U Bosni i Hercegovini izborna kampanja ne traje mjesec dana uoči izbora, kako je propisano Izbornim zakonom. Ona traje stalno, svakog dana u svakoj godini. U Bosni i Hercegovini rat nije trajao od 1992. do 1995. godine. On traje neprekidno od 1990. godine, samo se vodi različitim sredstvima. Dok traje rat, ne misli se ni o čemu drugom osim da se nadvlada neprijatelj. Ispravka, narod se ubjeđuje da ne treba da misli ni o čemu drugom. U toj kampanji suštinsko je ubijediti svoj narod da mu stalno prijeti opasnost od drugih naroda, a još važnije je ubijediti ga ko mu je stvarni i stalni zaštitnik nacionalnih interesa.
Piše: Goran Marković (AbrašMEDIA)
Bosna i Hercegovina se nikad nije suočila sa takvom krizom vlasti kao u posljednje dvije godine. Ta kriza je uslovljena nekolikim faktorima: 1) dominacijom nacionalističke ideologije; 2) podijeljenošću društva; 3) prirodom političkog sistema; 4) ravnotežom snaga političkih stranaka, čak i unutar pojedinih naroda, kao što je slučaj sa dvjema strankama – SDP-om i SDA; 5) mogućnošću da vlast bude formirana i sa malim nacionalnim strankama, za koje glasa mali broj pripadnika pojedinog naroda, kao što je slučaj sa HSP-om. Politička kriza se ogleda i u kršenju ustava i zakona, kao i u čestoj promjeni sastava vladajućih koalicija, što opet proističe iz ideološke nedefinisanosti političkih stranaka, koje su zapravo obične interesne grupe.
Ova kriza i jeste i nije zabrinjavajuća. Ona nije zabrinjavajuća zato što njeno trajanje ne odlaže rješavanje životnih problema naroda. I da je vlast stabilna, ti problem ne bi bili riješeni. Nacionalističke stranke se jako kompromituju u očima građana, koji jasno vide da one ne žele i ne mogu da riješe krizu. S druge strane, građani vide da one ne mogu da dovedu do poboljšanja uslova života, ekonomskog i socijalnog napretka, zbog čega treba očekivati da će biti kažnjene na ovim izborima. Istina, ovo su lokalni izbori i na njima se bira lokalna vlast, ali su oni uvijek pokazatelj raspoloženja građana. Zato se u svim državama lokalni izbori uzimaju kao pokazatelj kakvi bi mogli biti rezultati narednih opštih izbora, osim ako ne dođe do nekih velikih promjena. I obrnuto, građani na lokalnim izborima kažnjavaju političke stranke zato što nisu ispunile obećanja data uoči prethodnih opštih izbora.
Rat riječima traje neprekidno, ali se zaoštrava u vrijeme izbora. Njegovi glavni protagonisti ovaj put su Dodik i Lagumdžija, potežući najtežu temu raspada zemlje. Obojica imaju dobre razloge zašto baš sada govore baš o ovoj temi. Dodikov SNSD je prethodnih godina upravljao Republikom Srpskom autokratski, bahato, kao da je to njihovo vlasništvo. Rezultati takve vladavine su više nego porazni. A opet, Dodik je odlučio da poboljša izborni rezultat i osvoji dosadašnje tvrđave SDS-a – Bijeljinu i Doboj, ali i neke druge gradove. Sa ovakvim kadrovima i politikom, to će biti više nego teško. Njegov socijaldemokratski kompanjon Lagumdžija se silno razigrao u posljednje dvije godine. Nakon što je ušao u koaliciju sa SDA, doživio je značajan pad popularnosti, a stranačka baza gunđa, iako ne smije da se pobuni. Federalna vlada kojom upravlja SDP-ov kadar nije opravdala povjerenje. U Federaciji se dešavaju politički protivustavni skandali, počev od samog konstituisanja federalne vlasti, a Lagumdžijin obrat, i koalicija sa HDZ-om i tajkunom Radončićem dodatno ga delegitimišu u očima birača. Jadni Zlatko nikako da se popravi (taman izađe iz naručja jedne nacionalne stranke, uleti u naručje druge).
U takvoj situaciji, dvojica vodećih socijaldemokrata imaju samo jedan spas od izbornog poraza – da se ponovo uhvate starih fraza, jedan o tome kako štiti državu, drugi o tome kako je razgrađuje. Kako će borba za bošnjačke glasove da se odvija najviše između SDP-a i SDA, odbranaška državotvorna retorika SDP-a najviše je usmjerena protiv SDA i obrnuto. Uvijek se možemo zapitati koliko će ovakva očigledno izborna strategija uroditi plodom. Odgovor nije jednostavan. U cjelini, ovakva retorika nema izgleda na uspjeh kao što je bilo slučaj na prethodnim izborima. Prvo, pokazalo se da je to prazna retorika, a drugo, politički lideri su toliko kompromitovani da im malo ko vjeruje. To pogotovo važi za birače koji žive u urbanim sredinama i one koji su obrazovaniji. Međutim, u Bosni i Hercegovini ima dosta birača koji žive u manje razvijenim sredinama, koji su slabo obrazovani, a u političkom smislu su konzervativni. Osim toga, znatan broj ljudi je zabrinut političkim dešavanjima i ogorčen nemogućnošću normalnog funkcionisanja države. Tu su i međunacionalno nepovjerenje i nezadovoljstvo postojećim uređenjem države, koje nikome nije po volji, pa ga svi osjećaju kao nametnuto i rezultat nepovoljnog kompromisa. Taj dio birača može prihvatiti retoriku Dodika i Lagumdžije, na šta oni i računaju.
U ovom trenutku nije suštinsko pitanje da li do raspada zemlje može doći i da li će se to dogoditi. U svakom slučaju, o tome niko ne pomišlja ozbiljno, čak ni oni koji o tome govore na jedan ili drugi način. Dobro je poznato da o tom pitanju u zemlji ne postoji kompromis, a da ni međunarodni faktor o tome ne razmišlja na ozbiljan i operativan način. Zato je pitanje raspada potpuno nerealno, suvišno i štetno. Da bi ono postalo realno, morale bi se dogoditi velike promjene u raspoloženju međunarodnih činilaca, koji bi onda morao pronaći efikasan način da svoj novi cilj realizuje. Osim toga, kako su stranci dosad insistirali na teritorijalnoj cjelovitosti zemlje, ne bi im bilo lako da opravdaju drastičnu promjenu stava, a da ne ugroze svoj kredibilitet.
Razmjena otrovnih strjelica o tome hoće li doći do raspada zemlje ili ne, međutim, stvara vrlo mučan utisak da najodgovorniji ljudi u državi ne mogu njome upravljati prosto zato što se ne slažu o tome da li ona uopšte treba da postoji. Kad se stvori takav utisak, ljudima postaje manje važno da li je neki načelnik opštine pronevjerio novac i zašto su putevi puni rupa, jer se u vazduhu ponovo osjeća zveckanje oružjem. Političke stranke u takvoj situaciji pokušavaju da se opravdaju zašto su radile loše i suprotno očekivanjima svojih birača. Donekle je olakšavajuća okolnost to što u vođenju ovakve kampanje ne učestvuju svi stranački lideri. Međutim, u njoj učestvuju oni najvažniji i najutjecajniji, čije stranke uživaju podršku znatnog broja birača koji izlaze na izbore. Sva sreća da je takvih malo, a na ovim izborima treba da ih bude još manje. To bi bio najbolji odgovor neodgovornim političarima i njihovoj prljavoj kampanji. Doduše, bolji odgovor bi bio da se glasa za opoziciju, naravno, kad bi opozicije bilo. Još bolje bi bilo kad bi se glasalo za nezavisne kandidate, pod uslovom da ih ima i da su to ozbiljni ljudi, a ne razni šarlatani, koji preovladavaju među nezavisnim kandidatima. Ako nema prihvatljive opozicije i kredibilnih nezavisnih kandidata, bojkot izbora djeluje kao jedino razuman otpor onima koji lokalne izbore koriste za rješavanje sudbine opstanka države.