“Najviše volim popravljati laptope. No, ne volim popravljati pegle. Moram čekati da se zagriju pa isprobavati peglaju li”, kaže Dimitri. Dimitri je jedan od dva tehničara zaposlena u Ecoresetu, centru u u blizini Atene u kojem popravljaju elektronske uređaju koje su ljudi odbacili i vraćaju ih u upotrebu. Cijeli je niz problema u ovakvom poduhvatu. Uređaja je brezbroj, nisu standardizirani pa ni dijelove nije lako naći, dizajn proizvoda sve više ide u smjeru nepopravljivosti, neki proizvođači koji prikupe svoje proizvode namjerno ih unište prije nego ih pošalju u sakupljački centar.
Piše: Marina Kelava, H-Alter
“Najviše volim popravljati laptope. No, ne volim popravljati pegle. Moram čekati da se zagriju pa isprobavati peglaju li”, kaže Dimitri. Dimitri je jedan od dva tehničara zaposlena u Ecoresetu u Ateni koji popravljaju elektronske uređaju koje su ljudi odbacili i vraćaju ih u upotrebu.
U centru godišnje obrade 25% elektronskog otpada čitave Grčke. Ovdje su i veliki aparati kao što su frižideri i pećnice i mali kao što su tosteri, blender, usisavači… Tu su i mobiteli, kompjuteri, printeri, sve osim solarnih panela koji se u Grčkoj još ne prikupljaju u dovoljnoj mjeri da bi se tvrtki isplatilo uložiti u uređaje za reciklažu.
Ovaj je centar u takozvanoj EPR shemi (Extended Producer Responsibility, „proširena odgovornost proizvođača“) i dobiva novac od države koja pak prikuplja novac od proizvođača za troškove gospodarenja otpadom nastalim od njihovih proizvoda. Riječ je o obavezi iz EU direktive WEEE
. U Grčkoj za sada funkcioniraju dva ovakva centra, no dok je onaj u Solunu u sklopu djelovanja komunalne tvrtke, ovaj atenski centar je u privatnom vlasništvu. Nijedna od javnih tvrtki, nije, naime, uspjela zadovoljiti uvjete za ovu količinu otpada.
Ideja iz europske piramide upravljanja otpadom je da bi dio otpada vraćati u upotrebu, takozvani “reuse”. Taj cilj u svojim rukama nose Dimitrios i njegov kolega Stelios. Stelios rastavlja toster i pokazuje nam koliko je to jednostavan uređaj. Ovaj odbačeni toster imao je samo problem s kontaktom na prekidaču. Stelios ga vraća u funkciju u roku od minute. Dimitrios pokazuje cijelu hrpu nekorištenih mikrovalnih pećnica oštećenih u prijevozu. Imaju udarce na vanjskom limu. Kombinacijom nekoliko pećnica uspjet će pokoju vratiti u život. I toster i pećnice naći će svoje mjesto u katalogu koji tvrtka izdaje jednom mjesečno i građani mogu doći u njihove prostorije i kupiti neki od tih obnovljenih uređaja po dvostruko ili čak I više nižoj cijeni od uređaja u trgovini.
Ipak, cijeli je niz problema u ovakvom poduhvatu. Uređaja je brezbroj, nisu standardizirani pa ni dijelove nije lako naći, dizajn proizvoda sve više ide u smjeru nepopravljivosti, neki proizvođači koji prikupe svoje proizvode namjerno ih unište prije nego ih pošalju u sakupljački centar. Tako mobitele nekad probuše i potapaju u slanu vodu, pričaju u centru. I u primjerice reciklažnim centrima uređaji se prikupljaju na otvorenom gdje ih uništi kiša i drugi vremenski uvjeti, ili se unište jer ih jednostavno bacaju jedne na druge. Moderne televizore s razbijenim ekranima gotovo se ne isplati popravljati. Tek desetak posto uređaja prođe kroz prvi pregled, da ih se isplati pokušati popraviti, a na kraju ih tek jedan posto završi u spomenutom katalogu i može se vratiti u upotrebu. To znači da ogromna količina elektronskog otpada ide na mljevenje, a računa se da je ono što je prikupljeno 45% od stvarne količine elektronskog otpada.
Iako se Dimitri i Stelios entuzijastični oko svoga posla, jasno je da je sve to kap u moru, da su dva tehničara na gotovo 40 000 tona elektronskog otpada godišnje jako malo. Čak i da ih žele zaposliti više, teško je naći osobe koje imaju takva znanja. Tvrtka nema ni trgovinu gdje bi ljudi mogli doći pogledati uređaje, za kupovinu se mora dolaziti u postrojenje daleko od grada, a ne nude ni mogućnost online kupnje.
„Borimo se i s mentalitetom ljudi, Grke treba uvjeriti da kupe nešto već korišteno“, kažu.
Bliže središtu Atene socijalnopoduzetnički projekt Epanakkinisis daje svoj udio smanjenju nastanka elektroničkog otpada. U podrumskoj trgovinici izloženi su laptopi i kompjuterska oprema koju su obnovili i prodaju po povoljnim cijenama. Iz toga financiraju cijeli niz drugih aktivnosti. George Makridis je prije osam godina kao informatički stručnjak bio zadužen za instalaciju stotina novih kompjutera u jednoj velikoj tvrtki. Stari kompjuteri, tek nekoliko godina stari, su otpisivani. Pitao je ljude iz tvrtke što će učiniti s njima i kada je čuo da će ih baciti pitao je može li uzeti nekoliko komada.
„Pitao sam se zašto je to smeće. U školi u koju pohađa moja kći vidio sam da korise jako stare kompjutere pa sam se sjetio da te otpisane kompjutere odnesem u školu. Bio sam uvjeren da netko u Grčkoj sigurno već to radi. No, ispalo je da ne radi. To je sve jako jednostavno. Mislio sam, kada ljude vide kako mi to radimo, da će se sve jako brzo proširiti. No, nakon osam godina i dalje jedini to radimo“, kaže Makridis.
Društveno poduzeće čije ime u prijevodu s grčkog znači „ponovo pokrenuti“, „restart“, prikuplja donacije stare informatičke opreme. Obnavljaju što se obnoviti može, dio stavljaju u prodaju, a dio doniraju školama i drugim institucijama. I ovdje statistika nije sjajna, tek 10-15% opreme je u takvom stanju da se može staviti u prodaju, još 10-15% u nešto manje reprezentabilnom stanju, ali može biti donirano.
Oni su i jedini u Ateni koji održavaju takozvane „repair cafee“ za kompjutere. Jedini su grčki član Right to Repair koalicije od više od 100 organizacija iz 21 europske države koja se bori za pravo na popravljanje stvari. (Hrvatska nema nijednog člana u ovoj koaliciji.)
„To je katastrofa“, odmahuje glavom naš sugovornik koji istom riječi opisuje i moderni dizajn kompjutera.
„Sve su manje popravljivi iako EU polako radi na tome. Zato Right to Repair koalicija želi da svaki proizvod dobije ocjenu koliko je popravljiv“, ističe.
Osim prodaje i doniranja laptopa, održavaju radionice i programe edukacije za popravljače kompjutera. Ponosni su time što se nakon šest mjeseci obuke brojni volonteri zaposle u industriji, ovdje im pružaju takozvanu „priliku za prvi korak“.
„Prvi dan dobiju u ruke četkicu za zube i počnu čistiti“, smije se Makridis.
Posao nije tako lako obavljati, potrebno je steći znanje, da bi se prošlo cijeli taj put najvažnija je unutarnja motivacija, ističu.
„U ovoj sobi ima puno ludosti. No, nema većeg dostignuća u života nego pomoći nekome da napravi prvi korak. To se nikad ne zaboravlja“, zaključuje Makridis.
Naša potraga za pitanjem kako u piramidi otpada kotira „reuse“, ponovno korištenje, u Grčkoj, nastavlja se u kompleksu srednjih tehničkih škola Sivitanidios u Ateni. Ovdje nam pokazuju mali free shop, besplatni dućan za razmjenu odjeće i obuće, otvoren i dostupan svim učenicima. Sve je počelo kao reakcija na socijalni problem, tako da su nastavnice primijetile da neki učenici dolaze u škole u jako iznošenoj odjeći. No, riječ je i o konceptu kojim se prevenira nastanak tekstilnog otpada.
su time što se nakon šest mjeseci obuke brojni volonteri zaposle u industriji, ovdje im pružaju takozvanu „priliku za prvi korak“.
„Prvi dan dobiju u ruke četkicu za zube i počnu čistiti“, smije se Makridis.
Posao nije tako lako obavljati, potrebno je steći znanje, da bi se prošlo cijeli taj put najvažnija je unutarnja motivacija, ističu.
„U ovoj sobi ima puno ludosti. No, nema većeg dostignuća u života nego pomoći nekome da napravi prvi korak. To se nikad ne zaboravlja“, zaključuje Makridis.
Naša potraga za pitanjem kako u piramidi otpada kotira „reuse“, ponovno korištenje, u Grčkoj, nastavlja se u kompleksu srednjih tehničkih škola Sivitanidios u Ateni. Ovdje nam pokazuju mali free shop, besplatni dućan za razmjenu odjeće i obuće, otvoren i dostupan svim učenicima. Sve je počelo kao reakcija na socijalni problem, tako da su nastavnice primijetile da neki učenici dolaze u škole u jako iznošenoj odjeći. No, riječ je i o konceptu kojim se prevenira nastanak tekstilnog otpada.
Škola provodi programe gdje se učenici vježbaju da pronađu novu vrijednost nečemu što bi završilo kao smeće. Pokazuju nam nakit koji rade od iskorištenih kapsula za kavu, limenki i sličnih materijala, te sapune koje rade od korištenog maslinovog ulja. No, sve je to ovisno o dobroj volji nastavnika i volontiranju, ovakvi kolegiji nisu dio službenog nastavog plana.
Iako u Ateni vidljivo malo ljudi vozi bicikle po gradu, inicijativa Friends of Bicycle djeluje još od 1985. S ponosom nam pokazuju prvi grčki časopis o biciklima s početka devedetesih koji su tiskali, pričaju kako su organizirali prve prosvjede za prava bicikala. Danas u velikom podrumskom prostoru skladište bicikle i dijelove i održavaju radionice popravljanja bicikala. Organiziraju i vikend vožnje biciklom izvan grada.
„Kada smo počeli ljudi su nam govorili, vi ste odrasli ljudi, zašto se igrate s biciklima“, smije se Angel, jedan od 30-ak danas aktivnih članova inicijative.
A beskućnici u Ateni koji prodaju novine za beskućnike neprodane primjerke ne bacaju u smeće. Od starog papira rade umjetničke predmete, naušnice, ogrlice, broševe, magnete pa čak i lustere. Organizacija Shedia, splav, vodi i kafić/restoran u kojem zapošljavaju ranjive skupine. Sa stropa od otpadnog papire izrađene vise stotine papirnatih kućica i brodića, svaki predstavlja jednu osobu koja se izvukla iz beskućništva ili pronašla posao.
Ekološka organizacija ECOREC iz Atene koja se bavi otpadom, organizirala je ovu turneju po atenskim projektima da dobijemo uvid u grčki pristup ponovoj upotrebi. Oni surađuju sa Zelenom akcijom i Volonterskim centrom Vojvodina iz Novog Sada u sklopu Erasmus projekta razmjene znanja iz ponovne upotrebe, Towards communities of reuse practice, TORP. Tako je moguće da će grčke organizacije organizirati biciklopopravljaone, repair cafee i razmjene odjeće (tzv. Swap partyje), dok će u Zagrebu Zelena akcija nakon testnih događaja pokrenuti repair cafe kao redovnu mjesečnu aktivinost.