Nakon nedavne premijere predstave ‘Kletva’ u Varšavi, u kojoj se propituju odnos države i Katoličke crkve, pedofilija u crkvi, vladajuća stranka i granice umjetničke slobode u poljskom društvu, protiv Olivera Frljića i kazališne ekipe pokrenuta je u Evropi rijetko viđena institucionalna hajka. Traži se redateljev kazneni progon i izgon iz zemlje, glumci dobivaju otkaze i prijetnje smrću, a na predstavu se nasrće i iz parlamentarnih fotelja i s crkvenih oltara diljem zemlje.
Razgovarala Tena Erceg, Portalnovosti.com
Nakon premijere ‘Kletve’ kao da je cijela Poljska ustala protiv nje. S obzirom na to da je glavni krimen blasfemija, pokazuju li reakcije da je Poljska de facto teokracija?
Nominalno ne, ali i pticama na grani je jasno da se u toj zemlji nikakve bitne političke odluke ne mogu donijeti bez Katoličke crkve. Poljska država, kao i hrvatska, crkvi vraća usluge, vršeći za jedno, nominalno još uvijek sekularno, društvo različite opasne ustupke, kao što je zakonska artikulacija stajališta crkve o abortusu i kontroli rađanja. U hrvatskoj varijanti imamo famozne Vatikanske ugovore koji ostaju trajna i enormno skupa zahvala crkvi za priznanje Hrvatske.
Sporna je i scena u kojoj se ‘skuplja novac za ubojstvo’ vođe vladajuće konzervativne stranke Jarosława Kaczyńskog. Državno odvjetništvo istražuje scenu zbog poticanja na zločin. O čemu se u njoj radi?
Svakako bi o njoj trebalo reći par riječ jer ju je većina poljskih, a onda i domaćih medija sklonih proizvođenju masovne histerije, interpretirala upravo u tom smjeru, naime takvom da se netočnim prenošenjem njezina sadržaja i konteksta u kojem se pojavljuje stigmatiziraju izvođači i autori predstave. ‘Kletva’ je nastala kao odgovor na problem sustavnog zatiranja umjetničkih sloboda u Poljskoj. Ukoliko pogledate povijest cenzure u Poljskoj od 1989. naovamo – a ovdje govorim o onim najvidljivijim oblicima cenzure koji uključuju eksplicitnu zabranu izvođenja ili prikazivanja određenog umjetničkog djela ili sudsko procesuiranje autora – jasno je da je riječ o društvu koje pati od deficita slobode govora u polju čije poslanje je borba za tu slobodu. Upravo zbog iskustva zabrane moje predstave ‘Nebožanska komedija’ od ravnatelja Jana Klate u Starom teatru 2013. te istrage koja je pokrenuta zbog prikazivanja predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ u Bydgoszczu, odlučio sam napraviti predstavu koja se i eksplicitno bavi granicama slobode umjetničkog istraživanja. Scena s Kaczyńskim posveta je pokojnom njemačkom redatelju Christophu Schlingensiefu i njegovom radu iz 1997. u kojem se pojavljuje plakat s riječima ‘Kill Helmut Kohl!’ Glumica Julia Wyszyńska, koja izvodi ovu scenu, uspostavlja jasnu metateatarsku referencu s ovim radom i govori da je to situacija koju državni represivni i zakonodavni aparat, bez obzira na to što se ona događa u jasno označenom fikcionalnom prostoru, više ne tretira kao fikciju, već kao stvarno poticanje na ubojstvo. Ona dakle ne skuplja novac za ubojstvo Kaczyńskog, već razmatra moguće zakonske konzekvence takvog postupka u kazalištu, nemogućnost zakonodavstva da uspostavi razliku između kazališne fikcije i vankazališne stvarnosti.
Dobili ste i jaku podršku, a predstava dobre kritike. Ima dakle reakcija s obiju strana, i to s najviših razina. Možemo li onda reći da je predstava uspješna? Drugim riječima, s obzirom na to da se bavite angažiranim kazalištem, što je za vas uspješna predstava?
Iako je ova predstava dobila odlične kritike najznačajnijih poljskih kritičara, one svakako nisu mjerilo njezine uspješnosti. Ona je uspješna jer je uspjela izaći iz zatvorenog prostora kazališne fikcije u društvenu stvarnost i pokrenuti debatu o stanju umjetničkih sloboda i sloboda općenito u jednom izrazito klerikaliziranom društvu. U više navrata sam rekao da meni kazalište nije cilj, nego jedan od performativnih instrumenta za širu društvenu izvedbu. Također ne vjerujem u malograđansku ideju lijepog i pripadajuću joj estetiku jer sam itekako svjestan da ona reproducira vrijednosti i interese jednog društvenog sloja, iako se pokušava predstaviti kao zastupnik univerzalnih vrijednosti. Prevladavajuća normativna estetika povezana je s kulturalnom kompetencijom koja zbog socijalne nejednakosti nije dostupna svima. Pogledajte koliki postotak društva uopće ne razumije kompleksne kazališne kodove građanskog kazališta jer je zbog svoje ekonomske marginaliziranosti bio uskraćen za mogućnost učenja istih.
Nešto slično doživjeli ste i u Hrvatskoj. Možete li usporediti konzervativne revolucije u ovim dvjema zemljama i načine na koji im se protivnici suprotstavljaju?
Postoji dosta sličnosti i malo razlika. Oficijelni narativi u oba društva su autoviktimizirajući i služe kao legitimacija uznapredovale konzervativne revolucije koja ušutkava svaki kritički glas i demontira institucije koje im još uvijek daju prostor. Svaki put kad sam radio ili dolazio u Poljsku, postavio sam pitanje kako se u jednoj zemlji s tako bogatom kazališnom tradicijom i važnom društvenom ulogom ovog medija ne događaju predstave koje bi napravile ozbiljan prodor u širi društveni prostor. Odgovor je bio da je riječ o strahu. Ukoliko bi pojedini autor i uspio izbjeći mehanizmima autocenzure, još uvijek su ga čekali različiti oblici cenzure, od one ekonomske pa do zakonske. U atmosferi sustavne kultivacije straha razumljivo je da se dosta autora plaši za svoju egzistenciju i odlučuje ne talasati. U Poljskoj također postoji i snažna opozicija nametanju desno-klerikalnih vrijednosti kao vrijednosti cijelog društva, ali u zemlji sa 39 milijuna stanovnika ta opozicija predstavlja manjinu koja ima malo šansi u srazu s državnom medijskom mašinerijom i političkom moći Katoličke crkve. A, naravno, Poljska je prepuna i različitih uimeobitelji i markićki, koje fingirajući NGO sektor i nekakvo civilno društvo zapravo asistiraju u procesima klerofašizacije društva.
Vašu radikalnost kritiziraju i neki pripadnici, recimo tako, liberalnih krugova. Ne odobravaju agresivno gušenje sloboda i zatiranje prava, ali ono što radite ipak smatraju pretjeranim, provociranjem. Može li se s neofašističkom klerikalnom desnicom voditi dijalog?
Pripadnici liberalnih krugova zaboravljaju kako je završilo zadnji put kad se s fašizmom pokušao voditi dijalog. Od hrvatske salonske ljevice ne očekujem da svoje lule zamijeni nečim učinkovitijim u borbi protiv rapidne fašizacije društva. Ali da ponovno citiram stih Branka Miljkovića koji ovih dana ne mogu izbaciti iz glave: ‘Ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju.’
U Münchenu pripremate predstavu po tekstu ‘Mauser’ istočnonjemačkog dramatičara Heinera Müllera povodom stote obljetnice Oktobarske revolucije. Rekli ste da u njoj propitujete revolucionarno nasilje i pitate se ‘za što smo spremni ubiti ili, još bolje, za što smo spremni umrijeti danas’. Zašto ste odabrali baš taj tekst i kako ćete pristupiti događaju koji obilježavamo?
Već sam se svojom ranijom predstavom ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ bavio različitim oblicima konceptualizacije nasilja, od Waltera Benjamina, preko Frantza Fanona, do Sophie Wahnich. Također sam razmatrao nasilje koje se pojavljuje kao emancipatorna praksa, ali i oblik društvene dominacije i kontrole, kao u slučaju strukturalnog nasilja. ‘Mauser’ će biti nastavak u tom pravcu, osobito zanimljiv u kontekstu Müllerovog ‘konstruktivnog defetizma’ i suvremene Njemačke. Imam potrebu propitati naivnu vjeru da je stvarnu društvenu promjenu moguće ostvariti kroz postojeće institucije. U godini u kojoj pada stota obljetnica Oktobarske revolucije to pitanje postaje još akutnije: Može li ona društvena klasa, kojoj je temeljito izbrisana klasna svijest, postati ponovno politički subjekt i nositelj društvene promjene? Demokracija u postojećem obliku nema mogućnost zaustaviti suvremeni fašizam koji je puno toga naučio od svog historijskog prethodnika – ponajviše da demokracija nema mehanizme kojim bi ga zaustavila niti u dobivanju demokratske legitimacije. Možda se trebamo podsjetiti naziva rezolucije Weather Undergrounda: ‘The Elections Don’t Mean Shit – Vote Where the Power Is – Our Power Is In The Street’.
Otkad ste otišli iz riječkog HNK-a gušenje umjetničkih sloboda od strane klerikalne desnice postalo je sistematičnije, a ima i nešto otpora pa se potpisuju peticije i održavaju skupovi. Ali upada u oči da nema otpora putem same umjetničke produkcije, onako kako vi radite. Zašto je tako?
Opet će me moji prijatelji, bivši i oni koji to polako postaju, napasti jer ne dijelim njihov entuzijazam za takav oblik borbe i otpora. Ne dijelim ga jer ne vjerujem u institucije i institute kroz koje se takav otpor događa. Kao što ne vjerujem da istinska ljevica može nešto napraviti kroz postojeće oblike političke reprezentacije. Da se razumijemo, ja ne vjerujem ni da moje predstave mogu učiniti hrvatsko društvo boljim, niti bilo koje drugo. Ali barem mogu raditi na prokazivanju svega onoga što radi na pacifikaciji socijalnih sila koje bi po svojoj samoj naravi morale biti antagonističke. Mogu se baviti pitanjem kada će hrvatsko radništvo udariti na svoje stvarne neprijatelje, a oni svakako nisu srpska manjina u Hrvatskoj, već oni koji ih zadnjih 25 godina ekonomski beskrupulozno eksploatiraju koristeći nacionalni tor kao ogradu njihovom kritičkom razmišljanju.