Ombudsmeni Bosne i Hercegovine nemaju podatke o broju bolesne djece ili djece žrtava nasilja, ali uvažavajući praksu i djelovanje Odjela za praćenje ostvarivanja prava djece pri Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH u posljednjih deset godina navode da su posebno ugroženi djeca Romi, djeca u ruralnim područjima, siromašna djeca i djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju/djeca s posebnim potrebama.
Odjel za praćenje ostvarivanja prava djece pri Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH u ovoj godini, zaključno s 23. julom, zaprimio je 99 žalbi zbog kršenja prava i sloboda djece, a u 2018. godini ovaj Odjel je zaprimio 216 žalbi, kazali su Feni iz ove Institucije.
Građani – roditelji su uglavnom nezadovoljni radom centara za socijalni rad, sudova, tužilaštava, škola, ali i drugih nadležnih organa uprave, na primjer inspekcijskih organa.
Cijeneći najbolji interes djeteta u svakom konkretnom predmetu, Ombudsmani, po potrebi, uključuju i druge organe u postupak istraživanja. Preporuke su najčešće bile i upućene navedenim nadležnim organima, ali nerijetko, Ombudsmani u svojim preporukama pozivaju i roditelje djece na odgovornost i saradnju. Najčešće je riječ o pravima djece u upravnim i sudskim postupcima (obično u tzv. visoko konfliktnim razvodima), pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, prava djece sa smetnjama u psihofizičkom razvoju itd – kažu iz Ombudsmena BiH.
Ombudsmeni cijene da država čini određene napore kako bi najbolji interes djeteta bio shvaćen i na odgovarajući način implementiran u zakonodavstvo, ali ipak ne u dovoljnoj mjeri.
Prema ocjeni Ombudsmena, zabrinjavajuće je činjenica što profesionalcima i stručnjacima koji rade sa djecom ili koji donose sudske ili administrativne odluke nisu poznati osnovni pojmovi o zaštiti ljudskih, odnosno dječijih prava i osnovnih sloboda. Konvencija o pravima djeteta sastavni je dio Ustava BiH, čime se garantuje pravo svakom djetetu na potpun i skladan razvoj.
Ombudsmeni pozivaju nadležne u svim preporukama da u radu s djecom i u postupcima koji se tiču prava djece primjene Konvenciju, a posebno u odsustvu domaćih pravnih propisa. Pitanje direktne primjene Konvencije uvijek za sobom povlači različita mišljenja i teorijske rasprave, ali je s druge strane, veoma značajno praktično pitanje.
Ova Institucija je mišljenja da država i nadležni organi, pored toga što imaju obavezu da u što većoj mjeri omoguće implementaciju Konvencije, da su u obavezi da je primjenjuju u svakodnevnom radu i u svakodnevnoj praksi.
Mišljenje Ombudsmena je da nadležne institucije ne posvećuju dovoljno pažnje zaštiti prava djece.
Primjetan je napredak u promoviranju Konvencije i zaključnih razmatranja i preporuka Komiteta, ali nažalost, izostaje adekvatan angažman nižih nivoa vlasti na promoviranju i ostvarivanju prava utvrđenih Konvencijom, naglašavaju iz Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH.
Odjel za praćenje ostvarivanja prava djece po zaprimljenim žalbama postupa u skladu sa Zakonom o ombudsmenu za ljudska prava BiH i u skladu s Pravilima postupka Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH.
Govoreći sa sociološkog aspekta o odnosu društva prema prema djeci kojima su narušena prava, sociolog, prof.dr. Jusuf Žiga, naglasio je da “društvo mora shvatiti da je dijete najranjivija moguća kategorija ali da je istovremeno i najdragocijenije nešto što društvo može imati”.
– Na takav način se treba postaviti prema djeci pogotovo prema nemoćnim. To znači da svako u tom društvu mora preuzeti dio odgovornosti i uloge koja se na to odnosi. Roditelj kao roditelj, učitelj kao učitelj, socijalne ustanove kao socijalne ustanove, društvo preko svoje infrastrukture, državnih organa, političkog establišmenta koji artikulira odnose u društvu … Svako bi trebao na neki način preuzeti svoju ulogu u tome i sve u jednom paketu da onda profunkcionira na način koji će ići u prilogu djetetu i društvu – kazao je Feni prof. dr Žiga.
Podcrtao je da “jedno društvo ne može smatrati da je sretno, prosperitetno i sređeno ako ono ne prepoznaje vlastitu obavezu prema djeci, prema ranjivim katetgorijama, prema nemoćnima”.
– Mi imamo trenutno jedan ozbiljan problem koji je prethodni problem svih problema, a to je da ne shvaćamo da je to naša i potreba i obaveza i umišljamo kako će neko drugi rješavati te probleme, a ne mi sami. Imamo u mentalnom sklopu problem da se postavmo prema toj vrsti društvenoga izazova. Kada shvatimo da je to tako onda tek možemo početi da razmišljamo šta konkretno i dugoročno i infrastrukturno na svaki drugi način možemo, moramo činiti u kontinuitetu – kazao je prof. dr Žiga.
Klinički psiholog dr. Čedomir Novaković je mišljenja da prvo treba napraviti registre, dijagnosticirati intenzitet traume ili bolesti, da bi se onda moglo na vrijeme i adekvatno bez lutanja uključivati stručne ustanove i institucije da se pomaže u liječenju i rehabilitaciji djece.
– Nemamo adekvatne stručnjake ili programe za djecu koja su otemetena u razvoju, za djecu koja imaju potrebu za nekim specijalističkim ili specijalnim obrazovanjem. Osim toga, gledano s ekonomskog aspekta ta djeca po završetku školovanja nemaju adekvatnu pomoć da bi im se obezbjedilo radno mjesto da bi mogli na osnovu vlastitite samopomoći da stvaraju o sebi pozitivnu sliku i da ih društvo ne zaobilazi i da nisu diskriminirana – kazao je dr. Novaković.
On je istakao da je nasilje nad djecom u zadnje vrijeme u svijetu općenito u porastu, te da je sve veći broj djece koja su izložena nekom od oblika nasilja da li je to fizičko, mentalno ili neko kombinovano nasilje.
Naglasio je da je u zemljama u tranziciji i onima koje imaju problema s ekonomskim aspektima mogućnost rješavanja problema takve djece i smještaja u adekvatne ustanove je jako teško, a u zemljama koje su poprilično siromašne poput BiH taj problem je još izraženiji jer nema dovoljno novca za pomoć takvoj djeci i njihovom rehabilitacionom periodu i oporavku.
On je mišljenja da se može više uraditi i na individualnom i na kolektivnom planu, ali da je vrlo bitno da se na vrijeme okriju djeca koja su pod bilo kojim oblikom traume ili stresa i da se tu uključuju institutucije putem struke uz pomoć roditelja i staratelja ili odgojnih institucija, da svi zajedno pokušaju pomoći da se nađe neko rješenje za pomoć takvoj djeci.
– Djeca u BiH su općenito osjetljiva kategorija jer su emocije još uvijek u razvoju i ne mogu da se oslone na vlastito iskustvo ili neku samopomoć i na taj način više do izražaja dolazi pomoć društva ili druge osobe ili pomoć institucija koja mora biti i zakonski regulisano – kazao je dr. Novaković.
Naglasio je da “traume kod mladih ljudi u periodu intenzivnog razvoja nažalost ostavljaju dugotrajne ili govoto doživotne posljedice koje se mogu različito manifestirati ovisno o tome u kakvu situaciju te osobe zapadnu ili kakva je sredina”, te da društvo mora da pomogne djeci koja su ugrožena u bilo kojem smislu.
Indeks prekinutog djetinjstva koji je organizacija Save the Children objavila krajem maja 2019., već treću godinu zaredom na globalnom nivou rangira 176 zemalja svijeta po tome gdje je djetinjstvo najmanje, a gdje najviše ugroženo usljed faktora kao što su loše zdravlje, neuhranjenost, isključivanje iz obrazovanja, dječiji rad, brakovi maloljetnika, maloljetničke trudnoće i ekstremno nasilje. Podaci koji se koriste u pripremi ovog izvještaja potiču iz provjerenih međunarodnih izvora, uglavnom UN agencija.
– Na ovogodišnjem Indeksu prekinutog djetinjstva, BiH je zauzela 38. mjesto i u odnosu na prošlu godinu, napredovala je za jedno mjesto. Srbija se nalazi osam mjesta iza, na 46. poziciji, gdje je bila i 2018. godine. Crna Gora je takođe napravila napredak, i to za tri mjesta, te je ove godine na 50. poziciji – kazala je Feni direktorica organizacije Save the Children za sjeverozapadni Balkan Andrea Žerevčić.
Naglasila je da se “za sve zemlje regiona, uključujući BiH, može reći da veoma sporo ostvaruju pomake u zaštiti prava djece, ili stagniraju”.
– Izuzetak je Albanija, koja se nalazi na 61. mjestu, ali je i zemlja koja je najviše napredovala u regionu, u odnosu na prošlogodišnje 77. mjesto. Još bolji primjer za to je Slovenija, koja dijeli treće mjesto na Indeksu s Norveškom i Finskom i kontinuirano se nalazi na samom vrhu ljestvice – kazala je Žerevčić.
Potcrtala je da je u BiH potrebno još mnogo toga uraditi da bi se značajnije unaprijedila zaštita prava svakog djeteta.
– U posebno teškom položaju nalaze se određene grupe djece – djeca iz socijalno ugroženih porodica, djeca s poteškoćama u razvoju, djeca pripadnici etničkih manjina, djeca bez roditeljskog staranja. Ova djeca veoma teško ili nikako ne ostvaruju pristup osnovnim pravima kao što su obrazovanje (uključujući predškolsko), socijalna i zdravstvena zaštita, pravo na život u porodici – kazala je.
Prema istraživanjima, oko milijardu djece iskusi neki oblik nasilja u toku svake godine. Ta brojka značajno raste kada se govori o nasilju koje su djeca iskusila od rođenja do navršene 18. godine.
Istraživanja o nasilju nad djecom u BiH su rijetka, prije svega, ali su često provedena i s značajnim ograničenjima. Ipak, nalazi relevantnih istraživanja ukazuju da je fizičko nasilje nad djecom u BiH prilično zastupljeno.
– Naime, 8.1 posto djece ili svako dvanaesto dijete, uzrasta od 12 do 16 godina, iskazalo je da je bilo napadnuto fizički od osoba izvan svoje porodice. S druge strane, njih 30.6 posto ili skoro svako treće dijete ističe da je doživjelo fizičko kažnjavanje od roditelja – kazala je Žerevčić.
Podsjetila je da “BiH ostaje jedina zemlja u našem neposrednom regionu koja još uvijek nije zakonom eksplicitno zabranila upotrebu tjelesnog kažnjavanja u odgojne svrhe, što je do sad uradilo ukupno 56 zemalja svijeta”.
– Iako je Vijeće za djecu BiH, uz podršku Save the Children, još 2017. godine uputilo inicijativu prema vladama entiteta i Brčko Distrikta da se tjelesno kažnjavanje djece zakonski zabrani, do sada nije bilo konkretnih pomaka u rješavanju ovog evidentnog kršenja prava djeteta na zaštitu, fizički integritet i emocionalno blagostanje – istakla je.
Odmah nakon fizičkog nasilja, najprisutnije je nasilje putem informaciono komunikacijskih tehnologija. Naime, čak 17.9 posto djece, ili svako šesto dijete ovog uzrasta, smatra da su doživjeli neki oblik nasilja u digitalnom okruženju.
Postoji velik broj međunarodnih dokumenata/ugovora koje je BiH ratificirala, koji se tiču prava djece, ali je najznačajnije – UN Konvencija o pravima djeteta koja je usvojena na 44. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine. Ove godine se obilježava 30 godina od usvajanja ovog značajnog međunarodnog ugovora.
Konvencija o pravima djeteta jedinstvena je, jer predstavlja prvi općteprihvaćeni ugovor o ljudskim pravima u kojemu se ekonomska, socijalna, kulturna te građanska i politička prava nalaze u jednom dokumentu.
Djetinjstvu pripada posebna zaštita i pomoć, a odrasli trebaju omogućiti djeci da se razvijaju i rastu u porodičnoj sredini, u ljubavi, sreći i razumjevanju.
(FENA)