I had a conversation
It lasted nearly an hour
Held no words
And carried the weight
Of the state of things so held
(Transmission)
Margaret Chardier počela je značajnije djelovati na američkoj power electronics/noise sceni sa sedamnaest godina. Rođena i odrasla u New York Cityju, jedna je od osnivačica njujorškog kolektiva Red Light District. Osobenost njenog rada prerasla je žanrovske okvire scene kojoj pripada. Album Contact, koji ujedno obilježava i deceniju postojanja Pharmakona, također je autentično i pažnje vrijedno umjetničko djelo. Od naslovne fotografije, minuciozno čiste produkcije, oštrine karakterističnog Pharmakon zvuka dovedene do vrhunca, kompozicijske i konceptualne kreativnosti, poetične misaone lirike, sve iskomunicirano zaslužuje zaseban tekst. Pharmakon progovara.
Piše: Boris Filipič, AbrašMEDIA
Prethodnik Bestial Burden, album je koji ispituje mind-body problem, ovisnost čovjeka o svom organskom postojanju. Contact potražuje nadilaženje tijela, komunikaciju i empatiju. Koliko transcendentalan može biti visceralan i napadan zvučni izraz koji Pharmakon na svom četvrtom albumu ranjivo prezentira?
Utrobni droneovi, varljivo tiši ili sveprožimajući, krckanje mirijada glitch iskrica s visine, iznutra, trome glavolomne udaraljke i neljudski nadljudski Margaretin vokal centriran u nadrealnu, paničnu, distorziranu zvučnu sliku. Dvije instrumentalne trake Sentient i Somatic kontrastiraju se međusobno i odvajaju najmanje dvije Margaretine vokalne persone.
Konceptualno Contact operira putem četiri stadija transa: pripreme, nastupa, klimaksa i rezolucije. Podražava se svijest kao zasebnu jedinku, odvojenu od tijela. Pharmakon u takvom stanju i deklarativno zaziva kontakt, komunikaciju i suosjećanje. (Što je danas, kako se sve više ispostavlja, ujedno i politička poruka.)
Ipak, centralni motiv Pharmakon je ljudsko tijelo, njegova efemernost, krhkost, kratkovječnost. Na Contactu je ljudsko tijelo i dalje zatvor, kavez iz kojeg se tragično ne može, ali možda postoje trenuci kad nam ne presuđuje tijelo? Trenuci u kojima se razumijemo? Na osnovu kojih se razlikujemo od životinja? Svijest o kozmičkoj skoroj smrti svih i svega prisutna je u paleti komunikativnog sadržaja Margaret još od najranijih dana.. Iskustva egzistencijalističkih (kozmičkih) užasa, uragana, pritajene ciste, neizvjesne trotjedne hospitaliziranosti i duboke spoznaje fragilnosti sopstvenog tijela i blizine smrti – sve osobne traume Margaret sublimirane su u Pharmakon opusu. Nakon Bestial Burdena Contact donosi dozu igličastog, nazubljenog optimizma uprkos finalnom neoborivom sudu o ljudskom kao tragičnom, sebičnom i nebitnom (U pjesmi No Natural Order). Margaretini tekstovi su koncizni, metafizički i pesimistični, ali ritualnost kompletnog albuma tj. trans kroz koji sugovornika vodi djeluje iscjeljujuće. Za Pharmakon umjetnost jeste prezentacija vlastitih ranjivosti i boljki, a Contactom one intimno stupaju u komunikaciju sa sviješću uha koje sluša. Ovaj proces treba proći više puta. (‘If it can reach the uninitiated, it validates the art.’)
ARTIST’S STATEMENT:
Man is a rabid dog, straining at its leash of mortality with bared teeth. Snarling and clawing over each other, we aim to reach a higher ground to claim as our own. There are those who will attempt to exert power over others to attain it. They will sniff you out; lay claim over your body, your actions, your thoughts, your time. (How starkly human, so desperate for the sense of vantage over all versions of its own reflection!) Their aims are empty, because their power is a construct they created and gave back to themselves. They too are small and inconsequential. All people are only human and humans are only animals. The nature of existence and our sentience is chance, owing nothing to anything. Humankind is of no special significance to the universe. (Despite all our scrambling rejections, we cannot transcend all of our instincts — just animals, lost in a confused dream, where mankind is real and at the center of everything). We are each nothing but a single, short-lived cell in a vast organism which itself will one day die. If we accept that the only true claim sentience gives us is our tiny sliver of time, it opens us to revel in it, to make CONTACT. When we pick up on transmissions between the private rooms inside our heads and the flesh of our vessels, when thought escapes its isolation and is seen, heard and understood. When our mind uses the body in order to transcend and escape it! The moments of connection/communion/CONTACT, when the veil is for a brief but glorious moment lifted, and we are free. Empathy! EMPATHY, NOW!
https://pharmakon.bandcamp.com/album/contact