Možda je ljudska radna snaga za kapitalizam samo prikladna, zbog fizičke nespecijaliziranosti, sposobnosti apstraktnog mišljenja i simboličke komunikacije, pa u budućnosti hipotetički može biti zamijenjena umjetnom inteligencijom. Ni tržište možda nije “krajnji oblik” kapitalističke komunikacije, govori sociolog kulture, autor knjige “Stranost kapitala”, o odnosu tehnologije i kapitalizma.
Razgovarao: Srećko Pulig, Portalnovosti.com
Naš sugovornik, Primož Krašovec, sociolog je kulture, a od 2014. na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani predaje epistemologiju humanističkih i društvenih znanosti i teorije ideologije i društvene moći. Član je uredništva časopisa Borac i ljubljanske izdavačke kuće Sofija. Njegovi trenutačni istraživački interesi su ambivalentna kritika političke ekonomije prema kapitalu, teorija i povijest inteligencije, novi mediji, tehnologija i kapitalizam. Godine 2021. objavio je svoju prvu knjigu “Stranost kapitala” (“Tujost kapitala”).
Vaša originalna i začudna knjiga govori o odnosu kapitala i tehnologije. Kako ste došli do te teme?
Tema odnosa kapitala i tehnologije ne samo da nije neuobičajena, nego je čak nezaobilazna u marksističkim teorijama kapitalizma, s obzirom na to da je jedna od najvažnijih karakteristika kapitalizma upravo njegova brza i intenzivna tehnološka dinamika. S druge strane, većina postojećih marksističkih teorija ostaje na razini razmatranja problema pritiska konkurencije, koja kapitalističkim poduzećima nalaže konstantan rast produktivnosti, a najpouzdanija metoda da se to postigne su tehnološke inovacije. O tome govori i moja analiza, ali sam pokušao otići i nešto dalje. Zahvaljujući političkom marksizmu, odnosno marksističkoj historiografiji, koja u polemici s teorijom inzistira na konkurenciji kao distinktivnom obilježju kapitalizma a ne na profitu, došao sam na ideju kako da odem dalje. Osnovna teza političkog marksizma je da novac, profit, nadničarski rad i slično postoje milenijima prije kapitalizma pa o kapitalizmu zapravo možemo govoriti tek kada je kao osnovni mehanizam organizacije uspostavljena konkurencija, što se dogodilo u 18. stoljeću. To je istovremeno i period industrijske revolucije jer konkurencija pokreće spomenutu tehnološku dinamiku kapitalizma. Moj iskorak je u preokretanju Marksove osnovne formule kapitala N (novac) – PP (proces proizvodnje) – N’ (više novca) u PP – N – PP’ (tehnološki usavršen proces proizvodnje). Ta perspektiva više nije orijentirana na profit nego na konkurenciju, ali je i tehnocentrična jer umjesto ljudi i društveno-ekonomskih odnosa u središte analize stavlja strojeve i tehnološku dinamiku. Proces realne supsumpcije time nije (samo) podređivanje procesa proizvodnje kapitalu, nego i izmještanje proizvodnje, koja se temelji na ljudskom radu i društveno-ekonomskim odnosima, u tehnologiju. Sve ostalo u knjizi zapravo slijedi iz toga.
Algoritamsko oglašavanje
Kapitalizam predstavlja povijesnu prekretnicu s obzirom na prijelaz iz disciplinskih društava u društvo nadzora. Što to znači?
Kapitalizam je povijesna prekretnica jer se u njemu prvi put pojavljuje ekonomska konkurencija, što je u suprotnosti sa sistemom privilegija koji je postojao prije njega. Koncepti discipline i nadzora povezani su s time, ali nisu ekonomski koncepti i dolaze od Mišela Fukoa i Žila Deleza. Jednostavnije rečeno, disciplina podrazumijeva tehnologije moći koje polaze od unaprijed određenih planova i idealnih formi ponašanja, kojima se pojedinačna tijela podvrgavaju, a devijacije se kažnjavaju. To je karakteristika tehnologija vlasti starog poretka. S druge strane, današnji nadzor mnogo je “permisivniji” i ne proizlazi iz normi ispravnog ponašanja, nego manipulacije društvenim procesima, kakvi god oni bili. Na primjer, današnje algoritamsko oglašavanje ne sadrži idealnu figuru potrošača ili potrošačkog ponašanja, nego skuplja podatke o našim sklonostima i preferencijama, a automatski analizirajući goleme količine podataka pronalazi određene uzorke i sukladno tome optimizira strategije ciljanog nuđenja određenih proizvoda.
Stranost kapitala vidi se u višku vrijednosti, produktivnosti, konkurenciji i tehnologiji.
Stranost kapitala je prije svega efekt obrata perspektive s antropocentrične na kapitalocentričnu. Kada shvatimo da se ne radi o nama, da kapital ne postoji da bi nas iskorištavao, da je indiferentan prema nama i da je upotreba ljudske radne snage iz perspektive kapitala bila jednako oportunistička i potencijalno privremena kao upotreba ručnih alata u ranom kapitalizmu, koji su s razvojem modernih industrijskih strojeva odbačeni.
Znamo za realnu i formalnu supsumpciju pod kapital. No vi taj pojam širite na novac, radnu snagu i tržište…
Formalna supsumpcija vanjski je odnos kapitala prema procesu proizvodnje, odnosno situacija u kojoj se mijenjaju formalnopravno odnosi, ali ne i sam način proizvodnje, dok je realna supsumpcija (prema Marksu) kada kapital kontrolira sam proces proizvodnje iznutra uvođenjem industrijske tehnologije. Ja sam taj koncept proširio ne samo na prevladavanje, nego i na situaciju u kojoj tehnologije mogu nadomjestiti društvene odnose. Iz te perspektive sličan proces vidimo u svim područjima razvoja kapitalizma, a ne samo u proizvodnji. Kao što zanatski rad s ručnim alatom nije kapitalistička proizvodnja nego proizvodnja, ni običan novac nije kapitalistički, nego samo novac u privremenoj kapitalističkoj upotrebi dok se ne razviju specifični kapitalistički oblici novca, koje marksistički ekonomisti Dik Brajan i Majkl Raferti nazivaju derivatima. U tom smislu, možda ni ljudska radna snaga nije nužna za kapitalizam, nego samo prikladna, zbog fizičke nespecijaliziranosti, sposobnosti apstraktnog mišljenja i simboličke komunikacije, pa u budućnosti hipotetički može biti zamijenjena umjetnom inteligencijom. Ni tržište možda nije “krajnji oblik” kapitalističke komunikacije, nego ga potencijalno može zamijeniti neka druga komunikacijska tehnologija.
Uzimate u obzir da Marks ima dvije teorije klasa? Tvrdite kako danas klasna borba odumire?
Točno, kod ranog Marksa postoji prilično primitivna teorija klasa kao društvenih grupa s određenim kulturnim identitetom, interesima i slično. Kao takve, primjerice u Komunističkom manifestu, klase nastupaju kao polazište društvene teorije i teorije klasne borbe. U Kapitalu se, suprotno tome, klase uvode na kraju treće sveske, ne kao polazište nego kao rezultat teorije kapitalizma. Ako krenemo od te druge Marksove teorije klasa, vidimo da se procesi kulturne diferencijacije i klasne podjele u kapitalizmu odvajaju, odnosno da postoje društvene grupe sa specifičnim kulturnim identitetima, ali to nisu klase. Otuda i određena konfuzija kada primjerice sociolozi na tragu Pjera Burdjea za te grupe koriste pojam klase. Što se tiče odumiranja klasne borbe, tu sam koristio donekle dramatičan i hiperboličan izraz za nešto što bi se umjerenije moglo nazvati labavljenjem odnosa proletarijata i kapitala. Njihova uzajamna veza, koja je u 20. stoljeću još bila čvrsta jer je profit bio vezan za potrošnju, postaje u 21. stoljeću sve labavija zbog procesa financijalizacije – jer se profiti mogu realizirati u sferi kapitala bez potrošnje proletarijata, pa odnos sfere kapitala i proletarijata postaje sve prekarniji.
Što je kritika koncepta ideologije? Što znači razmatranje ideologije kao tehnologije?
U poglavlju o ideologiji kritiziram teorije ideologije Luja Altisera, kao i teorije koje su nastale na tom tragu, kao previše fokusirane na diskurs i subjekte i time zastarjele. Altiserova teorija ideologije ima puno problema, ali i u najboljem slučaju ona je više historiografska nego sociološka, odnosno važi u većoj mjeri za 19. i prvu polovicu 20. stoljeća, u doba kada je pisanje dominantna medijska ideologija, pa je diskurs za ideologiju još presudan. Međutim, u 21. stoljeću kapitalizam s diskursom postupa kao i sa svim drugim društvenim odnosima, nadomješta ga tehnologijom, točnije algoritmima i analizom velikih, kompleksnih setova podataka. Diskurs u tom tehnološkom sustavu ima zanemarivu ulogu. Ako uzmemo već spomenuti primjer algoritamskog oglašavanja ili bilo koji drugi primjer svakodnevne novomedijske kulture poput striming platformi, diskurs ne nastupa kao “input” (nego su to tragovi naše pažnje), ni kao element analize podataka (koja je automatizirana), nego samo kao manje-više nevažan dio “autputa”, kao što vam na Netfliksu pomoću poruke “ako ti se svidjelo ovo, onda će ti se svidjeti i ovo” nude film ili seriju – diskurs, odnosno tekst tu nastupa jer je ljudskim korisnicima to razumljiv način komunikacije, a ne zbog svoje strukturne važnosti.
Kapital i futurizam
Mogu li se novi mediji i ideologija shvaćati kao tehnologija? Mijenjaju li oni psihičku ekonomiju?
Da, novije serije, reklame, videospotovi i drugi vizualni kulturni oblici, koji danas imaju ulogu koju je nekada imala tekstualna kultura, više ne djeluju tako da šire propagandu kao unaprijed određen diskurzivni sadržaj, nego tako da plasiraju iskustvo određene atmosfere, koja djeluje na razini afekta i lingvistički medijatizirane refleksije, nekim jezikom posredovane misli. Zbog toga nama manipuliraju na nesvjesnoj razini. Talijanski marksist Franko Berardi i južnokorejski filozof Bjung-Čul Han u tom kontekstu pišu o inverziji nesvjesnog, odnosno da nesvjesno nije više nešto skriveno, nego je na površini novomedijskog interfejsa. Premda se ne slažem s njihovim kulturno-pesimističkim zaključcima, odnosno da inverzija nesvjesnog nužno vodi u individualnu i masovnu psihičku patologiju, osnovna mi je ideja vrlo intrigantna. Iako o tome nisam pisao u knjizi, trenutno razvijam tu ideju u afirmativnom smjeru koristeći primjere razmišljanja Hajnriha fon Klajsta o lutkarstvu i filozofiju tehnike bez tehnike Brusa Lija, dakle primjere u kojima zamjena uloga svjesnog i nesvjesnog daje pozitivne rezultate.
Kako vidite odnos ideologije i programiranja?
U poglavlju o ideologiji preuzeo sam koncept programiranja Vilema Flusera koji je kompatibilan s Delezovim razmišljanjima o društvu nadzora. Naime, ako tradicionalna ideologija djeluje na osnovu unaprijed određenih “ispravnih” ideja koje širi pomoću propagandnih tehnika – principa “masovne, jednostrane komunikacije odozgo” kao što je slučaj s novinama, televizijom i radijem – onda bi programiranje bilo “permisivna” tehnologija koja ne dijeli ispravno od neispravnog, nego naprosto bilježi što privlači pažnju korisnika u odnosu na ono što ih ne zanima. Na osnovu tih “obrazaca” automatizirane strategije marketinga optimiziraju ponudu kulturnih sadržaja ili predizborne kampanje.
U knjizi pišete i o ksenokulturi. O čemu je riječ?
Ksenokulturom sam u posljednjem poglavlju nazvao primjere stranosti kapitala i futurističke kulture. Primjerice, dok je humanistička teorija tome uglavnom nesklona, u popularnoj kulturi, posebno u znanstvenoj fantastici, mogu se naći teorijski relevantni uvidi koji nisu opterećeni nostalgičnim humanizmom. Takvi su primjeri, recimo, razmišljanja Teda Ćanga o kraju linearne i početku sinkrone svijesti – po njegovoj kratkoj prozi “Priča tvog života” snimljen je i popularni film “Dolazak”, zatim ideje Dona DeLila o sajberkapitalu u “Kozmopolisu” ili pak kozmičke sociologije i teorije kozmičkog rata Liju Cisina iz “Mračne šume” i “Kraja smrti”, kao i uvidi u ograničenost ljudske subjektivnosti u originalnom animiranom filmu “Duh u oklopu”.
Kako vidite intelektualnu situaciju u Sloveniji, posebno na ljevici? Mnoge inicijative se urušavaju, neprestano se odvija pregrupiranje…
Inicijative kojima sam nekada pripadao prestale su s intelektualnom aktivnošću i preusmjerile su se na politiku. Institut za radničke studije, koji je pokrenut na nekadašnjem Radničko-pankerskom univerzitetu, još postoji, ali ga vode mladi ljudi koji rade nove stvari na svoj način. Ako je “vrhunac” starog Instituta za radničke odnose bilo bavljenje novim čitanjima Marksa i razvojem Marksove teorije za 21. stoljeće, to je, bojim se, izgubljeno, osim nekoliko prevedenih knjiga i objavljenih zbornika radova, ali sam s druge strane siguran da se nove generacije mogu brinuti o sebi intelektualno i bez toga. Tu je i časopis Šum, koji se bavi futurističkim temama, a po tome mi je blizak i časopis Maska, koji je bliži tradicionalnim obrascima ljubljanske teorije. Stanje na našem sveučilištu je, osim nekoliko izuzetaka, prilično loše, kritička teorija gotovo da ne postoji, osuđeni smo na nemogući izbor između liberalnih zdravorazumskih pseudoteorija i potpuno tehnokratskog znanja. U posljednje vrijeme najviše surađujem s izdavačkom kućom Sofija, gdje s Markom Bauerom radim na heterodoksnoj, futurističkoj teorijskoj biblioteci Izlazi (Izhodi), u kojoj donosimo prijevode važnih suvremenih teoretičara poput Bendžamina H. Bratona i radove kao što je moja knjiga.