Oxbow su kalifornijski veterani avangardnog noise rocka. Kaotični i eksperimentalni još od početaka 1988. godine, iza sebe imaju sedam izdanja koja, svako zasebno, harlekinski izazivaju sve standarde i učestale obrasce rocka, bluesa, jazza. Ipak, od posljednje manijakalne priče sjajnog The Narcotic Story (sve preporuke!) prošlo je ravno deset godina.
Autor: Boris Filipič, AbrašMEDIA
Čekanje se isplatilo, jer se priča samo zapetljala, a zvuk još začudnije izuo i razlijepio. Još uvijek pod kućom Hydrahead Records s punom podrškom Aarona Turnera (Isis, Sumac, Old Man Gloom), produkciju ‘Thin Black Dukea’ (hommage Davidu Bowieu, da) potpisuju Joe Chicarelli i gitarista benda Niko Wenner.
Zapanjujuće je kako sva ta disonantnost i ritmolomi sačinjavaju tako kompaktnu cjelinu. Sve se može tumačiti i kao humoristično i kao mračno i blesavo veselo i smrtno ozbiljno i opasno. Bučno, na momente bluzersko cijepanje ličnosti. Najupečatljiviji element na prvo slušanje je zasigurno vokal Eugene S. Robinsona, njegovo pjevanje kontra muzike i to tako da se na momente stječe dojam da bend prosto prati njegovo luđačko urlanje, zvižduk, tužnu naraciju, mrmor, cvileći falsetto, a ne vice versa.
Zapravo na sličan način među sobom komunicira čitav bend. Raspon tema, motiva i kompozicijskih poteza još je šarolikiji – od univerzitetskog duvačkog orkestra i sjećanja davnog promatranja tuče između hipija, do citata iz Purcellove opere, do smrti, Nietzschea, TV komedija, pa i politički angažiranih sintagmi, distorziranih refrena, upečatljivih i uhu prijemčivih rifova do atonalnih duvača i iščašenih build-upa koji pršte u još buke i teatralnih autoironičnih žalopojki.
Robinson svoju liriku objašnjava ekonomičnošću korištenog jezika, referirajući se pritom upravo na Davida Bowiea kao uzora.
Izdvojene pjesme: Cold and Well-Lit Place, Host, The Finished Line
Album: https://oxbowofficial.bandcamp.com/album/thin-black-duke
Video: https://www.youtube.com/watch?v=lcx4DAiqiCA