“Boots and braces don’t make a racist”
„O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti“, zaključio je svoj „Logičko-filozofski traktat“ jedan od najznačajnijih filozofa 20. stoljeća, Ludwig Wittgenstein. Nažalost, mnogi se ovoga ne pridržavaju pa tako govore i pišu o svemu i svačemu, često nejasno, ulazeći u teorije zavjere, površno, netačno. Primjeri ovakvih osoba su (politički) idioti poput Harisa Zahiragića, Nine Raspudića, Jordana Petersona.
Piše Minel Abaz, AbrašMEDIA
No, nije ovo naravno rezervisano za osobe poput gore nabrojanih. Najgore i najtužnije je kad to (u)rade osobe iz struke od kojih očekujemo nezavisnost, objektivnost, analitičke sposobnosti i upućenost i znanje na određenu temu: kolegice i kolege novinari/novinarke. Od njih očekujemo da pišu o temi u koju su upućeni i to po mogućnosti kvalitetno, a ukoliko se određena materija ne poznaje, da se o njoj ne piše. No, to je, da se poslužim riječima druga Mile Kekina, maštanje morona.
Kako već znamo, prije par dana umro je Želimir Altarac Čičak. Dan-dva poslije, neki klinac rođen 2005. godine koji se fura na (neo)nacizam je – nakon nervoznog kruženja oko Aškenaske sinagoge i pretvaranja da nešto radi – hemijskom olovkom crvene boje na smrtovnici pokojnog Čička išarao frljavu nacističku svastiku. Ova frljava nacistička svastika nam valjda potvrđuje rezultate naučnog istraživanja Univerziteta Brock u Ontariju, prema kojem su ljudi skloni rasizmu, predrasudama pa i konzervativnim političkim opcijama jednostavno u prosjeku – glupi. Iako se ovim fenomenom i uzrokom fašizma treba pozabaviti to neću uraditi na ovom mjestu. Ovdje ću se pozabaviti onome što je uslijedilo po njegovom otkriću i privođenju. Radi se o dvije „analize“, novinara portala Klix i novinara portala Oslobođenje, u kojima su „analizirali“ počinioca. Obje analize su došle do dva zaključka. Prvi je taj da je počinilac neonacist. Ma ‘ajde?! Neko ko crta svastiku na smrtovnicu preminulog čovjeka (bilo koga) je neonacist?! Hvala vam što ste nam ukazali na očigledno.
Drugi, problematičniji dio je „analiza“ njegove odjeće.
Oba novinara su svoju „analizu“ zasnovali na slici sa stranice Your Scene Sucks. Na ovoj stranici možete vidjeti kako se pripadnici nekog muzičkog i (sub)kulturnog (pod)žanra oblače. Između ostalih, tu je i „karakter“ pod nazivom Working Class Skin koji je iskorišten od strane oba novinara u svojim „analizama“ (iako Oslobođenje nije navelo izvor slike te je istu primijenilo shodno narativu i tekstu novinara). Na slici možemo vidjeti – da bukvalno prevedemo naslov – skinheada radničke klase, koji je ćelav, nosi spitfire jaknu, ima crucified skinhead tetovažu (koja nije rasistička, ali je koriste i skinheadi rasisti i antirasisti), razne bedževe i prišivke, Fred Perry polo majicu (u verziji Oslobođenja, crna majica), spuštene tregere, Levi’s Jeans, martinke. I ono što je meni bitno i što mi je zapalo za oko – a očigledno novinare nije interesovalo – prišivak jednog od najpoznatijih Oi! Punk bendova, The 4-Skins.
Nigdje, ama baš nigdje na ovoj slici, nije navedeno kako je ovaj skinhead neonacist niti da je to isključivo imidž neonacističkih skinheada. No, neupućene i nezainteresovane novinare to očigledno ne zanima i ne brine, niti su se trunke potrudili istražiti i uputiti u ovu temu, pa nam tako „otkrivaju“ da je počinilac „nosio odjevnu kombinaciju karakterističnu za pripadnike neonacističkog pokreta – takozvane skinheadse”, a ta odjevna kombinacija je “kratko ošišana kosa, uske i podvrnute farmerke koje otkrivaju čizme “Dr Martens” sa bijelim pertlama koje simboliziraju nadmoć bijele rase, spušteni tregeri i “Spitfire” jakna”. Novinar Oslobođenja dodao je da je ovo „image po kojem lako možemo prepoznati mlade obožavatelje ultradesnih političkih opcija” te da bi se “istražni organi trebali pozabaviti ovim signalima”.
Praveći ovim tekstom, svjesno ili ne, više štete nego koristi. Prvo, ovom logikom, ispade da je autor redaka koje upravo čitate – iako nije skinhead – neonacist. Jer je kratko ošišan, nosi spitfire jaknu, ima tetovaže, nekad je nosio spuštene tregere (i sad ih ima kod kuće), nosi čizme, jeans pantole, bedževe i prišivke. Drugo, svakome ko je skinhead ili ko izgleda tako, nacrtana je meta na leđima. Reći da je ovaj izgled/imidž rezervisan samo za neonaciste te da su (svi) skinheadi neonacisti je kao da kažete da je svaki Bošnjak/Hrvat/Srbin nacist i/ili fašist, da je svaki punker propalica, svaki metalac pripadnik sekte/kulta i da je svaki raper kriminalac. Složićete se, ovakve predrasude i generalizacije nikada nisu dobre i one obično dolaze od ljudi sklonih desničarskim, konzervativnim, rasističkim stajalištima i pogledima. Ova generalizacija može sutra drugove skinheade koštati posla ili ih na putu do posla neko može napasti jer će misliti da su neonacisti. A što je najgore, može imati dvojak efekt na, recimo to tako, neke nove klince. Sa jedne strane ih može „navući“ i „naložiti“ na neonacizam, jer je to „alternativa“ i buntovništvo spram društva i okoline u kojem živimo i koje nas okružuje. Sa druge strane, zbog ovakvog pristupa i poziva novinara Oslobođenja da se „istražni organi pozabave ovakvim signalima“, neki novi klinci koji bi se možda pronašli u „originalnoj“ skinhead subkulturi i pokretu, se mogu prepasti i sjebati, te zaboraviti na pomisao otkrivanja nečeg drugog i drugačijeg.
A šta je to „originalna“ skinhead kultura koju spominjem, a koju očigledno ne poznaju novinari spomenutih portala? Iako – kako sam već rekao – nisam skinhead te ne poznajem najbolje ovu temu, mislim da znam više od ovih novinara, pa ću na ovom mjestu ukratko probati predstaviti skinhead pokret. Svi koji budete čitali ovo, a znate više i bolje od mene, budite slobodni da me nadopunite i/ili ispravite.
Krajem ’60-ih i početkom ’70-ih godina prošlog stoljeća, dolazi do pada države blagostanja (welfarestate) i početka ere neoliberalizma koji je obilježen ekonomskom krizom i padom zaposlenosti. Naravno, kako nas uči historija, svaka kriza kapitalizma sa sobom povlači ono najgore, pa je tako i ova popraćena porastom rasizma i ksenofobije prema migrantima iz (bivših) kolonija UK-a, koji su se tada naselili u centar Imperije. U tim i takvim uslovima nastaje punk i ska muzika. Među urbanom omladinom radničke klase, kao reakcija protiv rastuće srednje klase i onoga što su oni vidjeli kao konzervativizam koji se uvlačio u britansko društvo, nastaje i originalna (tradicionalna) skinhead subkultura (pokret) koja kombinuje stilske elemente”Modova” i “Rudeboysa” (Skatalities, Prince Buster). Kako je crnačka muzika u srcu skinhead kulture (punk, spajanje ska i reggae sa Oi!) tako tradicionalna skinhead kultura nije rasistička (jer i dan-danas imate crne „trad“ skinheade). Obrijane glave te nošenje čizama i tregera je znak pripadnosti radničkoj klasi i njenim vrijednostima. Što se tiče bijelih pertli, koje prema novinarima „simboliziraju nadmoć bijele rase“, to je djelimično tačno. Bijele pertle nose mnogi tradicionalni, antirasistički skinheadi (one mogu značiti i Oi!), ali su ih preuzeli i rasistički skinheadi kao izraz nadmoći bijele rase (u nekim evropskim državama i u SAD-u ista stvar je i sa crvenim pertlama). Možda najbolji opis ovog stila je dao pokojni kineski skinhead Lei Jun (iz benda Misandao) riječima „half gentlemen and half workingclass“. Mnogi od njih, usudio bih se reći velika većina, političko-ideološki bila je lijevo orijentisana te su bili uključeni u pokrete i grupe kakve su Rock Against Racism (RAR), Red Action, Anti-Nazi League, Socialist Workers Party, International Marxist Group, Anti-Fascist Action, Earth First!.
Nažalost, početkom 1980-ih, nakon serije rasističkih i nacionalističkih koncerata Rock Against Communism (RAC), pojavljuju se rasistički skinheadi. Za njih, od strane antifašističkih punkera i skinheada postoji posebno ime, boneheads. To ih ističe od „normalnih“, „običnih“ antirasističkih i antifašističkih skinheada, od kojih su boneheadi preuzeli „imidž“ i stil oblačenja. Boneheadi, kako pripadaju suprotnom političkom spektru od skinheada, bili su uključeni u razne rasističke i neonacističke pokrete i grupe kakve su National Front, British National Party, British Movement, a kasnije i u Blood and Honour. Boneheadi su se raširili i po SAD-u, gdje su krajem ’80-ih zabilježeni mnogi napadi pa čak i ubistva, ne-bijelca, antirasista/antifašista i policajaca.
Kao odgovor na sve jače prisustvo boneheada, lijevo orijentisani, antifašistički i antirasistički skinheadi se krajem ’80-ih „organizuju“ u grupe i pokrete poput SHARP (Skinheads Against Racial Prejudice), RASH (Red and Anarchist Skinheads), Red Warriors, te SCALP i SOS Racisme u Francuskoj.
No, vidimo da ni nakon skoro 50 godina postojanja skinhead pokreta te više od 30 godina jasne diferencijacije između boneheada i antifašističkih skinheada, mainstream mediji ne žele da se informišu i nešto nauče prije pisanja o određenoj temi, pa tako kompletnu skinhead supkulturu označavaju kao rasističku i nacističku, što uopšte nije slučaj. Jer, kako citat sa početka teksta kaže, čizme i pertle vas ne čine rasistom. Stoga novinari, držite se riječi Ludwiga Wittgensteina, i o čemu ne možete govoriti i pisati – jer ne poznajete materiju – nemojte. Ne smijete. To vam nalaže i profesionalna novinarska etika.
*Ako vas interesuje ova tema i hoćete da saznate više o ovoj temi, u nastavku preporučujem da poslušate i pogledate:
– Bendovi: Cockney Rejects, The Business, The 4-Skins, Angelic Upstarts, CockSparrer, Los Fastidios, The Redskins, The Opressed, Red London, Hard Skin, Cro Mags, Warzone, Oi Polloi, Loikaemie, Banda Bassotti, The Press, Brigada Flores Magon, ThoseUnknown, Perkele, Bad Manners, FakOfBolan, Red Union…
– Filmovi: Vice | The Difference Between Nazis and Skinheads | Needles And Pins, Chasseurs de Skins, Underthe Influence: 2 Tone Ska, S.H.A.R.P. – Skinheads Against Racial Prejudice, Oi Skins in Beijing, Romper Stomper, This is England, Made in Britain, American History X, Skinhead Attitude, Suburbia, Šišanje, SLC Punk…
– Knjige prevedene na naš(e) jezik(e): Antifašista (Martin Lux), Nema povlačenja (Dave Hann, Steve Tilzey)…