Crass su poznati kao najveći agitatori u ’70. i ’80. godinama, kao pokretači Stonehenge festivala, po izazivanju marševa “Stop the City”, po tome što se o njima raspravljalo u Parlamentu. Pamtimo ih i kao jedne od vodećih protagonista pokreta znanog kao anarcho punk. Pred vama je intervju koji je za Furious.com uradio Richie Unterberger.
Na pitanja odgovarao Penny Rimbaud, Prevod: AbrašMEDIA
Crass se u nekoliko navrata morao boriti protiv pravnog procesuiranja. U kakvim okolnostima se to dešavalo?
PR: U suštini, bile su dvije ozbiljne situacije. Jedna se desila dosta rano. Tada smo još uvijek bili sa Small Wonder Records, ljudima koji su objavili našu prvu 12 inčnu ploču. Imali smo problema sa tiskanjem prve pjesme, “Reallity Asylum”. Morali smo je tiskati u Irskoj. Ljudi u radionci su protestovali zbog sadržaja. Na početku albuma ostavili smo tri minute tišine, u trajanju pjesme. Da menadžment Small Wonder Records-a ne bi imao problema odlučili smo je tiskati sami, kao singl. Pronašli smo nekoga ko je bio spreman da to uradi u Engleskoj. Nedugo nakon objavljivanja u prostorije Small Wonder Records-a upao je Odred za poroke Scotland Yarda, koji je obično vršio racije u porn shopovima Centralnog Londona. Nisu baš najbolje shvatili zašto su ih poslali u kolibu, na selo u Essexu, da istražuju ploču.
Par godina ranije, desio se sličan slučaj kad je Gay News procesuiran po istoj stvari, koju su nama pripisivali, “bogohuljenje”. Mislim da to ne postoji niti u jednoj drugoj zapadnoj zemlji. Tako da su nas obrađivali zbog bogohuljenja. Nakon što smo ispitani, rečeno nam je da će nas izvesti pred direktora javnog tužiteljstva. Šest mjeseci kasnije, čuli smo da su odlučili odbaciti slučaj. Ipak, dobili smo veoma ozbiljno upozorenje da ne objavljujemo sličan materijal, što nas je, prirodno, ohrabrilo da objavimo još.
Nakon toga, uzeli smo materijal sa Small Wonder Recordsa. Kad smo objavili “Feeding the 5000”, i ova pjesma se našla na njemu. Za singl smo uradili novu, produženu verziju. Nakon toga, vlasti su odlučile da izbjegnu rizik od još jednog Pistols cirkusa, i da odustanu od optužnica, ali ubrzo smo čuli da maltretiraju prodavače širom Britanije, većinom male prodavače, bez ikakvog zakonskog uporišta, čisto maltretiranje, govoreći im da će ako prodaju naš materijal biti podložni sudskim tužbama. Naravno da je ovo bilo nezakonito, ali je bilo dovoljno da uplaši male prodavače.
Radije nego da prave slučaj za novine, vlasti su odlučile da maltretiraju ljude individualno, širom zemlje. To je očito bila forma politike koja bi imala isti, ako ne i veći, efekat nego da su od nas napravili javna imena. To nas je pratilo. Otada smo uvijek bili u nekoj vrsti problema sa vlastima, uvijek indirektno. Nikada nismo napadnuti direktno, nikada otvoreno uznemiravani. Ali svako ko nam je organizovao koncerte, prodavao naš materijal i sl. bio je veoma podložan maltretiranju.
Poslije toga, nisu nam više prijetili tužbama, sve do završetka Foklandskog rata. Objavili smo “How Does It Feel To Be Mother of a Thousand Dead”, što se očito odnosilo na Thatcherovu. Tokom vremena namijenjenog za pitanja premijerki, jedan poslanik ljevice koji nas je simpatisao, pitao ju je da li je slušala ovu ploču. Neko je dobio zadatak da pokrene slučaj protiv nas, ovoga puta zbog opscenosti. To je neslavno propalo. Novinari su se vrlo brzo zakačili na ovo. Tada smo bili važna vijest, jer smo zapravo otkrili priličan broj službenih tajni u vezi sa ratom na Foklandima. Čovjek koji je služio na Foklandima poslao nam je podosta povjerljivog materijala o ratu, koje smo onda mogli na ovaj ili onaj način pustiti van.
Završili smo na radiju, gdje nam se suprotstavio konzervativac Tim Eggar. Praktično je zanijemio pred našim argumentima. U tom trenutku Torijevci su povukli optužnice, koje nisu otišle dalje od toga da direktor javnog tužiteljstva pregleda slučaj. To je bio drugi okršaj.
Treći put smo optuženi kad je policija upala u jednu prodavnicu u Manchesteru. Policija je zaplijenila veliku količinu materijala, uključujući materijal Dead Kennedysa. Ponovo su protiv nas sastavili optužnicu zbog opscenosti. Na prvom suđenju smo izgubili, pa smo uložili žalbu. Odlučili smo se boriti na sudu u Manchesteru. Da smo to pokušali u Londonu, presuda bi postavila presedan. U tom slučaju ne bi smjeli prodavati naš materijal nigdje u Velikoj Britaniji. Još uvijek nam službeno nije dozvoljeno prodavati materijal u Chesteru, dijelu Manchestera.
Uložili smo žalbu. Žalba je usvojena, osim u jednoj tački. Jednu pjesmu su uspjeli okvalifikovati kao opscenu.To je bila neka vrsta feminističke izjave koja se uglavnom odnosila na povezivanje stopala u Kini. Očigledno je sudija kroz presudu ispoljio svoje lične sklonosti. Tako smo za tu tačku proglašeni krivima za opscenost. Sama kazna je bila smiješno mala. Ali sudski slučaj nas je koštao ogromnu svotu novca, u smislu, ako je ikad postojao trenutak da nas je ono u šta smo uložili novac zamalo sahranilo, to je vjerovatno bio taj.
Mnoge underground i alternativne muzičke distribucije su nam obećale novac i podršku. Ali kad je do toga došlo, dobili smo veoma slabu podršku i veoma, veoma malo novca, tako da nas je slučaj koštao zaista mnogo. Ustvari, bio je to prvi put da smo se susreli sa problemima finansijske prirode. Možda je priča vezana za VAT proizašla iz toga. U svakom slučaju imali smo problem sa novcem, kakav nismo imali ranije. Priprema slučaja nas je koštala užasno mnogo, a i žalba nas je takođe koštala užasno mnogo. Čitavo vrijeme pratilo nas je blago uznemiravanje. To su bile tri najvažnije situacije u kojima su nas otvoreno uznemiravali.
Na koje načine se tokom godina razvijala muzika Crassa?
PR: Mislim da ne možemo koristiti te termine. Mislim da smo nakon prva dva albuma samo reagovali. Čini mi se da nimo bili uključni u bilo kakav evolutivni proces, u smislu da nismo bili bend iz muzičkih ili poetskih razloga. Mi smo bili bend iz političkih razloga. Zbog toga, kako je vrijeme prolazilo, sve više smo pravili stvari kao odgovor na situaciju u društvu. U to nisu spadala razmišljanja o umjetnosti i estetici. Mislim da smo s vremenom postajali sve više bijesni, sve svejsniji vlastitih nemogućnosti, što je u naše radove unosilo sve više očaja. Ali taj očaj bio je odgovor na sve što se u to vrijeme događalo u zemlji ili globalno.
Ovo je skoro pa nebitno pitanje, jer mislim da nismo bili ni najmanje uključeni u razvoj benda. Mislim da to nije ulazilo u jednačinu. Mislim da su se jednostavno naše političke analize širile, zatim sužavale, pa širile, kako god. Ono što smo radili kao bend bio je odraz naših političkih stajališta. Naš odgovor na stvari nije bio muzički ili poetski, bio je politički. Mislim da smo u našu muziku unijeli mnogo različitih utjecaja. Ali nismo ih koristili kao muzičke utjecaje, ako shvataš šta mislim.
Mi nismo bili bend. Nikada nismo bili bend. Mislim da se nikada nismo ni vidjeli kao bend. Ja nas definitivno nikada nisam tako doživljavao. Nikada nismo pripadali tom svijetu rock and rolla, vjerovatno čak i onome što je postalo poznato kao punk. To nas nije zanimalo. Mislim, nije nas zanimalo pravljenje ploča, već iznošenje stavova, a ploče su bile način na koji smo stavove iznosili.
Bilo bi fino da smo imali vremena za razmišljanje. Ali nije bilo tako. Možda i jeste u početku, dok smo još, na neki način, svjesno nešto radili. Kako je mašinerija rasla, zahtijevala je ovo, zahtijevala je ono… Mašina je zahtijevala reakciju, kakva god da je bila potrebna, posebno tokom i nakon Foklandskog rata, kada smo se, vjerovatno, i pogubili kao bend. Mislim da smo do tada već uprskali. Nismo više bili racionalni. Mislim da nikada nismo ni bili. Ali neke situacije su bile toliko užasne da je postalo apsurdno pokušavati baviti se njima kroz ovaj medij. Apsurdno je porediti Vijetnam i Foklande, na primjer. Protestne pjesme, protestni rock and roll, mogu biti samo šala protiv stvarne situacije. Mislim da sam se, posebno od Foklanda, osjećao tako. Stvari su bile preozbiljne da bi se njima bavili ovako površno. Zadnjih nekoliko godina to je za nas postalo veliko pitanje. Očigledno, muziku nismo razmatrali. Razmišljali smo da li da ovo uopšte radimo.
Primjećujete li utjecaj Crassa na modernu muziku i kulturu?
PR: Mi smo neodvojivi od cijelog omladinskog pokreta tog vremena. Ono čim smo mi doprinjeli bilo je toliko široko, toliko napadno, da je, ja mislim, u svemu. I mislim da nisam pompezan u vezi toga. U svemu alternativnom, od cestovnih protesta, preko Class Wara, do feminističkih ćelija, od američkog hardcore pokreta, do poljskog… To je svuda. Mislim da ne postoji jedan individualan utjecaj. To bi, po mom mišljenju, bilo nebitno.
Kao hippie pokret. Neki kažu, to su bili samo ljudi koji su se muvali okolo i nosili duge kose. Ne. Ako pogledate bilo koju prodavnicu zdrave hrane, knjižaru… pronaći ćete utjecaje tog pokreta. Isto tako je sa Crassom i nekom vrstom pokreta koji je iznjedrio. Definitivno mislim da ništa od onoga na što se sad gleda kao na efekte punka, ne bi imalo nikakvog efekta. Mislim, Pistolsi i slične grupe, ti komercijalni ljudi, nisu trajali duže od dvije godine. Predstavljali su samo dodatak uobičajenim taktikama muzičke industrije. Nisu imali nikakvog uvida u politiku.
Mi smo uveli smisleni pregled političkih zbivanja u ono što se tada zvalo punk. I bendovi slični nama. Mislim da je to nemoguće izmjeriti. To je kao kada biste rekli, kakvog utjecaja su imali Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir? Napisali su nekoliko knjiga koje vam se mogu sviđati ili ne, ali njihov utjecaj je globalan. Mislim da je isto tako s nama. Mislim da ne pretjerujem kada nas poredim sa ovim francuskim egzistencijalistima. I oni su bili slična vrsta autentičnog pokreta, koji je globalno imao dubok utjecaj, na masu neizrečenih načina. Vidim nas pomalo u svemu.
Što se mene lično tiče, bio sam najsretniji ako su mladunci te godine fino odrasli, kada mačka nije bila bolesna, kada sam uživao u vođenju ljubavi. Što se tiče Crassa, sva ta zadovoljstva i sve te boli žrtvovali smo za opšte dobro. Mogao bih otići tako daleko i reći da mi nismo znali šta osjećamo na tom ličnom nivou. To nije bio dio jednačine, to nije bio dio dogovora. Bila je to mašina, nevjerovatno efikasna mašina, u kojoj smo mogli djelovati, i jesmo, kao ljudska bića. Ali ne mogu se sjetiti ni jednog dana kad bih pomislio “kakav divan dan”, isto kao što se ne mogu sjetiti da sam razmišljao “kakav užasan dan”. Pravili smo greške i postizali uspjehe, a nama se to činilo kao jedna te ista stvar.
Siguran sam da bi drugi članovi benda rekli “pa sjećam se toga i toga”. Ali ja to ne mogu. Ja nisam bio ja, bio sam Crass. Mislim da smo svi na nekom nivou bili takvi. Imali smo nevjerovatan osjećaj svemoći, u smislu, zbog toga što smo bili Crass, a ne individue, imali smo nejverovatan osjećaj da se možemo suočiti sa bilo čim. I jesmo. Bili smo relativno neustrašivi u našim napadima i pokušajima sukobljavanja sa vlastima.
Pretpostavljam da je jako puno toga što smo cijelo vrijeme radili bilo usmjereno na ispitivanje granica. Konstantno smo ispitivali granice, koliko daleko možemo ići? Činilo nam se da možemo ići toliko daleko koliko želimo. Činilo nam se da možemo uraditi šta god poželimo, da smo to u stanju. Jedine granice bile su naša mašta, manjak političke analize ili šta već. Ali, naposljetku, mogli smo uraditi šta god smo htjeli. I niko nam se nije ispriječio na putu. A i da jeste, nije bilo važno, ispriječio bi se na putu Crassu, meni lično ni najmanje. Ja sam se i dalje brinuo o mladuncima i mazio mačke.
Frustracije možeš doživjeti samo ako imaš očekivanja. Ne možeš stvarno biti frustriran ako nemaš nikakvih očekivanja. Mislim da ih mi nismo imali. Nismo ih imali ni u početku, niti na kraju. Ni sada, a ni tad, nije me bilo briga da li je ploča na 10. mjesti top liste, ili je na top listama nema nikako. Nije me to mnogo zanimalo. Mislim da nešto posebno to nije zanimalo nikoga od nas. Ništa nam nije značilo. Značilo nam je to što ljudi šire vlastitu svijest. I ako smo mi dio toga, onda super, odlično. Ali opet, nismo znali da li smo. Nismo to mogli znati. Mi smo vidjeli da su ljudi sretni kada su na našim koncertima. To se ne može izmjeriti. Mislim da sam jednostavno bio sretan radeći to, jer je postojala potreba, ili sam ja osjećao da je potrebno.
Mislim da nismo bili bend u klasičnom značenju riječi. Mislim da se nismo doživljavali kao pojedince u bendu. Odrekli smo se toga. Bili smo bend – bili smo Crass. Mislim da smo zbog toga bili tako jaki i tako neprobojni. Ako nemaš pojedince, neka pitanja ne možeš postavljati, jer su u tom slučaju beznačajna. Postali smo individue, ali onda nismo bili. Mislim da je naš najveći uspjeh to što smo uspjeli naše individualne strasti i želje skloniti u stranu tokom sedam dugih godina, za ono što smo smtrali opštim dobrom. Neki od nas to danas možda ne doživljavaju kao opšte dobro, ali tada definitivno jesmo.
(AbrašMEDIA)
Pročitajte još:
Don Letts: Punk je bio utočište od rasizma
Kako su “Bad Brains” redefinisali duh prkosa
FakOfBolan: Dok god nema profita koji će posvađati ljude, Paradiso će postojati
Fistra, AK 47: Bitno je direktno se obratiti publici
Erik Murić – Eka, The Dissidents: Krili smo se od regrutacije, spavali pod mostovima u Kelnu…
Daško, Red Union: „Boriti se za pravu stvar, a protiv zla, nikad nije greška“
Hobson’s Choice: Vrijednosti iza kojih čvrsto stojimo su ljubav, poštovanje i prijateljstvo
Zadnji popis: Sva životna iskustva oslikavaju se i u bendu
Hor bečkih šnicala: Suština je u tom šmeku drugarstva
95th Division: Zatvaranje uma i stvaranje granica nikad nije bilo dobro
Motherpig: Finansijski neisplativ i emotivno diskutabilan projekt
Statement Of Hate: Ljudi se mrze onoliko koliko im je ekonomska situacija teška
Deer In The Headlights: Banjaluci treba nezavisni prostor za koncerte
Nervni slom: Feminizam je itekako potreban sceni
Pank Flojd: Trebamo se držati zajedno i reći ne nacionalizmu!