Što je danas antifašizam i kojem fašizmu je on protivnik, razgovarali smo s povjesničarom Hrvojem Klasićem sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i političkim analitičarem Lukom Matićem, koji je trenutno na radu u Beogradu. To da ima više pristupa naslijeđu antifašizma i da su svi oni nadodređeni zahtjevima suvremenosti, nije nova tema. Poznato je da su nove države svoje pristupe ‘nacionalizirale’, umjereno ili jako revidirale, sve do raznih vrsta historijskog revizionizma. No pojavilo se i puno novih aktera na civilnoj sceni. Zato je u pravu Matić kada na pitanje o nekoj mogućoj klasifikaciji trenutnog stanja kao prvu odrednicu navodi da su svi pristupi u pravilu instrumentalni.
Piše: Srećko Pulig, Portalnovosti.com
– To je prvi pridjev koji mi pada na pamet kada se postavi pitanje odnosa prema antifašizmu u Hrvatskoj ili
uopće u Jugoslaviji. Pritom ne mislim da veliku razliku čini to je li riječ o pristupu nacionalističke desnice
ili progresivnih aktera koji se polako pomaljaju u političkom polju – kaže Matić.
Ako pričamo o nacionalističkoj desnici, Luka Matić razlikuje dvije faze iz kojih ćemo vidjeti da se devedesete
danas ipak ne ponavljaju, a najmanje doslovno. Uostalom, nikada nije naodmet podsjetiti da je fašizma, a ne antifašizma na djelu najviše bilo na novom početku, u samim zadnjim ratovima i huškanjima na njih.
– Prva faza je razdoblje osnivanja HDZ-a i osamostaljivanja, u kojoj je antifašizam trojako služio za
legitimiranje državotvorne politike. U prvom redu riječ je o legitimaciji granica koje su proizašle iz NOB-a,
zatim o legitimiranju kontinuiteta hrvatske državnosti i, naposljetku, o legitimiranju povijesne misije HDZ-a i
njegovog prvog predsjednika. No da ne pravim Tuđmana antifašistom većim nego što je bio, kada čitamo njegova ’Bespuća povijesne zbiljnosti’ – kojima je ove godine 30 godina od objavljivanja što će, nažalost, proći bez kritičkog obilježavanja – vidimo da je on i u toj fazi u kojoj je prema antifašističkom nasljeđu imao afirmativan odnos, kritizirao ishode NOB-a, smatrajući da je Hrvatska zakinuta u raspodjeli teritorija. Drugim riječima, Tuđman je krajem 1980-ih rado prihvaćao realnost AVNOJ-skih granica kao granica samostalne Hrvatske, ali i tiho patio za širim okvirom granica Banovine Hrvatske – objašnjava on.
Dodajemo da je to i vrijeme nastanka ideologema ‘pomirbe’, koji je kao pravi prazni označitelj bio pogodan za punjenje uvijek promjenljivim revizionističkim sadržajima. No možda je druga faza, koja još traje, teorijski izazovnija od prve.
– Danas historijski antifašizam služi HDZ-u i njegovim satelitima kao babaroga. Ako nam kao ilustracija posluže Karamarkove lamentacije o Kevinoj jami, vidimo da je preuveličavanje ‘partizanskih zločina’ zapravo nadomjestak za nepostojeću opasnost od koje bi HDZ branio Hrvatsku – kaže Matić.
Da postoje problemi s određenjem samog pojma antifašizma, a još više s njegovom upotrebom, smatra i Hrvoje Klasić.
– Ni kao povjesničar niti kao građanin nisam sklon korištenju termina antifašizam na način na koji se danas često koristi. Bojim se da se najčešće radi o vrlo površnom pristupu koji svaki otpor nekoj društvenoj nepravdi smatra antifašističkim, iz čega proizlazi da su svi koji čine nepravde posljedično fašisti ili barem na putu da to postanu – kaže on.
Taj povjesničar smatra da korištenje izraza antifašizam u preširokom smislu dovodi do precjenjivanja problema kojih zasigurno ne nedostaje u suvremenom društvu, ali i do podcjenjivanja onoga što je fašizam, u epohi kada je nastajao i postajao dominantna ideologija, doista predstavljao.
– Naime, po mom mišljenju, svako ugrožavanje ljudskih i radničkih prava nije fašizam ili put u fašizam, što ne znači da na takve pojave ne treba reagirati i protiv njih se boriti. Jer medijske neslobode, klasna diferencijacija, rasizam, nacionalšovinizam, vjerski ekskluzivizam, ksenofobija i brojne druge negativne manifestacije u suvremenom društvu nisu obilježja isključivo fašističkih, pa ni samo desnih, konzervativnih društava – smatra Klasić i dodaje da društvo može biti dovoljno nesnosnim za život većine stanovništva čak i kad formalno ostaje u liberalno-demokratskim gabaritima.
– Rasizam ili negativne posljedice kapitalističkih odnosa desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, pa i dandanas, obilježavaju demokratska društva npr. u SAD-u i Francuskoj. S druge strane, u vjerojatno najliberalnijoj europskoj socijalističkoj državi, Titovoj Jugoslaviji, niste mogli zamisliti javni protest protiv cenzure medija, a kamoli gej prajd. Pa se ipak ni u jednom ni u drugom slučaju ne radi o fašizmu – smatra Klasić.
Ovo o Jugoslaviji ne vrijedi za cijeli niz novih pokreta, naročito u 1980-im godinama, iako je istina da povorki ponosa nije bilo. O razlici spram povijesnog fašizma i fašistoidnih tendencija u današnjoj Evropi. Klasić nastavlja:
– Bez obzira na sva ograničenja koja su bez sumnje prisutna, život u bilo kojoj od današnjih država u Europi, čak i onima koje se najčešće proziva za fašizaciju, kao što su to npr. Mađarska i Poljska, ipak se ne može uspoređivati sa životom običnog građanina, novinara ili intelektualca u Trećem Reichu, fašističkoj Italiji, Francovoj Španjolskoj ili NDH. Naglašavam, to ne znači da ne treba ukazivati na nepravde i nepravilnosti ili na temelju povijesnih iskustava upozoravati na moguće neželjene posljedice daljnjeg zakidanja slobode govora, mišljenja, prava na rad i sl.
Oba sugovornika se slažu da je odnos spram povijesnog fašizma i antifašizma problem koji nas, na različite načine, prati otkako je ove države.
– Pritom su nacionalisti satrli pozitivno nasljeđe Narodnooslobodilačke borbe, a potom ga kontinuirano demoniziraju. Bilo da je riječ o školskim programima, medijskoj produkciji, devastaciji antifašističkog kulturnog nasljeđa ili političkom djelovanju u užem smislu, državna je politika od uspostave sadašnje države anti-antifašistička ili, preciznije, anti-narodnooslobodilačka. Minimum koji je, po mom sudu, potrebno zahtijevati je da se o našem antifašističkom nasljeđu počne razgovarati pod njegovim imenom, dakle imenom narodnog oslobođenja i neodvojivo od revolucionarnog političkog programa Narodnooslobodilačkog pokreta – ističe Matić.
Kao intelektualac koji se najviše bavi tom tematikom, Klasić kao veliki današnji problem i dalje vidi odnos prema povijesnom fašizmu i antifašizmu.
– Niti tu slika nije crno-bijela. Dok britanski konzervativci ili njemački demokršćani oko toga tko je 1930-ih
i 1940-ih bio na pravoj a tko na krivoj strani nemaju dilema, hrvatski, srpski ili mađarski desni konzervativni
političari itekako imaju. Npr. povijesni revizionizam u Hrvatskoj gotovo je uspio preokrenuti paradigmu te
nacionalističke ‘revolucionare’ ustaše učiniti prihvatljivim patriotima, a jugoslavenski orijentirane Hrvate,
posebno komuniste, učiniti izdajnicima. Za takvu inverziju odgovorni su brojni akteri u društvu, od
povjesničara i ostalih intelektualaca do političara na vlasti, ali i u opoziciji – smatra on.
No brojanje žrtava u Jasenovcu samo je prethodilo, a danas nasljeđuje, nove ratne zločine. – Međutim, čak je i iskrivljavanje povijesnih činjenica manji problem. Jer ništa se bitno u društvu neće promijeniti ukoliko netko zbilja misli da u ustaškom logoru u Jasenovcu nije počinjen genocid i holokaust. Ono što mene ipak muči jest pitanje jesu li oni koji negiraju bilo koji zločin u stanju da ga u nekoj drugoj prilici ponove ili da barem zažmire ako vide da ga netko drugi čini. Nažalost, ne moramo puno apstrahirati po tom pitanju, jer smo 1990-ih svjedočili da među nama itekako postoje pojedinci spremni i na jedno i na drugo – dodaje Klasić.
Problem govora o povijesnom antifašizmu i antifašističkog govora danas postoji, nažalost, i s ‘naše’ strane. A to se događa kada se prešućuje ili čak negira narodnooslobodilački, ali još više i socijalistički i revolucionarni karakter tog pokreta.
– Instrumentalizacija antifašizma od strane pomaljajućih progresivnih političkih aktera nešto je benignija. Naime, oni ga koriste kao pozitivnu točku samoidentifikacije koja ih razlikuje od ‘divljaka’ iz HDZ-a i smješta u društvo nekih imaginarnih ‘najboljih među nama’. To je, naprosto, lakše od bespoštednog zalaganja za radikalnu jednakost – ekonomsku, društvenu i rodnu – koja je nasljeđe našeg historijskog antifašizma – objašnjava Luka Matić.
Podjela na jedan građanski, euroatlantski, neki EU-antifašizam, cijepljen od komunističke ideje ili u kojemu se ona barem relativizira kao, eto, smetnja stranačko-političkom pluralizmu, koji je i tada u partizana postojao, ali nedovoljno, i na onaj drugi, po samorazumijevanju novi, marksistički antifašizam, već je dobro obrađena, ali samo na marginama lijevih medija (pa i u ovim novinama: vidi Nikola Vukobratović, ‘Hrvatski antifašizam i komunistički zločini: povijest i funkcija ideologema’, Aktiv; Prilog Novosti za teoriju prakse, br. 1, 11. lipnja 2010).
– Antifašizam je za mene ono što mu samo ime kaže, borba protiv fašizma kada god i gdje god se pojavi. Povijesno nam iskustvo ukazuje na simptome i obrasce kako, kada i zašto se fašizam javlja, a posljedice fašističkih režima upozoravaju da na te simptome treba promptno i efikasno reagirati. Bez obzira na to složili se oko definicija i naziva ili ne, mislim da je nužno uspostaviti što širi konsenzus oko prihvatljivih i neprihvatljivih pojava u društvu. Ako netko tko se bori za pravnu državu, toleranciju, mir, radnička prava… sebe naziva antifašistom ili jednostavno osviještenim građaninom, meni je to potpuno u redu. Kao što mi nije u redu živjeti u korumpiranom nacionalističkom društvu, zvati se antifašistom i ne činiti ništa da se takvo stanje promijeni – zaključuje Hrvoje Klasić, koji očito još uvijek vjeruje u mogućnost šireg konsenzusa oko prihvatljivih i neprihvatljivih pojava u društvu.
Matiću sve podjele u pristupima antifašizmu, od kojih smo se nekih ovdje i dotakli, na kraju ne znače puno.
– Za moj pojam, ne postoje novi i stari antifašizam. Antifašizam vidim kao bezuvjetnu, bezostatnu i beskompromisnu vjeru u radikalnu ravnopravnost, jednakost i solidarnost, potom oko tih vrijednosti političko organiziranje, udruživanje sa svima potlačenima i obespravljenima i, naposljetku, kao zajedničku borbu za svijet ravnopravnosti, jednakosti i solidarnosti. To je jedini način na koji možemo ispoštovati našu antifašističku borbu – borbu za narodno oslobođenje. I to je antifašizam kojemu me naučila moja prabaka Tera pa za drugi ne znam – zaključuje Luka Matić.