u tekstu, no sama predstava vrlo je dinamična. Redateljsko-dramaturški dvojac zadržava mnogo toga od izvorne drame, posebno atmosferu i naboj. Didaktičke rasprave o budućnosti radničkog društva proširene su suvremenim situacijama u kojima dominira prostor još uvijek humanističkog spektakla. Hinkemannova, kao i svaka ljudska tragedija, u uvjetima gladi i nezaposlenosti, svodi se na poniženje. Hinkemann prolazi na razgovoru za posao kroz zloćudnu scenu grotesknog izbora kod Majstora ceremonije – klauna. Poslodavac se kroz razgovor sa svakom osobom (njih tri) doslovce transformira, pa uistinu ostaje bez tijela. Ovaj model prisile i komentara može preuzeti doista svaki oblik. Nešto u toj cijeloj sceni podsjećalo je na atmosferu iz Pasolinijeva filma Salo, jednu mračnu mogućnost bez izbora. Vlasniku cirkusa doista je svejedno koja će točka biti u pitanju. Njemu je jedino važno da program bude aktualan. Tako će i Hinkemann dobiti zadatak kidati zubima vratove štakora, što je valjda za njega sasvim normalno, budući da je, tamo u ratovima, na takav način i pobjeđivao glad. No, ljudi u društvu (još uvijek) tome nisu priučeni. Zato im to na neki način treba prikazati i održavati taj izvor informacije. Treba im naplatiti vlastiti strah kako bi im se jezgra još više poremetila. Pravi smisao klauna uvijek je nesigurnošću osvojiti primat. Natjerati publiku da im vlastita nelagoda postaje smiješna. Kada postaje jasno da je glavna zvijezda cirkuskog nastupa ujedno i čovjek bez spolovila, atrakcija time biva snažnija i prisutnija. Osjeća se sreća, jer smo još uvijek sa svojim spolovilima i sve su druge opasnosti manje važne.
Ujednačeni ansambl stupa na scenu doslovno i cijela svakodnevica je jedan veliki marševski korak. Jasno je da se geto na taj način priprema i hrabri. Sve što se zbiva u doba mira ima taj nevidljivi i tihi pristanak. Sve se odvija u tom ritmu, jer je zapovijed geta – preživjeti pod svaku cijenu. Tko ispadne mora se podići, ako može. Geto nikada ne spava, on se sprema za neke buduće ratove, a u svom svojem intermezzu uglavnom je začahuren vježbajući na samom sebi. Društvo nema niti mu treba. Muzika i pjesme koje se pojavljuju transponirane su iz pjesmarice vremena traganja za slobodom u kolektivnu popularnu memoriju koja im zamjera i otklanja svaku mogućnost intimnosti.
Na sceni se nekoliko puta kreiraju situacije iz poznatih slikanja. Najpotresnija je ona kada se u jednoj tuči Hinkemann dohvati jednog radnika. I kada obojica izranjavani padnu na pod, Hinkemann podiže suparnika kao u Michelangelovoj slici stvaranja Adama. Impotentni rat sada stvara i podiže Novog čovjeka. U ovakvim uvjetima doista “svatko može biti bog”.
Veteran će se kasnije naći i u svojevrsnom talk-showu, gdje će raspravljati s političarima, stručnjacima i svećenicima o stanju njegove populacije, kao i o njemu samome. Kada barem nama u publici uspješno uspije pokazati kako je rat djelovao na njega, a njegova tragedija postane očita, svećenik mu održi predavanje u kojem se granice mišljenja i ponašanja jasno očituju – odaje mu se priznanje grozne patnje, ali mu se jasno sugerira kako po tom pitanju ionako ne može ništa učiniti; nek se opusti – jedino se može brinuti o spasenju ono malo duše koje mu je ostalo – jer ta nastavlja putovati u druge svjetove. Tijela su nam, izgleda, ionako već osuđena.
Rakan Rushaidat je dirljiv u vrhunskoj koncentraciji kojom se nosi sa zadaćama tijekom tri sata postojanja jednog Novog Bogalja. Precizan, realističan i emotivan. Čini se kako mu je jednostavno proživljavati sve te zadatke, ali kada se onako slomljen pojavi na naklonu, postaje jasno koliko je sve to bolno. Ozren Grabarić je u svoje igranje klauna ugradio osjećaj izokrenutog svijeta – iako nemam taj podatak, posve je jasno da Grabarić – doista i nastupa kao klaun, a ne kao glumac koji ga igra. Impulsi koji ga oblikuju doista dolaze iz jednog podrumskog svijeta. Tijelo ga u transformacijama nikada ne izdaje. Nije bilo trenutka u kojem je njegov klaunerijski pomak bio/djelovao neiskren.
Njima je kao iznimno složen kontrast nastupala Mia Biondić. Iako na vrhuncu brige, mlada glumica nijednom nije izgubila kontrolu nad svojim materijalom, niti je otišla u neku zakrčenu neurozu. Ostala je prisebna i u najtežim trenucima. To je omogućilo da njen lik odiše nekom natprirodnom nježnosti, što je valjda i siguran znak da je u ljubavi – ona voli vojnikovu neiskvarenu dušu. Ljudi su u ljubavi u privatnom prostoru – tu se otkrivaju, fragilni su i slabi. Nijedna ljubav ne treba vojnički korak niti bombardiranje.
Vrijedi izdvojiti i činjenicu da u zadnjoj trećini predstave najednom primat preuzimaju do tada isključivo funkcionalni i povučeni Doris Šarić Kukuljica, kao Hinkemannova majka i Jasmin Telalović, kao veteran koji na psihijatriji otima doktore i pacijente. Upravo time ansambl ZKM-a pokazuje da je dosegao jednu, sada već priličnu razinu ujednačenosti i funkcionalnosti, što na ovim našim područjima i nije uobičajena situacija.