“Ja mogu iznajmiti polovinu radničke klase da ubija drugu polovinu” – Jay Gould, kapitalista
Pripremio: Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Jad i bijeda Chicaga
Sedamdesetih i osamdesetih godina 19. vijeka Chicago je važio za grad sa najizraženijim klasnim razlikama u Americi, a njegovi su bogataši pokazivali otvoreni prezir prema radnicima i siromašnima. Hiljade novih imigranata pristizale su u grad svake godine. U prijekoj potrebi za poslom bili su spremni raditi za daleko manje dnevnice od američkih radnika. U svojoj autobiografiji majka Jones piše: “Gradovima su vladali glad i očajanje”. U strašnoj zimi 1873.-1874. siromašni su organizovali brojne povorke gladnih.
Borba kapitalista protiv organizovanog radništva i dalje se zaoštravala. Hiljade ljudi ostale su bez posla tokom industrijske krize 1884.-1886. Preostalim radnicima plate su smanjene, što je izazvalo brojne štrajkove, ali bez rezultata. Posvuda su građene nove oružarnice, a u razbijanju pobuna korištene su čitave pukovnije vojske. “Radnici su tražili jedino kruha i smanjenje radnog vremena. Agitatori su im dijelili vizije, a redarstvo batine”, pisala je majka Jones.
Položaj radnika opisao je i jedan svećenik iz Fall Rivera, Massachusetts: “Možda… zlo koje postoji potječe od… sve veće tendencije da se radnika smatra pukim točkom ili djelićem stroja. On je u očima poduzetnika uglavnom ono što i vreteno, ili kolut i ništa više”. Istovremeno kapitalističke novine “World” iz New Yorka pisale su: Američki radnici moraju od sada biti svjesni da im neće moći biti bolje nego evropskim radnicima. Ljudi se moraju zadovoljiti uz niske nadnice. Na ovaj način radnik će biti bliže onom mjestu u životu koje mu je odredio bog”. Tribuna je čak predlagala da “farmeri u državi Illinois postupaju sa skitnicama -nezaposlenim radnicima koji su navalili iz velikih industrijskih centara – kao što rade sa drugim štetočinama, stavljajući im strihnin u hranu.
U ovim uslovima radnici su bili primorani na bolju organizaciju, ujedinjavanje i reorganizaciju postojećih udruženja.
Radnička udruženja u Chicagu
Chicago je, takođe, bio poznat i po najradikalnijoj ljevici u SAD. Socijalistička radnička stranka uspijevala je povremeno dobiti jednog ili dva predstavnika u Gradskom vijeću, koji tamo nisu ništa značajno postigli. Dobro su poznavali marksističke ideje, ali su izučavali i Hegela, Kropotkina, Bakunjina… Osim Socijalističke radničke stranke djelovali su brojni revolucionarni klubovi, a 1881. godine osnovana je i Revolucionarna radnička stranka.
Plemeniti red Vitezova rada, tajnu radničku organizaciju, osnovao je 1869. Uriah S. Stephens, dugogodišnji mason. Organizacija je provodila misteriozne obrede, unutar loža bili su brojni službeni položaji sa veličanstvenim titulama i uniformama. Vodstvo organizacije nije imalo jasne ideje. Npr. u vrijeme opšte nezaposlenosti vođe Vitezova rada pozivale su radnike da razbijaju boce nakon ispijanja piva i mlijeka i tako povećaju zaposlenost u industriji stakla.
U Chicagu je izalazilo i nekoliko radničkih listova: socijalistički Die Arbeiter Zeitung, koji pod utjecajem Johanna Mosta, pristiglog iz Londona postaje anarhistički, Parsonsov Alarm, anarhistički list na engleskom jeziku, kao i jedan anarhistički list na češkom jeziku.
Vođeni razmišljanjem da sukapitalisti upotrebljavali silu da tlače radnike, prema tome i radnici su prisiljeni pribjeći sili”, najradikalniji radnici u šumama su vježbali sa oružjem, a na hiljade radnika okupljalo se na tajnim skupštinama.
Pokret za osmosatni radni dan
Sindikati koji nisu bili u Vitezovima rada pokrenuli su 1884. kampanju za osmosatni radni dan, a 1. maj 1886. određen je za dan početka generalnog štrajka, ukoliko radnički zahtjevi ne budu usvojeni. Osmosatni pokret brzo se proširio cijelom zemljom. Osmosatne lige organizovale su ogromne radničke povorke u jesen i zimu 1885. te u proljeće 1886.
Socijalista A. Schilling osnovao je 1885. u Chicagu Osmosatno udruženje, a podržali su ga Vitezovi rada, kao i anarhisti Parsons, Spies, Schwab i Fielden. Anarhisti su ubrzo izbili na čelo Osmosatnog pokreta. Duž obale jezera, u zimu 1886. organizovali su zborove, na koje su dolazili radnici, nezaposleni i gladni ljudi, od kojih mnogi nisu imali gdje ni spavati. Razvijali su crvenu (simbol narodnog revolucionarnog duha) i crnu zastavu (simbol siromaštva, gladi i očajanja).
Za to vrijeme poslodavci su se sastajali kod M. Pullmana i Wirt Dextera, pravnih zastupnika najjače korporacije u Chicagu, i dogovarali kako da slome Osmosatni pokret. Odlučili su da neće praviti nikakve ustupke, da će razbiti radničke organizacije i pokret, a da će u svoje tvornice zapošljavati radnike koji nisu sindikalno organizovani. Tribuna je objavljivala pisma čitalaca u kojima se od vlasti traži da spriječe radničke skupštine puščanom paljbom i, ako bude potrebno, dinamitom.
Žestoka zima prouzrokovala je ogromne patnje među siromašnima. Povorke siromašnih kružile su gradom sa zastavama, a policija ih je razbijala, bodući i udarajući ljude. Anarhisti su organizovali božićnu povorku od nekoliko stotina gladnih muškaraca i žena po otmjenoj Prarie Avenue. Povorku su predvodile dvije stare žene, od kojih je jedna nosila crnu, a druga crvenu zastavu. Zaustavljali su se pred stanovima bogataša, galamili i vukli zvona na vratima.
U februaru 1886. McCormickove tvornice poljoprivrednih mašina otpustile su stotine sindikalno organizovanih radnika, a na njihovo mjesto zaposlile štrajkolomce. Platili su i tri stotine Pinkertonovih detektiva da čuvaju štrajkolomce. Ispred tvornice su se svakodnevno počele održavati radničke skupštine, a povremeno je dolazilo do manjih nereda.
Maj
Prvog maja ulice su bile prepune ljudi. Očekivalo se proglašavanje generalnog štrajka za usvajanje osmosatnog radnog vremena. Vitezovi rada su se u posljednji tren povukli iz organizacije generalnog štrajka, uz obrazloženje da je Osmosatni pokret anarhistički i tuđinski, a da oni nisu ni anarhisti ni stranci.
Pred McCormickovom tvornicom 3. maja održavao se radnički zbor. U trenutku dok je August Spies govorio o Osmosatnom pokretu, zatrubila je tvornička sirena i štrajkolomci su nakon završenog posla počeli izlaziti van. “Zametnula se ljuta bitka kamenjem, ciglama i kolcima”, pisao je Louis Adamič. Ubrzo se pojavila policija, otvorila vatru na radnike, ranjavajući i ubijajući mnoge.
Sljedećeg jutra Chicago je preplavljen lecima koji pozivaju na osvetu. Na protestnom skupu te večeri okupilo se oko tri hiljade muškaraca, žena i djece. Iako je javnost strahovala od osvete, skup je proticao mirno, a među građanima je bio i načelnik Chicaga Harrison, koji je podržavao zahtjeve Osmosatnog pokreta i javno tvrdio da neće dozvoliti da vojska puca u građane. Dok je Parsons govorio o političkoj ekonomiji, počela je padati kiša, navlačili su se tamni oblaci, i ljudi su se u strahu od oluje ubrzano razilazili. Sam načelnik Harrison zaključio je da će skup završiti mirno, prenio je to naležnom policijskom službeniku i otišao kući. Nepunih petnaest minuta nakon njegovog odlaska, nadležni policijski službenik izdao je naređenje da 176 policajaca pođe na trg i naredi radnicima da se raziđu.
Fielden je okupljenima najavio da je on posljedni govornik i da će se skup uskoro završiti. Policijski oficir prišao mu je sa isukanom sabljom i rekao: “Zapovjedam vam u ime naroda da se odmah raziđete”. “Zašto kapetane, mi smo miroljubivi”, upitao je Fielden. Većina okupljenih nije ni znala šta se tačno dešava. Nastupio je trenutak tišine, da bi se iznenada pojavio bljesak, a potom odjeknula strašna detonacija. Iz prolaza nekoliko koraka udaljenog od govornice neko, najvjerovanije iznajmljeni plaćenik, na desno krilo policijskih snaga bacio je bombu. Policija je počela pucati u masu, a usljed dima pucali i jedni na druge. Radnici su uzvratili vatru, ali nisu mogli izdržati navalu policije. Sedam policajaca je ubijeno, a šezdeset i sedam ranjeno. Tačan broj ubijenih radnika nije nikada tačno utvrđen. Većinu mrtvih i ranjenih, sa trga su odvukli rođaci i prijatelji.
Nikada nije dokazano ko je bacio bombu na trgu Haymarket, policija je tvrdila da je to uradio neko od anarhista inspirisanih zapaljivim govorima agitatora. Redakcije radničkih listova su zatvorene, a nekoliko stotina ljudi je sljedećih dana uhapšeno. Štampa je zahtijevala vješanje bez suđenja, a eventualne pravne branioce anarhista proglašavala i gorima od samih anarhista, koje bi takođe trebalo objesiti. Niko od advokata u prvo vrijeme nije htio preuzeti slučaj. Uvodnici listova pisali su kako je “grad odlučio jednom zauvijek iskorijeniti socijalizam, anarhizam, komunizam -različiti nazivi za jednu te istu odvratnu nakazu”.
Trojica advokata, koji su se bavili građanskim pravom, ipak su na kraju pristala zastupati optužene. Velika porota sačinjena od imućnih poslovnih ljudi podigla je optužnice za ubistvo protiv Fieldena, Parsonsa, Spiesa, Schwaba, Fischera, Engela, Lingga, Neebea, Williama Seligera (Linggovog poslodavca) i Rudolfa Schnaubelta. Niko od njih nije optužen da je lično bacio bombu, već da su svojim zapaljivim govorima podstakli nekoga, ko god on bio, da baci bombu. Schnaubelt je pobjegao u Evropu, a postupak protiv Seligera je obustavljen.
Četvoro od dvanaest članova izabrane porote priznalo je tokom ispitivanja da mrze anarhiste, socijaliste i komuniste.
Izjave optuženih date tokom suđenja:
Albert R. Parsons, urednik radničkog lista Alarm koji je izbjegao hapšenju, ali se kasnije iz solidarnosti prema drugovima sam predao, izjavio je na suđenju “Vaša presuda plod je strasti, rođena strašću, pothranjena strašću, ostvarena strašću… To je rezultat mržnje buržoaske štampe, monopolizatora kapitalizma, eksploatatora radništva. Nekada su zemlje i ostala sredstva pripadala zajednici, dok nasilje, krađe i ratovi nisu prouzrokovali promjenu. Društvo se tada podijelilo na dvije klase: klasu gospodara i klasu lopova. Francuska revolucija bila je prvi korak u pravcu epohe, u kojoj će sredstva za život opet pripadati zajednici, svim ljudima.”
August Spiess, urednik radničkog lista Arbeiterzeizung; “Moja obrana je vaša optužba: moji izmišljeni zločini – vaša su povijest. U našim govorima i našim članicama tumačili smo narodu njegovo stvarno stanje i njegove društvene odnose… Ako još jednom smrtnu kaznu dodjeljujete onima, koji imaju odvažnost da kažu istinu, ako je smrt kazna koju dajete za takav delikt, pristajem da platim tu cijenu, objesite me.”
Jorge Engel: “Moj se delikt sastoji u činjenici da sam radio za socijalni sistem u kojem će biti nemoguće da jedni stječu milione iskorištavajući strojeve, a da istodobno drugi, koji stvaraju te milione, padnu u degradaciju i bijedu. Vaši zakoni su protiv prirode, njima uskraćujete masama pravo na život, na slobodu.”
Louis Lingg, jedan od vodećih ljudi u Međunarodnom savezu drvodjelja “Prezirem vas, prezirem vaše zakone, vaš red, vašu silu, vašu vlast: možete me objesiti.”
Samuel Fielden: “Čovjek umire, ali ideja i dalje živi. Ako hoćete i moj život, zato što želim da se ostvare principi socijalizma, dajem vam ga i vjerujem da je njegova cijena sasvim neznatna u odnosu na ogroman rezultat koji će imati naše žrtve… Devetnaesto stoljeće ubija u nama svoje najbolje sinove. Ali, doći će trenutak pokajanja.”
Miguel Schwabb: “Tražiti pravdu na ovom procesu ispada smiješno. Kada jedna društvena klasa stoji nasuprot drugoj, tražiti pravdu nema smisla. I vi nas okrivljujete za konspiraciju. Svi smo mi djelovali na danjem svjetlu. Kao radnik živio sam s radnicima, vidio sam da se svijest prostituira zbog bijede i oskudice, vidio sam kako od gladi umiru jaki ljudi.
Krajem avgusta porota ih je proglasila krivima, a sudija Gary osudio je Parsonsa, Spiesa, Lingga, Fieldena, Schwaba, Fischera i Engela na smrt. Neebe je osuđen na petnaest godina tamnice.
Nakon vješanja javnost mijenja mišljenje o anarhistima
Ljevičarske organizacije i intelektualci su pokušavali da im spasu živote. George Bernard Shaw je u Londonu skupljao potpise za pomilovanje anarhista, a molbu je potpisao i Oscar Wilde. U novembru 1887, guverner Oglesby preinačio je presude Fieldingu i Schwabu na doživotnu robiju, a istoga dana Lingg si je raznio glavu patronom dinamita, koju mu je u ćeliju prošvercala njegova partnerica i velika ljubav.
Sahranu obješenih anarhista, pjevajući Marseillaisu, pratila je kolona od 15-20.000 ljudi. Oko 250.000 ljudi na ulicama Chicaga, kojima se kretala pogrebna povorka, napravilo je špalir. Narod je promijenio mišljenje o anarhistima, a zapanjujući natpisi osvanuli su i u vodećim listovima.
“New York World”: “U povorci su bili predstavnici različitih Trade Uniona. Bila je čak i jedna delegacija Vitezova rada, sastavljena isključivo od žena. Bilo je naobraženih ljudi i ljudi bez ikakve naobrazbe, koji su stupali rame uz rame. A čitavu čudnu povorku, šutljivu, tmurnu i očito potištenu, osim kad su pjevali, prožimao je osjećaj da su pokojnici u stanovitom smislu umrli zbog njih -da su bili mučenici u borbi siromašnih protiv bogatih, slabih protiv jakih”.
Izvori:
“Crveno proljeće – svjedočanstva o Prvom maju”, Lykos, Zagreb, 1958.
“Dinamit”, povijest klasnog nasilja u Americi, Nakladni zavod “Binoza” – Zagreb, 1933.
(AbrašMEDIA)