Grupa aktivista uz podršku Centra za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd u decembru 2020. godine nastavila je sa akcijom obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. U 11 akciji obilježeno je osam lokacija na području Livna, Ljubuškog i Čapljine.
Domovi kulture, škole, sudovi, policijske stanice i druge lokacije tokom rata u Bosni i Hercegovini korištene su kao mjesta zatočenja, mučenja, nehumanog postupanja i ubistava, a nakon rata nisu obilježena na adekvatan način kao mjesta stradanja. Grupa aktivista iz Bosne i Hercegovine već pet godina radi na tome da ovakve lokacije obilježe, iskažu solidarnost sa žrtvama i ukažu na važnost primjerenog obilježavanja svih mjesta stradanja.
“U Livnu smo bili i 2016. kada smo uspjeli obilježiti jednu lokaciju. Ovaj put obilježili smo i druge lokacije koje su služile kao zatočenički objekti ili mjesta ubistava. Te lokacije su još uvijek obavijene zavjetom šutnje, jako se malo govori o tome šta se tu dešavalo. Naš cilj je da bar malo podignemo svijest ljudi u Livnu o tome šta se događalo u proteklom ratu”, kazao je aktivista Dalmir Mišković.
Uz podršku Centra za nenasilnu akciju aktivisti su do sada obilježili tačno 100 neobilježenih mjesta stradanja u Bosni i Hercegovini. Popis obilježenih lokacija sa podacima o počinjenim zločinima i procesuiranju odgovornih kao i mapa mjesta stradanja dostupni su na web stranici onms.nenasilje.org.
Tokom decembarske akcije obilježene su sljedeće lokacije:
Jama iznad Zastinja na brdu Bašajkovac kod Livna. Na lokaciji jame tijekom rujna/septembra 1992. godine ubijeno je i bačeno u jamu 13 osoba srpske nacionalnosti koji su tu dovedeni iz zatočeničkog objekta u Osnovnoj školi Ivan Goran Kovačić u Livnu koji je bio pod upravom jedinica HVO-a.. Ekshumacija žrtava iz ove jame izvršena je 1999. Godine a još uvijek nitko nije osuđen za ove zločine.
Pet lokacija zatočenja Bošnjaka u Livnu: Dvorana “Dalibor Perković Dali”, garaže Elektroprivrede, zgrada bivšeg Komiteta te objekti osnovnih škola u naselju Zabrišće i Orguz. Pomenute lokacije su tijekom ljeta i jeseni 1993. a počevši od 21. 7. 1993. služile kao mjesto zatočenja za osobe bošnjačke nacionalnosti sa područja Livna. Zatočenici su bili podvrgnuti nehumanim uvjetima, ispitivanjima, prisilnim premještanjima, zlostavljanjima i premlaćivanjima. Upravu nad objektom imale su jedinice HVO-a. Prema navodima Udruženja logoraša 21. juli iz Livna za ove zločine još uvijek niko nije osuđen.
Objekt Vojno-istražnog zatvora u Ljubuškom je u periodu od aprila/travnja 1993. godine do marta/ožujka 1994. godine imao funkciju zatočeničkog objekta za zarobljene bošnjačke civile i vojnike ARBiH bošnjačke nacionalnosti, pod kontrolom Vojne policije HVO-a. Zatočeni su fizički zlostavljani, prisilno premještani i ubijani. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je za zločine počinjene u Vojnom istražnom zatvoru u Ljubuškom po komandnoj odgovornosti osudio čelnike HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg Bosne Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Sud BiH je za zločine počinjene u Vojno istražnom zatvoru u Ljubuškom osudio upravnika zatvora Ivana Kraljevića na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 3 mjeseca, i pripadnike Vojne policije HVO- a Stojana Odaka na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine i 6 mjeseci, i Vicu Bebeka na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine.
Objekat Silos u Čapljini je u periodu od 13. jula/srpnja do 23. avgusta/kolovoza 1993. godine imao funkciju zatočeničkog objekta za zarobljene civile, žene, djecu i starije osobe bošnjačke nacionalnosti. Objekt je bio pod kontrolom Vojne policije HVO-a. U tom periodu su osim žena i djece, dovođeni i muškarci Bošnjaci sa područja okolnih sela i Čapljine. Zatočenici su bili u prenatrpanim prostorijama u nehumanim uslovima sa ograničenim pristupom hrani i vodi.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je za zločine počinjene u Vojnom istražnom zatvoru u Ljubuškom po komandnoj odgovornosti osudio čelnike HVO-a i Hrvatske zajednice Herceg Bosne Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Brunu Stojića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Županijski sud u Splitu osudio je Marinka Marića na četiri i pol godine zatvora, a Željka Rodina na tri godine i 10 mjeseci zatvora za zločine počinjene u ovom objektu.
“Nažalost, u mnogim slučajevima, radi se o zajednici koja je u nekom mjestu danas manjinska pa im se ne dozvoljava da obilježe mjesta zatočenja, mučenja ili ubistava. Ovom aktivnošću želimo ukazati na takvu praksu koja je prisutna u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa i regionu, želimo iskazati podršku i solidarnost sa svim žrtvama koje se godinama bore za pravo na sjećanje te pozvati lokalne vlasti da omoguće i pomognu da se ovakve lokacije obilježe”, navodi članica grupe Tamara Zrnović.
(AbrašMEDIA)