Odjeća i tekstil su dio svakodnevnog života čovjeka, ali i važan sektor u globalnoj ekonomiji. Prvi odjevni komadi izrađivali su se od prirodnih materijala, kao što su koža, krzno, lišće i trava, a prema antropolozima odjeća se počela koristiti prije nekih 100 hiljada do 500 hiljada godina, da bi se unazad 30 hiljada godina pojavila i prva igla za šivenje.
Danas, dugački redovi ispred butika mnogih svjetskih brendova svjedoče da odjeću više ne posmatramo samo kao potrebu. Konzumeristički pristup u kojem “gutamo” modne trendove neshvatljivom brzinom mora imati neke posljedice, zar ne?
“(Not so funny) facts”
Trenutno, modna industrija drugi je po redu najveći zagađivač okoliša na čitavoj planeti. Procjenjuje se da modna industrija uzrokuje 10% globalnih emisija ugljika, što je više nego što uzrokuju svi međunarodni letovi i brodovi zajedno. Tekstilna industrija ima veliki zadatak da zadovolji potrebe kupaca, ali i da nadmaši veliku konkurenciju, pa se stoga koriste različiti materijali i stvara više odjeće, pri čemu se i troši dosta više energije. Ako se ništa ne promijeni, do 2050. godine modna industrija trošit će ¼ maksimalne dopuštene količine ugljika na svjetskoj razini. Trenutni linearni model proizvodnje i potrošnje odjeće izvor je brojnih negativnih učinaka na okoliš i značajnog gubitka ekonomske vrijednosti. Svake sekunde otprilike jedan kamion tekstila završi na otpadu ili je spaljen.
Uzrokovano naglim padom cijena odjeće i povećanom potražnjom od 1996. godine količina odjevnih predmeta kupljenih u EU povećala se za 40% po osobi, a time je ujedno i smanjen životni vijek odjeće – odjeće koja se kupuje i baca u skladu sa nadolazećim trendovima. U EU se baca oko 11 kg tekstila, a manje od 1% odjeće u svijetu se reciklira u nove odjevne predmete.
Industrijalizacija i povećan broj stanovnika su samo neki od faktora koji doprinose većem zagađenju okoliša tekstilnim otpadom. Tekstilna i modna industrija zabilježili su značajan rast tokom poslednjih decenija, a proizvodnja odjeće udvostručila se između 2000. i 2014. godine. Rezultati svjetskih istraživanja ukazuju na to da prosječan potrošač sada kupuje za 60% više odjevnih predmeta u odnosu na 2000. godinu. Svjetska industrija 2015. godine je potrošila 79 milijardi m3 vode, dok je za proizvodnju jedne pamučne majice potrebno 2.700 litara pitke vode, što je jednako količini koju jedna osoba popije u dvije i po godine. S druge strane, sintetička odjeća koju peremo u mašini za veš odgovorna je za 35% mikroplastike koja se ispušta u okoliš.
Koja je prava vrijednost odjeće koju nosimo?
Odgovor možemo pronaći ako se malo bolje zagledamo u etikete odjeće koje kupujemo. Odjeća koju nosimo nastaje teškim radom i u nehumanim uslovima, koju šije, lijepi i kroji takozvana jeftina radna snaga. Radna snaga čija vrijednost života se procjenjuje komadima odjeće koja se samo gomila u ormarima zapadne civilizacije. Pod zidinama bangladeške tvornice odjeće, koja je šila odjeću za vodeće evropske marke, 2013. godine usljed urušavanja živote je izgubilo oko 1.300 ljudi, a krojačice koje su radile nakon 12 sati rada u toj fabrici su na kraju dana dobijale 1 eur. Praćenje modnih trendova nosi sa sobom veliku ekološku i društvenu cijenu, a integracija principa održivosti u industriju mode je važnija nego ikad.
Koncept brze mode (eng. Fast fashion)
Zaneseni trošenjem, još od 1989. godine, kad je prvi put upotrijebljen pojam “brze mode” (eng. fast fashion) ljudima se brza proizvodnja i niska cijena činila kao idealan odgovor na sve potrebe savremenog čovjeka kada je odjeća u pitanju. “Brza moda” – dostupna, efikasna i gotovo idealna u viziji prodaje i zarade za dizajnere, vlasnike tvornica odjeće i kupce je predstavljala prekretnicu. Haljine poznatih, te komade s modne piste su sebi mogli priuštiti skoro svi, a kupovina je dobila novu dimenziju. Kupovina više nije bila samo ljudska izričita potreba za novom odjećom, nego je postala pojam za razonodu. Isčekivanje sniženja i i mahnita kupovina velikih količina nepotrebne odjeće žargonski je nazvana “terapijom”. Kupovina odjeće je postala hobi, a tekstilni otpad naša svakodnevnica!
Tekstilni otpad mješavina je različitih tkanina, netkanog tekstila, vlakana i kompozitnih materijala. Najveći udio ovih materijala čine materijali na bazi pamuka i celuloze. Uz njih, često su prisutni i drugi materijali, opasni za okoliš. Na primjer, u slučaju pamučnih ili platnenih košulja dugmad su obično izrađena od problematične, tvrdo kuhane plastike, koja skoro da nikad ne podliježe procesu reciklaže.
Održiva moda kroz dvogled koncepta nula otpada (eng. Zero waste concept)
Dok se negativan utjecaj modne industrije na resurse i okoliš povećava iz dana u dan, potreba za prelaskom na održivu modu je očigledna.
Koncept nula otpada javlja se kao prijeka potreba i odgovor na problem rastućeg pritiska linearne proizvodnje i potrošnje na okoliš. Prema međunarodno priznatoj definiciji, nula otpada podrazumijeva očuvanje svih resursa putem odgovorne proizvodnje, potrošnje, ponovne upotrebe i iskorištenja proizvoda, ambalaže i materijala bez sagorijevanja i bez ispuštanja u zemlju, vodu ili zrak čime bi se ugrozila životna sredina ili zdravlje ljudi.
Pojavom ovog koncepta, održivu alternativu trenutnom načinu proizvodnje i potrošnje traže sve industrijske branše, pa tako i modna industrija. Održiva moda predstavlja jedan holistički pristup dizajnu, proizvodnji, prodaji, potrošnji i upotrebi odjeće, aksesoara i obuće, sa ciljem obnavljanja ekosistema i uz poštovanje i zaštitu ljudskih prava – čime se omogućava ravnopravni razvoj zajednica. To je moda koja ima minimalan utjecaj na okoliš. Modni brendovi bi trebali učinkovito i pažljivo koristiti prirodne resurse te se okrenuti obnovljivim izvorima energije. Osim toga, uslovi rada u tvornicama, tokom transporta i u buticima ne smiju se zanemariti.
Dostupne usluge i široko rasprostranjena podrška potrošačima da duže održavaju odjeću (popravkom, redizajniranjem, pranjem i adekvatnim skladištenjem) mogu pomoći da se odjeća duže zadrži u lancu vrijednosti. Kako bi se postigla promjena, potrebno je raditi na jačanju svijesti potrošača kao ključnih aktera u zaustavljanju utjecaja brze mode. Ekološka svijest kupaca, te fizičke prepreke u distribucijskom lancu, primorat će kompanije da pronađu novi način – transparentan i održiv način poslovanja.
Održiv dizajn i proizvodnja odjeće boljeg kvaliteta putem “zelenijih” poslovnih modela direktno doprinose da se percepcija odjeće i modnog trenda unaprijedi sa proizvoda za jednokratnu upotrebu na trajni proizvod.
Koncept nula otpada koji je već utemeljio korijene u zemljama Evropske unije, polahko ali sigurno stupa u praktičnu primjenu i u zemljama Zapadnog Balkana. Srbija i Bosna i Hercegovina započele su tranziciju ka nula otpada kroz IPA projekat prekogranične saradnje Opštine sa nula otpada u kojem aktivno učestvuje 6 pilot opština: Bajina Bašta, Vladimirci, Krupanj, Ilijaš, Visoko i Sarajevo Centar.
Projektni pristup je baziran na integraciji održivih principa upravljanja resursima na lokalnom nivou, dok je jačanje svijesti o problemima vezanim za linearnu ekonomiju te jačanje ekološke svijesti pojedinca usmjereno na cijeli region. U proteklih godinu dana, u okviru projekta održane su edukacije relevantnih lokalnih aktera o načinima integracije održivih principa u sektor upravljanja otpadom, o mehanizmima podrške zelenim biznisima, adekvatnoj komunikaciji sa javnošću, a kreirana su i objavljena dva ključna dokumenta – Smjernice za uvođenje koncepta nula otpada, te Smjernice za monitoring i izvještavanje, oba predviđena za podršku lokalnim zajednicama. Trenutno, projektni tim privodi kraju kreiranje GIS mapa divljih deponija, a u narednom periodu očekuje se i priprema tehničko-investicione dokumentacije i nabavka opreme za svaku pilot opštinu.
U svrhu jačanja javne svijesti, u okviru projekta redovno se izvještava o projektnim aktivnostima, objavljuju se dobre prakse iz EU zemalja, sproveden je niz intervjua sa interesnim stranama kako bi akteri dobili priliku istaći probleme sa kojima se susreću, te niz saopćenja za javnost kojima se nastoji predstaviti projektni tok, ali i upoznati javnost sa vezom između pojedinca u svojoj svakodnevnici i značaju njegovog odnosa prema okolišu.
Evropska unija finansira projekat Opštine sa nula otpada u okviru IPA programa prekogranične saradnje Srbija – Bosna i Hercegovina 2014-2020 sa ciljem postizanja dugoročne resursne efikasnosti u sektoru upravljanja otpadom. Kroz primjenu zajedničkih akcija baziranih na principima nula otpada i cirkularne ekonomije projekat nastoji ojačati održivi razvoj u preko 90 jedinica lokalne samouprave prekograničnog područja Srbija – BiH. Zajedno ga od 1. marta 2021. godine realizuju Centar za energiju, okolinu i resurse – CENER 21 iz Sarajeva (BiH) i Inženjeri zaštite životne sredine – EEG iz Novog Sada (Srbija) i trajaće 24 mjeseca. Tijelo za ugovaranje projekta je Ministarstvo finansija Republike Srbije (CFCU). Ukupni budžet projekta je 413.608,44 EUR, od čega je Evropska unija obezbijedila 351.567,17 EUR bespovratnih sredstava.
Više informacija o projektu dostupno je na zvaničnoj web stranici projekta, a za redovno praćenje realizacije projektnih aktivnosti pridružite se zajednici Brojimo do nula na Facebook i LinkedIn mrežama.
(Akta.ba)