Centar za historijska istraživanja u Sarajevu objavio je knjigu Zatočene: Žene u zatvorskom sustavu Bosne i Hercegovine 1878-1914., u kojoj autorica Amila Kasumović, izvanredna profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu, analizira tretman žena unutar zatvorske populacije na prijelazu stoljeća.
U bosanskohercegovačkoj historiografiji pažnja je bila usmjerena uglavnom na zeničku kaznionicu i njene zatvorenike, dok je žensko kriminalno ponašanje ostalo neistraženo. Knjiga Zatočene pokušava popuniti tu historiografsku prazninu. Fokus je na prijelomnom periodu bosanskohercegovačke povijesti koji je nastupio nakon austrougarske okupacije 1878. godine. Habsburška Monarhija nastupala je s pozicije civilizatorske misije u BiH, što se trebalo zrcaliti i na polju kaznenog prava i zatvorskog sustava. Razgovarale smo s Amilom Kasumović o tome kako je moderni zatvorski sustav bio implementiran u praksi i kako se položaj žena u zatvorskom sustavu razlikovao od onog muške zatvorske populacije.
Zbog čega položaj zatvorenica nije bio predmetom znanstvenih istraživanja sve do unatrag par desetljeća?
Frances Heidensohn napisala je 1968. godine članak “The Deviance of Women: A Critique and an Enquiry“u kojem je konstatirala da je žensko delinkventno ponašanje bilo dugo vremena zapostavljano kao istraživačko pitanje. Nakon nje su mnogi drugi autori došli do sličnog zaključka. Dakako, postavlja se pitanje: Zašto je to tako? Odgovor se može potražiti u percepciji ženskog kriminala. Prvo što se uočava u analiziranju oficijelne statistike prijestupa i zločina jedne države u određenom periodu jeste da su žene u njima zastupljene u manjim procentima te su mnogi istraživači smatrali da su zbog toga žene mogle izostati iz istraživanja kriminalnog ponašanja.
Također, dok se muški kriminalitet smatrao društvenim problemom zbog broja prijestupnika, raznovrsnosti i težine kaznenih radnji, ženski kriminalitet je percipiran na posve drugačiji, blaži način, te se i u tome tražilo opravdanje za njegovo izostavljanje iz znanstvenih studija.
Postoji i mogućnost da se odgovor o izostajanju znanstvenih studija traži u različitim definicijama delinkventnog ponašanja koje nisu imale jedinstven okvir za muške i ženske prijestupnike. Kod povjesničara odgovor na gore postavljeno pitanje može se tražiti u nedostatku ili oskudnosti povijesnih vrela s jedne, te u činjenici da se ženski kriminalitet nije smatrao ozbiljnom istraživačkom temom s druge strane.
Sedamdesetih godina 20. st. javlja se feministička kriminologija. Koje nove perspektive i uvide ona donosi?
Feministički pristup izučavanja kriminala postao je dominantan krajem 1960-ih i početkom 1970-ih pod utjecajem drugog feminističkog vala. Feministička kriminologija, kako je vidim kao povjesničarka, nudi više iznijansirane pristupe izučavanju ženskog kriminalnog ponašanja. Ovakva vrsta kriminologije nije fokusirana samo na žene, kako se često pogrešno misli, nego na rodne odnose u cjelini kao istraživački okvir od kojeg se kreće. Umjesto da se insistira na muškoj ili ženskoj delinkvenciji, teorije o kriminalu se pokušavaju sagledati iz ugla roda i rodnih odnosa u društvu.
Prve značajne studije o ženskom kriminalu nastale su 1970-ih, no s njima su se pojavili i novi izazovi budući da su se vrlo brzo nametnuli stereotipi o uzrocima ženskog kriminalnog ponašanja, koji su rezultat toga da se žensko devijantno ponašanje nije objašnjavalo iz ugla ekonomskih ili društvenih utjecaja koji su do istoga doveli, nego su tu obično bivali uključeni biološki faktori ili „nemoralnost“ žena. Feministički pristupi istraživanju ženskog kriminalnog ponašanja ukazali su na ove propuste., kao i na epistemološka i metodološka ograničenja koja su bila karakteristična za tradicionalne pristupe istraživanja kaznenih radnji.
Iako je fokus knjige na administrativnom tretmanu zatvorenica, a ne analizi njihovih zločina i društvene pozadine, imate li podatke o tome koji je bio prevladavajući društveni profil zatvorenica i zbog kojih zločina su najčešće bile zatvarane?
Budući da je u mojim istraživanjima u prvom planu administrativni diskurs austrougarske uprave u BiH, dragocjeni su mi bili dokumenti vrhovnih tijela odgovornih za upravu: Zajedničkog ministarstva financija u Beču i Zemaljske vlade u Sarajevu. Iz njihova sadržaja je bilo moguće rekonstruirati osnovne obrise tretmana zatvorenica u BiH na prijelomu 19. i 20. stoljeća, no takva građa nije nudila u većem obimu podatke o vrsti kriminalnih prekršaja, socijalnom statusu i generalno profilu zatvorenica.
Tamo gdje su podaci bili dostupni, razvidno je da su zatvorenice potjecale uglavnom iz siromašnijih sredina, često iz manjih mjesta i ruralnih područja. Zajednička crta im je i nepismenost i izostanak adekvatnog obrazovanja. Manji procent zatvorenica služio je kaznu zatvora radi kriminalnih radnji poput pljačke, prijevare, uvrede cara, podmetanja požara, nanošenja tjelesnih povreda i sl. Najveći dio zatvorenica našao se u zatvoru radi čedomorstva, što je bilo jako zastupljeno u bosanskohercegovačkom društvu na prijelomu stoljeća. Takav podatak ne čudi obzirom na to da je društvo bilo patrijarhalno, a činjenica da bi djevojka ili žena mogla donijeti na svijet vanbračno dijete izazivala je osudu i javnu sablazan. Pretpostavlja se da je upravo strah od sramote i javne osude nagonio žene da počine ovakvu vrstu zločina, za koju se obično dodjeljivala kazna zatvora u trajanju do pet godina. Interesantan je podatak da austrougarska vlast, uprkos jasnim pokazateljima koliko je čedomorstvo bilo rašireno u društvu, nije poduzimala značajnije mjere da se izbori s ovim uistinu ozbiljnim problemom.
U Zenici je 1888. izgrađena muška kaznionica (“najznamenitija građevina u gradu”), no unatoč planovima i potrebi, ženska kaznionica nikad nije izgrađena. Gdje su prijestupnice služile kaznu u to vrijeme?
Iako je Zemaljska vlada u više navrata ukazivala Zajedničkom ministarstvu financija u Beču da postoji potreba gradnje ženske kaznionice u Bosni i Hercegovini, do gradnje nikada nije došlo. Istina, 15.1.1913. obznanjen je Zakon o građenju kaznionice za ženske u Bosni i Hercegovini, koji je sadržavao svega tri člana: 1) prvi je naglašavao da bi kaznionica bila građena u duhu modernog progresivnog sustava, 2) za njenu gradnju bilo je predviđeno 500.000 K, i 3) Zakon stupa na snagu danom objave. Iz samog sadržaja Zakona jasno je da pitanje ženske kaznionice ni ovaj put nije bilo ozbiljnije promišljano i da je ponuđeno rješenje doneseno „reda radi“. Osim toga, zbog izbijanja Prvog svjetskog rata plan gradnje kaznionice ovog tipa nikada nije realiziran.
U međuvremenu, zatvorenice iz BiH služile su zatvorske kazne izvan svoje domovine. Najjednostavnije rješenje je predstavljala zagrebačka kaznionica, no početkom 20. stoljeća, kada je ona postala prebukirana, Zemaljska vlada je nastojala naći i alternative, te su tražene kaznionice za žene u austrijskom, odnosno ugarskom dijelu Monarhije. Kao opcija su bili razmatrani zatvori u Vigaunu (Begunje) i Maria Nosztri. Prva od njih nikada nije iskorištena, a Maria Nosztra je nosila previše izazova pa se i od toga odustalo.
Postoje li saznanja o tome kakvi su bili uvjeti u ženskoj kaznionici u Zagrebu? Što se dogodilo nakon što je iz Zagreba 1903. stigla vijest da više nemaju kapaciteta?
S obzirom na fokus mog istraživanja, pitanje uvjeta Ženske kaznionice u Zagrebu posmatrala sam jedino kroz izvještaje Zemaljske vlade u Sarajevu. Začuđujuće, takvi izvještaji su prava rijetkost i uglavnom se svode na financijsku stranu, odnosno tiču se iznosa koje je Zemaljska vlada u Sarajevu morala izdvajati za izdržavanje zatvorenica u Zagrebu. Rijetko se može naći podatak o zdravstvenom stanju bosanskohercegovačkih zatvorenica, a i kada se takve informacije navode, one su mahom bile vrlo alarmantne. Naime, u nekoliko navrata je naglašavano da zatvorenicama iz Bosne i Hercegovine ne odgovara zagrebačka klima te da se zato često razbolijevaju. Također, često je konstatirano da većina njih ima depresivne epizode zbog udaljenosti od porodice i prijatelja.
Pored svega navedenog, od početka 20. stoljeća pristizali su izvještaji o prebukiranosti zagrebačke kaznionice, tako da je Zemaljska vlada neko vrijeme nastojala iskoristiti kapacitete okružnih sudova u Bosni kako bi duže kazne zatvora tu izdržavale domaće zatvorenice. Razmatrane su i mogućnosti slanja zatvorenica u neku od kaznionica u drugim dijelovima Austro-Ugarske. Dakako, takve opcije su bile teže za realizaciju budući da se radilo o udaljenijim mjestima i povećanju troškova za izdržavanje. Na koncu, sve navedene okolnosti nagnale su Zemaljsku vladu da izvrši pritisak na Beč te dobije obećanje da će u budućnosti biti izgrađena ženska kaznionica u Bosni i Hercegovini.
Muslimanske zatvorenice zbog svoje vjeroispovijesti nisu bile slane u Zagreb jer tamo nije bilo posebnih uvjeta koje zahtijeva njihova vjera. Kako je bilo riješeno to pitanje?
Zapravo su zatvorenice svih vjeroispovijesti, koje su trebale izdržavati zatvorske kazne duže od jedne godine, u početku slane u Žensku kaznionicu u Zagrebu. Promjena za muslimanske zatvorenice, koje bi trebale izdržavati dužu zatvorsku kaznu, nastala je 1895. godine nakon što je Salih ef. Dizdarević, islamski dušebrižnik pri Centralnoj kaznionici u Zenici, otišao u posjet zatvorenicama u Zagrebu. Tada je utvrđeno da se nisu poštovala vjerska pravila, običaji i tradicija muslimanskih zatvorenica. Neke od njih su odvođene na misu; zatvorski meni i ishrana nisu bili prilagođeni islamskim propisima. Za jednu zatvorenicu je bilo utvrđeno da je prihvatila katoličku vjeru i promijenila ime.
Nakon Dizdarevićevog izvještaja, a svjesna mogućih političkih reperkusija ukoliko bi detalji istoga isplivali u javnost, Zemaljska vlada u Sarajevu donijela je odluku da će u budućnosti muslimanske zatvorenice kazne zatvora služiti u zatvorima pri okružnim sudovima u Bosni i Hercegovini bez obzira na dužinu izrečene kazne. Iako zvuči paradoksalno, navedenom odlukom Zemaljske vlade muslimanske zatvorenice su bile zapravo diskriminirane jer im okružni zatvori nisu mogli pružiti sustav rada sa zatvorenicima kakav su nudile kaznionice poput one u Zagrebu. Naime, kaznionice su provodile irski progresivni sustav koji je podrazumijevao prolazak zatvorenika kroz tri do četiri faze tijekom izdržavanja kazne u kojima bi njegova rehabilitacija bila jasno vidljiva. Tu su bili uključeni i razni edukacijski i radni programi. Takav sustav bilo je nemoguće implementirati u manjim zatvorima zbog prostornih i drugih nedostataka.
Spomenuli ste progresivni irski zatvorski sustav. On je veliku važnost pridavao rehabilitaciji, pri čemu su disciplina, rad i edukacija igrale značajnu ulogu. Kakve su u praksi bile mogućnosti za zatvorenice? Jesu li postojali obrazovni programi, koje vrste poslova su bile dostupne?
Zagrebačka kaznionica imala je progresivni sustav služenja zatvorskih kazni u koji su bili uključeni sadržaji poput opismenjavanja, izučavanja različitih predmeta, stjecanja radnih navika i određenih vještina (obrada zemlje, zanatska djelatnost). U Bosni i Hercegovini je sličan sustav bio implementiran za muške zatvorenike u Zenici. Kako su žene služile zatvorske kazne u zatvorima pri okružnim i kotarskim sudovima koji su imali problem s prostornim kapacitetom, zatvorenice su ostajale uskraćene za obrazovne sadržaje i uvođenje ozbiljnijih radnih navika. Pozitivan iskorak u tom smislu napravljen je tek 1906. godine kada je Zemaljska vlada u Sarajevu pripremila nastavu „iz osnovnih predmeta“ za zatvorenice okružnih sudova. Nastavu je trebala izvoditi jedna učiteljica, koja je ujedno trebala služiti i kao role model za zatvorenice, pogotovo imajući na umu činjenicu da bi nakon izlaska iz zatvora trebale da se okrenu nešto sređenijem životu. Zemaljska vlada ovim je programom htjela pokazati da se brine o duhovnoj i moralnoj elevaciji žena koje je društvo smatralo „posrnulim“. Stoga se insistiralo i na vjerskom obrazovanju. Radne navike zatvorenica u manjim zatvorima nisu dovoljno podcrtavane u povijesnim vrelima koje sam koristila. Općenito se smatralo da je za žene poželjan ručni rad, šivanje, pranje rublja i sl. U tom smislu, civilizatorska misija Dvoglavog Orla pala je na ispitu u Bosni i Hercegovini.