Priču koju donosimo, mogli bi ispričati brojni radnici širom Bosne i Hercegovine, ali i nekadašnjih livanjskih poduzeća (Livno-bus, Livno-trans, Opskrba, Tvornica vunenih tkanina, Dinara, Tušnica …), koji i nakon donesenih sudskih presuda još uvijek potražuju svoja prava…
Autor: Jusuf Baljak; mjesto: Livno
Izvor: Centar za građansku suradnju
U Livno-busu sam radio do 2008. godine. Bio sam jedan od najboljih radnika… šta god i kad god je trebalo raditi, ja sam bio dostupan. Popravljao sam autobuse, radio prekovremene, mijenjao kolege, doprinosio i zalagao se u firmi koliko god sam mogao. Na osnovu uloženog rada i truda bio sam nagrađivan i tako prešao na radno mjesto kontrolora. Međutim, kad god bih prijavu napisao ista bi bila uništena, tada sam shvatio da kao pojedinac ne mogu mnogo utjecati i vratio se na svoje staro radno mjesto konduktera. Tokom godina provedenih u Livno-busu bilo mi je uskraćeno da koristim dvadeset godišnjih odmora, uvijek pod izgovorom da nedostaje radnika, da nema ko da me zamjeni i slično. A koliko mi je tek slobodnih dana “propalo“! Kad niko od kolega nije htio voziti, ja sam preuzimao, ponekad sa završene jedne vozne linije preuzimao drugu. Tako i za vrijeme rata, riskirao sam život vozeći granate na Cincar. Slušao obećanja da će mi biti plaćeno, da će mi biti uplaćen radni staž i sva dugovanja, međutim, to se nikad nije dogodilo. I dalje sam nastavio raditi, prelazeći sa jednog radnog mjesta na drugo, bez prigovora preuzimao radne zadatke i odgovorno ih izvršavao. No, kada se firma gasila i kada su se stekli uvjeti da se uplati zaostali radni staž za odlazak u mirovinu, moj zahtjev nije uvažen i bio sam primoran svoja prava tražiti sudskim putem… U zaštiti svojih prava obraćao sam se i Evropskom sudu za ljudska prava, međutim, zbog nemara pravnice koja nije na vrijeme pokrenula postupak ovrhe, ostao sam uskraćen u svojim pravima.
Podnosio sam tužbe i protiv MIO-PIO i Porezne uprave, da bih na kraju sudskog procesa, ipak, parnica bila presuđena u moju korist. Međutim, kada je stiglo vrijeme izvršenja naplate, novaca više nije bilo. Od svih zaposlenika ja sam ostao jedini prema kojem nisu izmirene obaveze, nisu uplaćena dugovanja, niti isplaćena otpremnina. Iako se moj predmet nalazi na razmatranju kod Ustavnog suda BiH, već godinu dana ne dobivam nikakav odgovor. Obraćao sam se i gradonačelniku, u nadi da će se iznaći rješenje za moj problem, međutim, bezuspješno.
Diskriminiran sam i oštećen po svakom osnovu, jer sam ostao sam sa minimalnom penzijom i 40 godina radnog staža.
Radničke priče su isključivo autorsko djelo, svako mijenjanje teksta i prenošenje bez navođenja izvora je zabranjeno. Centar za građansku suradnju Livno ne odgovara za komentare i reakcije čitatelja.