Starijim Mostarcima nije potrebno predstavljati Mišu Marića, on je svoju dušu odavno stopio sa ovim gradom i njegovim ljudima. Njegove pjesme, proza, novinski članci i TV reportaže trajno su obilježile život jedne generacije.
Razgovarali: Osvit Seferović i Robert Jandrić, AbrašMEDIA
Mišo, možete li nam reći nešto o Mostaru, a da to nije vaša misao, nešto što su drugi rekli o Mostaru, a što je za vas bilo upečatljivo?
Mika Antić kaže „ja nisam mogao odabrati gdje ću se roditi, pa sam se rodio u Mokrinu, a voleo bih umreti u Mostaru“. Peđa Milosavljević, najljepša serija Starih mostova, koja je ikad napravljena. Najljepše Stare mostove napravio je Peđa Milosavljević, koji je došao da se pokloni. Ta serija Hajrudina, ta božanstvena serija. Mada je, moj Petrovčanin, Jovan Bijelić, jedan od prva dva školovana slikara iz Bosne i Hercegovine, sa Gabrijelom Jurkićem, napravio za jedno gostovanje mostarskog predratnog pozorišta u Beogradu scenografiju za Zulumćare, i napravio Stari most. To je grafitna olovka. To je čudesno. 
Pravimo 25. oktobra ’78. u vili „Neretva“, koncert sa djecom za princa Charlesa. Trebali pjevati tri pjesme, on traži još, i otpjevamo ih 19. Sjedila je tu jedna plava žena, lijepa, okrenuta leđima, pored nje je sjedio Jerkić, on je sjedio u sredini, sa desne strane je sjedio ambasador Velike Britanije, pa je bio Fitzroy Maclean, specijalni izaslanik Winstona Churchilla u Vrhovnom štabu kod Tita, koji je mnogo uradio na priznanju narodnooslobodilačke borbe. Ja u jednom trenutku kažem djeci „Republika“. Djeca pjevaju „Republika“ i ja vidim svi oboriše glave. Mariću, bog te mazo, gdje ćeš prijestolonasljedniku pjevati „Republiku“, idiote jedan. Ova žena mu sve prevodi, ja mu hvatam oči, i uhvatim mu oči u refrenu, gdje djeca tapkaju rukicama u ritmu, i on poče sa njima tapkati u ritmu uz „Republiku“. Završilo se to i pozvali me gore, kao hoće da me upoznaju. Ja dođem gore, tamo su bile neke fotelje, trosjedi i ja se odmah svalim, a oni me gledaju, kako ću sjesti prije prijestolonasljednika. Ja mu kažem ovi će mi glavu skinuti. Prvo sam vam s djecom pjevao „Republiku“, a drugo sam sjeo prije vas, a on kaže „potpuno je razumljivo da ste sjeli prije mene, jer ja sam čitavo vrijeme sjedio, a vi ste stajali. A što se tiče republike, ja poštujem Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju“. Kažem mu, moja djeca su zamolila da vas pozdravim. Ona su princa srela samo u knjigama, a sada pravog. A on mi odgovara, „recite vi njima da sam ja sretan da sam sreo prave djevojčice“. I onda mi je govorio o Mostaru. Kako tako čudesan grad nikad nije vidio, a on je prošao čitav svijet, bez kurtoazije. Ti osjetiš ako ti neko govori to iz nekog poštovanja, ali ne, od Partizanskog spomenika do Mosta. Spomenik ga je impresionirao. To mi je govorio princ Charles. I mnogo ljudi. Ko se sve tome Mostaru nije duboko poklonio.
Poznavali ste mnoge od poznatih umjetnika. Često ste ih dočekivali i vodili u obilazak grada. Kojih se susreta rado sjetite?
Mogao bih vam puno pričati. Ja nikad nisam bio pristalica toga da se priča, a da dobro to ne složim u sebi, mada, evo Zoran zna, ako treba uraditi tri minuta za Dnevnik, ja sam stao pred kameru i izgovorio svoja tri minuta. Bez ijedne suvišne riječi. Ali, ako je trebalo otvoriti izložbu, ako je trebalo raditi neke ozbiljne stvari, onda bih ja sjeo fino, pa to napisao, pa bih onda to pročitao. A to sam naučio od jedinog našeg nobelovca. Bio je već star. Susretao sam ga više puta. U Počitelj sam išao sa Zukom, kad mu je pravio predgovor, pa sam ga susretao u Herceg Novom… Došao je ovdje, već je bio star, pred smrt, kad ga je Meha portretisao. Mali Mariću, znaš li da je drug Ivo dobio Nobelovu nagradu? Kažem, ne znam. Znaš li ko će ga prvi portretisati nakon dobijanja? Ko bi to mogao drugi, kažem, osim tebe? Vazda sam govorio raji kako si plaho pametan i nadaren, govori on (smijeh). 
I kod Brace Andrića, predsjednika opštine u salonu, sjedi Braca, sjedi Ivo, savjetnik za kulturu, a tu smo Zuko i ja. Braca mu govori, priča, a on ne može okrenuti leđa savjetniku za kulturu. Gleda, a ne čuje. Onda mu Zuko ponavlja, s usana je čitao. I tu mu savjetnik za kulturu sat i po držao predavanje koliko će Mostar imati 2000. godine škola, koliko će u školama biti muške i ženske djece, koliko Muslimana, Hrvata, Srba, kad je izgrađen Stari most, a on to sve zna bolje nego iko drugi. Oko mosta je znao sve. I Krleža je znao sve o Mostu. Bio sam s Krležom na Mostu. Most je bio osvjetljen, tek se napravila svjetla, ali se nije osvjetljavao, samo u specijalnim prilikama. I pita on Koraća, potpredsjednika opštine, koji mu je bio domaćin, je l’ uvijek ovako osvijetljen Stari most? Korać mu kaže, jeste druže Krleža. Ja ne mogu izdržati, kažem nije. Oprostite, ovo je u vašu čast. On skine šešir i ovako se pokloni prema Neretvi i kaže, „živio Miroslav Krleža, u čiju je čast osvijetljen Stari most, i živio Stari most, koji treba osvijetliti“. Eh, tad Andrić, mi smo sišli, on zastade i kaže „znate, u Kur’anu ima sura, u kojoj piše ‘Allah je rekao ne valja pretjerivati’. I često je to koristio. Otišli smo u staru zgradu Skupštine opštine, tamo su bili svi delegati i tamo je pročitana odluka da je on proglašen za počasnog građanina Mostara. On je došao za govornicu da se zahvali. Mijenjao je naočale i rekao je doslovno: „Drugarice i drugovi, dragi Mostarci, pošto ja nisam nikakav govornik, nego običan pisac, dozvolite mi da to što želim reći pročitam“. Izvadio je iz džepa komad papira i pročitao trinaest i po redova. Ja sam ga poslije zamolio i on mi je to potpisao. Imao sam to u stanu, iz kog su mi sve opljačkali. Ja sam ga gledao i shvatio. A znao sam, jer sam otvarao izložbi i izložbi, vidjeti ljude koji dođu, čovjek slika, što je mukotrpan posao, pet godina radi slike i onda ih izloži, a ovi dođu, stave ruku pozadi na dupe i onda tako prdoplače. Što bi rekao Karlo Afan de Rivera, „as ti gospe, ko je ovi mali što vliko prdoplači“? Doveli ga Ico i ja za 90 godina života i 75 godina umjetničkog rada. Božanstveni, najveći slikar bivše Jugoslavije. Neuporediv. Najbolji akvarelista u Jugoslaviji, neuporediv. Možeš ga staviti u Louvre, gdje god hoćeš. Pripremili mu monografiju za 90 godina života i 75 godina umjetničkog rada, čovječe. Kupili mu odijelo. Pošto je on bio Icin komšija, odemo mi i dovedemo ga. Ono mu odijelo veliko, ispada iz odijela. Bio mali čovjek. Već je prošla godina, jer su kasnili ovi sa monografijom, on je već imao 91, i stavili ga u jednu zelenu fotelju, i pokojni Jovo Pejanović držao govor, bio fin čovjek, komšija moj, govorili UDBA, kakva UDBA, ja izađem, kad on nesretan pred balkonom, šta je, kažem, komšija, ma goni komšo, evo za mjesec dana mi drugog štiglića maznuli i on drži govor. Čitavo Sarajevo, kulturno, političko, sve je to došlo da se oda počast, i Jovo drži govor, kaže Karlo „as ti gospe, ko je ovi mali što vliko prdoplači“. Vodili ga Ico i ja da pogleda slike okolo i kad je pogledao kaže „as ti gospe, ko je ovo vliko, posliko“ (smijeh). Ja dođem, prekrasan drvored trešanja procvalih i kuća bijela, sad su napravili tamo benzinsku pumpu, i na dnu on sjedi za štafelajem. I kako mene vidi skida sa štafelaja i nosi u kuću iza vrata. A, kažem ja, čika Karlo, odlično, slika se, a on meni govori „tempi passati, as ti gospe, tempi passati, moj Mariću“. Prošla vremena. Divni, božanstveni čika Karlo. Te ćoškove Mostara niko nije slikao kao Karlo. Niko. Ona mu karpuza iz ’36, kad je vidiš, idu ti sline na usta. Čudo. Karleto mostarski. Ide, štafelaj zaprti i ode na Rudnik tamo negdje i slika.
Koliko ste bili u mogućnosti da pratite rad Abraševića u poslijeratnom periodu i šta mislite o obnovi rada Abraševića?
Malo mjesta ima gdje ja mogu otići i pronaći svoje i sebe. Ja u Abraševiću nađem sebe negdanjeg i nas sadašnje. Vi shvatate šta želim reći. Kad sam govorio da imam nadu, mislim da je ovo jedno od jezgra iz kojeg može da isklija nešto ljepše, nešto mirisno, nešto lijepo, k’o u bašči moje majke, majkom sam je zvao, majka Emira Balića, ima prelijepu avliju. Vi to sjajno radite. Ja znam pod kojim uslovima radite, znam koliko vi ljubavi imate, ali znam isto koliko ljubav nije primjerena ovom vremenu. Pratio sam Abrašević čitavo vrijeme. Eto to, kad sam našao tu slupanog Kostu, i poslije sam odmah stupio u kontakt sa Nurdžom. To je bio moj prijatelj Nurdžo Kezman, veličanstven jedan čovjek i od njega sam dobivao informacije. Javljao mi se pismima, telefonom. Nađem ga na Rujištu gore, imao neku malu vikendicu. Pravio je on to, nikad nije ni završio. Pa je rekao, Abrašević neće umrijeti, ne damo mi Abrašević. Sad nađem vas koji ste poslije Nurdže, koji imate više snage, vi ste mlađi, vi ste pametniji, o dobronamjernosti ja neću govoriti, to je sasvim suvišno. Vi ste pametniji od ovih koji jednostavno nemaju sluha, ili ne žele imati sluha, koji su grobari grada. Kad preživi Abrašević, ima nade za sve ostale, dok god postoji neki damar koji radi. Ponekad Mostar izgleda kao jegulja, dolje je prikolju na ušću Neretve, a ona još uvijek miga. Ima nešto vječno u tome. Ima nekog pantarheisma.
Postoji li neki savjet koji bi nam željeli dati?
Nisam ja čovjek koji voli dijeliti savjete. Ja volim kad mi se kaže, Mišo, daj uradi ovo, pa ja, koliko umijem i znam, uradim da pomognem, ali da savjetujem ja ne bih, jer ne mislim da vama trebaju savjeti. Apsolutno ne mislim. Ja sam razmijenio prve e-mailove sa Kristinom i meni se ne čini da vama trebaju savjeti. Huso mi je jednom javio, emitovali smo vaš film o Abraševiću. Ja pravio dokumentarac, Zoka slikao dokumentarac. Slikali Đanija kako operiše krajnike, onda napravim rez, pa ga uslikamo na sceni Abraševića. Božanstveno. Đani, znaš, tamo je on hirurg, ovdje on pjeva. Svi smo prošli Abraševićevu školu. Klinci iz Donje Mahale koji se popnu na luk mosta sa 13, 14 ili 15, svejedno, pa se snebivaju i skoče, i lete 3 do 5 sekundi, zavisi od vodostaja, i isplivaju na drugu obalu. Dole su skočila djeca, tamo su isplivali odrasli. Na ova vrata su ušla djeca, odavde su izašli zreli ljudi. Moj Ico je ovdje glumio, Voljevica. Ovdje smo mi čekali nove godine. Mnogo godina, pazi, mi više nismo ni išli na igranke, ali smo došli ovdje Ico i ja. Ovdje smo mi čekali novu godinu. Godinama. Mostarci su bili strašno vezani za Abrašević. Po svim sadržajima. Bila je čast igrati u drami. Odavde su odlazili glumci, iz Abraševića, u Narodno pozorište. Ili dođu iz Narodnog pozorišta pa gostuju, kao gosti Abraševića. Abrašević je išao pod nazivom kulturno-umjetničko amatersko društvo, uz malu napomenu, da su ljudi u njemu radili profesionalno. Jednostavno su bili odani tome. Bila je ogromna čast biti član Abraševića. Djevojke koje su igrale folklor možda i nisu bile najljepše, ali su bile veoma cijenjene, kažu igra folklor u Abraševiću. Pa su se kupile nagrade. Onda ide Kema sa nekim ciganskim bičem pa puca onim bičem po sceni. Fini narod.
(1) Razgovor vođen u ljeto 2011. godine.
Razgovor sa Mišom Marićem (1. dio): Prva linija odbrane ovoga grada bili su mrtvi