Spuštanjem grupe inozemnih turista niz kanjon Tare, od Šljivanskog iznad Đurđevića Tare do kampa u Bastasima kod Foče i zvanično smo ovog vikenda započeli ovogodišnju sezonu splavarenja niz Taru i Drinu.
Već naredni vikend imamo grupu od 60 Slovenaca koji će uživati niz Drinu od Šćepan Polja do Foče, a prema rezervacijama termina u naredna dva mjeseca možemo očekivati jednu od uspješnijih sezona u posljednjih 15-ak godina izjavio je za Fenu Fikret Pendek, predsjednik fočanskog Udruženja splavara “Adem Pendek“ koje baštini tradiciju vožnje na splavovima, najstarijem plovilu za koje ljudski rod zna.
Za rijeku Taru najviše prijava je iz Njemačke, Slovenije, Hrvatske i Austrije, dok domaći turisti, vjerovatno zbog povoljnijih cijena, više preferiraju splavarenje Drinom, gdje se poslije ramazana očekuje prava “navala” gostiju.
Vožnja splavova u porodici Pendek baštini se generacijama i prenosi s djeda na sina, unuka… Uprkos neravnopravnoj borbi gume (čamci) i drveta, raftera i splavara, on zajedno s bratom Džemom, te grupom rođaka i mladih splavara (četvrta ili peta generacija) iz fočanskog sela Hum, tvrdoglavo istrajava i godišnje organizira najmanje desetak splavarskih tura niz Taru i još toliko niz Drinu.
Polazna stanica Splavište, kako pojašnjava Pendek, nalazi se tri kilometra uzvodno od čuvenog mosta na Đurđevića Tari koji je filmom „Most“ ovjekovječio Hajrudin Šiba Krvavac. Odavde se vidi most i vodopad Ljutice, a nisu daleko ni pećine Bojana i Trojana, za koje legenda kaže da se izvjesni Radovan zaljubio u dvije sestre i nije mogao da se odluči kojom da se oženi. Pošto mu nisu dali da se s obje oženi, one se bace u Taru, a za njima život prekrati i nesretni mladić iza koga osta Radovanova stijena, na drugoj strani rijeke.
“Tara nastaje negdje iza Mojkovca, od rječica Opasnice i Veruše. Duga je 144, a od toga plovna 78 kilometara, isključivo kroz kanjon. Nevjerovatna je to ljepota, koja se vidi i doživljava, ali teško opisuje. Zato je veliki interes za njene ljepote. Kao kakva urezana džinovska brazda provlači se između planinskih vrhova Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, teče, pjenuša i huči kroz ambis nad kojim se vertikalno uzdiže kanjon i strše stoljetni borovi samotnjaci, paralelni s liticama iz kojih izniču. Najveći rezervat crnog bora je u Crnim Podima, gdje dostižu visinu do 50 m i starost do 400 godina”, ističe Fikret Pendek, posljednji pravi bh. splavar.
Kuriozitet Tare je da pada, 3,6 metara na kilometar i krivuda kao guja niz kanjon visok i više od 1.300 metara. Najdublji je ispod sela Tepci, između vrhova Štouca (2.104 m) i Obzira (1.886 m). Duboki kanjon je tako lijepu i čistu drži stisnutu između stijena kao taoca i ne dozvoljava nigdje do ušća s Pivom, da se razmahne i raširi, da na trenutak odahne. Na Gornjoj obodini široka je pet, a na Lazinom kamenu svega četiri metra, ali zato je duboka od 12 do 18 metara.
U Lever Tari na rimskom putu (Via Anagnasti) oduvijek je postojao most i kasarna, tu se nalaze ilirske i rimske nekropole, antičko svetište Mitreum, ostaci grada Pirlitora, gdje je po legendi stanovao vojvoda Momčilo. Naravno, u ovom selu su i ostaci truske karaule iz druge polovine 18. vijeka, kada je otrpilike, usred Bosanskog ejaleta, prema historičaru Hamdiji Kreševljakoviću, osnovana Džisri-tarska kapetanija, s jednim ciljem da se kontroliraju svi mostovi, đemije (veliki čamac) i gazovi na Tari, protok ljudi i robe (karavani), ali i spriječili česti upadi hajduka iz Morače i Drobnjaka, koji su pljačkali pa i ubijali lokalno stanovništvo. Prema Kreševljakoviću kapetanijom su upravljali 200 godina Šahinovići koji su imali kulu i redovnu vojsku u Humu, odmah iznad današnjeg istoimenog bh. graničnog prijelaza. Jedini svjedoci tih vremena su kameni ostaci turskih karaula po obodima kanjona (Izjalovica, Krušla, Orašac, Šejtan, Katabun, Štrbina, Križak, Vis, Ograđenica, Bobovo…).
Iako sa splava na rijeci vidite samo nevjerovatne litice kanjona i tračak neba, putovanje Tarom je nešto nezaboravno. Bukovi, brzaci, tihi limani, pa sve tako iznova, satima i danima. Kao da Tara svoju ljepotu krije od tuđih pogleda, kao da traži nekog nevinog i čistog, sebi sličnog, koji zna da uživa u njenim čarima i ljepotama. Fascinantno je da se duž cijelog toka u nju slivaju manje ili veće rijeke (Ljutica, Sušica, Vaskovačka rijeka, Draga, Šipčanica, Urca, Ljutnica…) ali i na deseci prelijepih vodopada i vrela, nekada bijelih kao snijeg i čistih kao suza, nekada plavih kao okean, koja se obrušavaju u nju. Mušovo vrelo, Bijela vrela (ističu iz Crnog jerzera), Sige bobovske, Bajlovića sige, Jovovića sige…
“Dakićeva pećina, bosanski granični kamen, nalazi se negdje na polovini tarskog kanjona. Nije ona toliko bitna zbog Spasoja Dakića, četničkog zlikovca koji se u njoj krio dok ga nije likvidirala UDB-a, već zbog toga što od nje počinje bh. teritorija. Narednih 50 do 60 kilometara, s desne strane je BiH, a s lijeve Crna Gora. Granica ide maticom rijeke. Raduje činjenica da je Općina Foča u saradnji s Vladom RS-a i Oružanim snagama BiH započela izgradnju puta desnom obalom rijeke od Huma do Brštenovice, čime bi se izbjegli problemi s Crnogorcima i visoke takse NP Durmitor”,- dodaje predsjednik US „Adem Pendek“.
Pravi adrealinski užitak za raftere i splavare je na manje od 20 km dugoj dionici rijeke od bosanskog kampa na Brštenovici do Šćepan Polja. Gotovo svakog ljetnog dana ovdje uživa na stotine raftera iz cijelog svijeta. Ovo je inače, najprometniji i najposjećeniji dio Tare. Čim se otisnete s Brštenovice, kao na traci smjenjuju se bukovi, sve gori od goreg, posebno ispod tzv. borova, Brštenovački, Varda, Ćelije, Mladički, Vjernovački… Na kraju puta, prije samog graničnog prijelaza “Hum” ponovo serija velikih bukova, kao biber po pilavu, prije nego se završi putovanje, a Tara sastane s Pivom i stvori najdužu i mnogima najdražu bh. rijeku Drinu.
(Fena)