Glavninu današnje tekstilne industrije u Srbiji čine tvornice koje su kooperanti i dobavljači međunarodnih, ponajviše talijanskih, modnih brendova. U tim se tvornicama odrađuju uglavnom doradni poslovi pod trgovinskim režimom koji u potpunosti pogoduje kapitalu, a domaću industriju stavlja u zavisan položaj i onemogućava njezin razvoj. Pritom je radnički položaj srozan toliko da većina njih zbog veoma niskih plaća jedva spaja kraj s krajem, uz to što svakodnevno trpe ugnjetavanja šefova, što se iscrpljuju na prekovremenom radu, u neadekvatno opremljenim tvorničkim halama i uvjetima štetnim po zdravlje.
Piše: Ana Vragolović, Radnički
O pojačanom izrabljivanju radnika od strane modnih obućarskih brendova pisali smo u nekoliko navrata, a ovom prilikom donosimo važno istraživanje o uvjetima rada u tekstilnoj industriji u Srbiji gdje strani obućarski brendovi u praksi provode i pokazuju što zapravo znači slobodno tržište (za koje se inače zalažu i naši poduzetnici). Istraživanje je provela organizacija Clean Clothes Campaign (CCC) u suradnji sa fondacijom Rosa Luxemburg.
Deindustrijalizirana Srbija
Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u tekstilnoj industriji u Srbiji bilo je zaposleno 250 tisuća radnika. Privatizacijski proces koji je uslijedio nakon kolapsa Jugoslavije, ratovi vođeni devedesetih i embargo Europske unije imali su razarajući utjecaj na srpsku ekonomiju, populaciju i samu industriju. Posljedice procesa deindustrijalizacije su mnoge: danas je u tekstilnoj, odjevnoj i obućarskoj industriji zaposleno samo 100 tisuća radnika; 90 posto sirovina se uvozi, dok su se osamdesetih proizvodile upravo unutar jugoslavenske tekstilne industrije; tekstilna industrija u Srbiji danas gotovo i ne postoji, a glavninu proizvodnje čine lohn (doradni) poslovi koji se odvijaju pod trgovinskim režimom nazvanim Outward Processing Trade (OPT). Zbog visokog stupnja ovisnosti o lohn narudžbama i niske profitabilnosti takvih poslova nemoguć je razvoj nacionalne industrije, a radnici pod ovakvim režimom izvlače najdeblji kraj.
OPT trgovinski režim podrazumijeva slanje sirovina iz zapadnih zemalja Europske unije poput Italije i Njemačke u slabije razvijene proizvodne zemlje (bivše socijalističke zemlje istočne i jugoistočne Europe) gdje se odjeća i cipele sastavljaju i šiju te potom šalju nazad u zemlju podrijetla. Da bi ovakva transakcija tvrtkama bila isplativa, potrebno je osigurati privlačno niske troškove prijevoza i sastavljanja robe (nadnice, najam prostora, troškove režija). To se i čini – brendovi su u potpunosti oslobođeni plaćanja carinskog poreza, a na ostalim se komponentama štedi maksimalno, i to brutalnim izrabljivanjem radnika i radnica i odbijanjem ulaganja u radne uvjete do te mjere da su pogubni za njihovo zdravlje i živote. Također, slabije razvijene zemlje imaju manje propisa (npr. ekoloških), a aktualne vlade tih zemalja pod krinkom ulaganja u razvoj nastoje “privući investitore” putem raznih povlastica i subvencija.
Srbija je jedna od zemalja koja stranim investitorima (tj. stranim izrabljivačima) nudi brojne privilegije: visoke novčane potpore, zemljišne posjede po cijenama nižim od tržišnih ili čak besplatno, slobodne trgovinske zone s povlasticama poput ponude građevinskih materijala, energije, transporta i troškova goriva bez poreza na dodanu vrijednost (PDV/VAT). K tome, postoji i desetogodišnje oslobađanje od poreza za investicije veće od 8.5 milijuna eura koje uključuju više od 100 zaposlenika.
Nadalje, vlada nudi subvenciju za zapošljavanje nezaposlenih osoba, pri čemu su iznosi subvencija koje isplaćuju tvrtkama puno veći od radničkih plaća. Primjerice, subvencije kompaniji Benetton u Nišu iznosile su 9 tisuća eura po radniku, što je puno više od zbroja plaća Benettonovih radnika na godišnjoj razini – zakonski minimum je 189 eura, dakle 2.268 eura u godini dana, uz to što mnogi radnici zapravo ne dobivaju niti taj minimum. I lokalne vlasti često tvrtkama nude dodatne usluge i pogodnosti.
Dodatna neizravna povlastica stranim kompanijama jest veoma niska minimalna plaća. Unatoč zakonskoj obavezi o godišnjoj korekciji visine minimalne plaće one nisu kompenzirane prema porastu životnih troškova i u skladu s inflacijom. Ovo je bio slučaj 2011. i 2012. kad je stopa inflacije bila na 10 i 15 posto, a minimalna plaća zapravo zamrznuta između 2012. i 2014. Zamrzavanje minimalne plaće prati restriktivnu politiku Europske unije koju nameću Europska komisija (EK) i međunarodne financijske institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), pod izlikom gospodarske krize i “neophodnih mjera štednje”, čiji teret pada, naravno, na leđa radnika. Uz sve nabrojano, kapitalističkim vlastima uopće nije bitno kakvi su uvjeti za novozaposlene radnike u stranim tvrtkama koje isključivo zbog otvaranja i davanja u miraz državnog novca slave kao uspješne investicije.
Neki od izrabljivačkih stranih brendova prisutnih u Srbiji su talijanski Geox, Benetton, Golden Lady, Calzedonia, Pompea, njemački Falke i turski Aster. Osim toga, proizvodne tvornice ovih brendova imaju dobavljače u Srbiji ili dobavljači imaju kooperante u blizini. Na primjer, vranjski Geox ima oko pet kooperanata, Falc East u Knjaževcu ih ima 20, a Benettonovi dobavljači imaju kooperantske tvornice u Nišu. U suštini, kooperantske tvornice osnivaju se samo zato da se ime uvaženog modnog brenda ne bi povezivalo sa izrabljivanjem, a nerijetki su slučajevi da je vlasnik iz tvornice izvukao štogod je mogao, pa netragom nestao, a radnike ostavio na cjedilu.
Aktivisti Clean Clothes Campaign intervjuirali su radnike nekoliko srpskih tvornica. Navode da je bilo iznimno teško pronaći radnike voljne razgovarati jer je strah od gubitka posla vrlo velik. Zbog toga je nužno bilo potrebno ne samo osigurati anonimnost radnicima nego i ne otkriti ime dvaju od nekoliko tvornica u kojima rade intervjuirani radnici.
Opresija u Geoxovoj tvornici Technic Development d.o.o.
Intervjuirani radnici Geoxove tvornice Technic Development d.o.o. rekli su aktivistima CCC kampanje da njihove neto plaće (uključujući prekovremene i dodatke na plaću) iznose od 25 do 36 tisuća srpskih dinara, odnosno, u prosjeku 30 tisuća dinara ili 248 eura. Taj prosjek je i dalje tek 39 posto od minimalne plaće dostatne za život izračunate prema procjeni radnika i 85 posto od službenog egzistencijalnog minimuma. Tvrtka većini radnika isplaćuje samo 89 posto od onoga što im je zapravo dužna isplatiti po ugovornoj obvezi (120 posto minimalne neto plaće kao naknadu za državnu subvenciju od 11.25 milijuna eura). Dio radnika ima plaću oko zakonskog minimalca (22.880 dinara, tj. 189 eura), a dio još manje. Radnici imaju prosječno 32 prekovremena sata na mjesec (zakonski je dozvoljeno 8 sati, uz bonus na plaću od 26 posto).
Osim plaća i prekovremenih sati, velik je problem i bezobziran odnos uprave i nadzornika prema radnicima – oni ih tretiraju bez poštovanja, zastrašuju i stvaraju pritisak. Generalno, vlada atmosfera straha, dominantno načelo je “zavadi pa vladaj”, a prijetnje otkazima i premještanjem tvornice konstantno su prisutne. Pitanje odlaska na WC sporno je pitanje. K tome, higijenski uvjeti u WC-ima nisu adekvatni – prljavi su i često nedostaje toaletnog papira. Sustav klime i ventilacije nije funkcionalan, zbog čega je tokom dva tjedna vrućine u lipnju i srpnju više od 20 radnika kolabiralo, a ponekad radnicima čak nije bilo dozvoljeno pozvati hitnu pomoć kad su im se kolege onesvijestile. “Uprava je od nas tražila da skupljamo novac za tlakomjer kako bi se mogli na nama igrati doktora kad se netko onesvijesti i kako ne bi morali zvati hitnu pomoć”, rekli su radnici.
Jedna od radnica je ispričala: “Rekla sam nadzornici – ne mogu disati uz ovaj stroj. Temperatura u tvornici je viša od 30 stupnjeva, a još je više vruće kad radimo na stroju. Nakon što sam to rekla, ona je uzela ispušnu cijev stroja i usmjerila ju prema licima mene i mojih kolega i rekla – snađite se! Mnogo je ljudi koji čekaju da vas zamjene! Vrata su ondje!”
2016. godine radnici nisu imali ugovore o radu, sada ih imaju, no radi se o ugovorima prekarnog tipa – na kraće rokove, najdulje na dvije godine. K tome, intervjui s radnicima otkrivaju zakonske nepravilnosti oko prekovremenih sati, odlazaka na godišnji odmor, bolovanja i rada tokom praznika. Subote se još uvijek smatraju “normalnim” radnim danima.
Kazne i prijetnje u Geoxovim kooperantskim tvornicama u Vranju
Prema pričama radnika, situacija je ovdje još problematičnija. Radnici su konstantno pod pritiskom da rade brže, a kažnjava ih se rezovima na plaći do te mjere da je konačna plaća daleko ispod minimalca. Prijeti im se da neće moći na godišnji odmor ako na vrijeme ne dovrše Geoxove narudžbe, zbog čega su najmanje jedan tjedan u kolovozu morali raditi i po 16 sati na dan i posao ponekad dovršavati kod kuće. Radnicima je gotovo nemoguće dobiti bolovanje, a kad ipak uspiju, neprestano ih zovu da se vrate na posao. Uprava odbija upaliti grijanje ili klimu, a upotreba kemikalija zagađuje zrak. Preveliku količinu prekovremenih sati vikendima i gotovo svake subote opravdavaju govoreći da moraju “popravljati pogreške radnika” i da zbog toga ne žele platiti dodatne odrađene sate. Intervjuirani radnici nisu imali ugovore o radu. Sindikat trpi opstrukcije…
Cijeli tekst pročitajte na Radnicki.org