Kao da nije bio maj. Sipila je sitna kiša. Malo je bilo prolaznika. Tupo su odjekivali koraci okupatorskih vojnika. Oko podne pojačali su patrole – nisu bili sigurni da opet ne će doživjeti neko neugodno iznenađenje. Još se dobro sjećaju kako je nedavno prošla vojna glazba. Bilo je šest mrtvih. – To samo u gradu. A inače, u čitavoj Dalmaciji partizani su sve jači.
U crkvi sv. Duje služila se misa. Dvoje turista iz Zadra jedva su uspjeli nagovoriti čuvara da ih pusti u zvonik historijske zgrade. Rekli su da su samo dva dana u Splitu, i da inače ne će imati prilike da vide panoramu grada.
Na ulicama bilo je mirno. Samo se sve češće i jače čuo bat vojničkih cokula. Najednom – bilo je već gotovo podne, začula se eksplozija. Na vrhu tornja crkve sv. Duje, prema rivi, razvila se crvena zastava – velika, plamena, sa zlatom izvezenim srpom i čekićem u sredini.
Bilo je to Prvog maja 1942. godine.
Mirko Dvornik je već dugo razmišljao što bi njegova partizanska jedinica mogla da uradi povodom proslave Prvog maja. Oružane akcije bile su poslije napada na vojnu glazbu zabranjene. Da skidaju ulične table, trgaju plakate, lome izloge, skupljaju pomoć za partizane, da u partizanske jedinice šalju nove ljude – to oni stalno rade. Trebalo je naći nešto novo, veće, trebalo je da svi Splićani vide i osjete Prvi maj. Na kraju se ipak sjetio.
Razgovarao je jedno veče sa sekretarom svoje jedinice drugaricom Juganom Kesić. Predložio je da na tornju crkve sv. Duje – najveće u Splitu – izvjesi crvenu zastavu. Kesićeva je u tom smjelom prijedlogu govorila s drugovima iz Gradskog komiteta Partije.
Poslije dva dana na sastanku Dvornik je izložio plan. Zastava treba da bude velikog formata – oko sedam metara dužine i 2,5 metra širine. Na njenim krajevima napravit će četiri rupe, – na dvije donje objesit će olovo, kroz druge dvije provući će konopac oko 4 metra dugačak s kojim će vezati zastavu uz najviši vrh zvonika. Tu će namjestiti jednu daščicu s eksplozivom. Kada sve to bude tako namješteno, zapalit će fitilj, pobjeći iz tornja, a za nekoliko minuta od eksplozije će se pokidati konopci i zastava će se razviti. Sve je iznenadila točnost i predviđanje svih detalja plana.
A o njemu Mirko Dvornik je dugo mislio – noćima i noćima. I kada je došao na ideju da izvjesi zastavu na zvoniku, nekoliko dana je obilazio crkvu, gledao i pamtio. Onda je napravio detaljan plan. Najveći problem bio je kako se spasiti kad se zastava istakne. Jer, Talijani će je odmah primijetiti i uhvatit će ga još u samom zvoniku. Za to je on i napravio cijeli taj prilično komplicirani plan s eksplozivom.
Drugovi su se složili s njegovim prijedlogom, s jednom dopunom, da dobije pomoćnika. Dvornik se opirao, jer nije htio druge da izlaže opasnosti, ali je na kraju pristao. Određena je drugarica, koju su zvali Soja. Tako su oni 27. travnja od svoje partijske jedinice dobili zadatak da Prvog maja na crkvi sv. Duje izvjese crvenu zastavu.
Ostalo je svega tri dana, i bilo je još dosta problema. Jedan od njih je bio kako da se nabavi toliko platna. Dvornik je onda uspostavio “vezu” s jednom drugaricom, koja je radila u nekoj manufakturnoj radnji. Ona je nabavila potrebno platno, a zatim i sašila veliku lijepu zastavu sa zlatom izvezenim srpom i čekićem.
On je nabavio ostalo – konop, daščicu i eksploziv. Dan uoči Prvog maja sve je bilo spremno. Samo, trebalo je zastavu zbog sigurnijeg uspjeha odnijeti u zvonik još prije Prvog maja. Drugarica, koja ju je nabavila, dobila je taj zadatak. Ona je omotala zastavu oko sebe i popela se u zvonik. Tamo ju je sakrila kod najvišeg stupa.
Tako je sve bilo spremno.
Ujutro Prvog maja, Mirko Dvornik bio je nešto nervozan. Njegova sestra, koja je takođe radila u Pokretu osjećala je da on sprema nešto veliko. Pitala ga je, ali on je samo slegao ramenima. Kad je odlazio od kuće, oprostio se sa svima, kao da ide na daleki put.
U deset sati našao se sa Sojom. Bili su prilično elegantno obučeni – kako to i priliči turistima iz Zadra. Ona je u plavom papiru za kolače nosila daščicu, a on je u džepovima imao eksploziv. U pola jedanaest došli su do crkve. Unutra se služila misa. Velika crkva bila je gotovo sasvim prazna. Počeli su da je razgledavaju. Učtivi čuvar na široko je objašnjavao povijesne znamenitosti crkve. Oni su mu odobravali i divili se. Govorili su talijanski i hrvatski – kao i svi Zadrani. Međutim, vrijeme je prolazilo. Bilo je već pola dvanaest. Zamolili su čuvara da im pokaže spoljašnost crkve. Tako su došli i do zvonika. Rekli su mu da bi htjeli odozgo da pogledaju Split.
“Zabranjeno je” – reče čuvar.
“Ali, mi smo toliko slušali o divnoj panorami Splita, da bi zaista bilo šteta to ne vidjeti” – navaljivali su turisti iz Zadra.
Čuvar je bio uporan. Rekao je da su Talijani strogo zabranili da se ide u zvonik. Dali su mu 100 lira i stvar je bila riješena. Ušli su u toranj.
Brzo su se penjali. Nisu imali mnogo vremena – do dvanaest sati trebalo je sve biti gotovo, a imali su još svega petnaest minuta vremena. Od bezbrojnih stepenica, kojima se ide u krug sve do vrha, vrtjelo im se u glavi. Kad su došli do kraja, brzo su potražili ugovoreni stup. Tamo je sve bilo u redu. Zastava i konopac bili su tu. Sad je Mirko brzo radio. Kroz dvije gornje rupe provukao je konop i vezao zastavu iz najviši stup. Tamo je namjestio i daščicu s eksplozivom i fitiljem. Na donje rupe objesio je komade olova, da bi zastava bolje visjela. U pet do dvanaest zapalio je fitilj. Strčali su dolje, gdje ih je čekao već nestrpljivi čuvar. Čim je zaključao vrata, oteli su mu ključeve i pobjegli.
Došli su do “tunela”, koji vodi na rivu, kada su čuli eksploziju.
Na obali, gdje je bilo nešto više svijeta, nastala je pometnja. Vojnici i karabinjeri ustumarali su se misleći da je to opet neki partizanski napad.
I tada svi spaziše na vrhu visokog tornja crkve sv. Duje veliku crvenu zastavu sa srpom i čekićem u sredini. Bili su zaprepašteni. Ali, bili su i sigurni da će u zvoniku uhvatiti one koji su je istakli. Opkolili su crkvu i počeli “osvajanje”. Oko pola sata korak po korak su joj prilazili, uvjereni da će na kraju naići na otpor neke partizanske grupe. A kada su se najzad popeli do zvonika, nisu našli nikoga. Bila je tu samo crvena zastava.
Za to vrijeme Splićani su s ponosom gledali put zvonika sv. Duje. Nikada im nije bio tako drag.
Izvor: “Borba” od 1. svibnja 1951.
(AbrašMEDIA)