Nakon sumiranja utisaka kandidata i birača, izvještaja o mnogobrojnim nepravilnostima i objavljivanja konačnih i zvaničnih rezultata prebrojanih glasova na općim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 2. oktobra 2022. godine, očigledno je da se neke stvari ni ove godine nisu poboljšale, te da u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine i dalje postoje mnogi problemi i neriješena pitanja pasivnog biračkog prava građana ove zemlje.
Opće je poznata činjenica da Bosna i Hercegovina ima diskriminatorni Ustav i Izborni zakon prema kojem niti jedan predstavnik ili predstavnica nacionalne manjine, kao što su to Romi i Romkinje, odnosni svi oni koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda, ne mogu da se kandiduju za Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine. Zbog toga što se ni ove godine nisu realizovale potrebne promjene Ustava i Izbornog zakona, a kojima bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava koje se tiču ugoženih pasivnih biračkih prava pojedinih grupa građana u Bosni i Hercegovini. Na oktobarskim izborima na kandidatskim listama za Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine nismo imali niti jednog Roma ili Romkinju. Prema tome, ni naredne četiri godine, ova najveća nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, neće imati predstavnika ili predstavnicu koji će predstavljati njihove interese i boriti se za poboljšanje njihovog svakodnevnog života. Naravno, ovim pitanjima bi se mogle baviti stranke koje su ušle u Parlamentarnu skupštinu i izabrani članovi Predsjedništva, ali prema istraživanju portala Newipe.net sasvim je izgledno da niti jedna relevantna politička partija u BiH u svojim programima nije uključila pitanja važna za položaj Romske zajednice u državi, jer partije kojima je poslan upit o važnosti Roma, kao manjine, u njihovim programima, o tome šta je moguće poduzeti da bi bosanskohercegovački Romi bolje živjeli, te da li su ispunili ranija obećanja, nisu dale nikakav odgovor.
Pitanjima koja se tiču poboljšanja društvenog položaja Roma u Bosni i Hercegovini bave se mnogobrojne nevladine romske organizacije i udruženja. Udruženje Žena Romkinja ”Bolja budućnost” Tuzla, ženska romska mreža ”Uspjeh”, Kali Sara-Romski informativni centar samo su neki od primjera udruženja koja zastupaju interese romske zajednice u Bosni i Hercegovini, koja se bave edukacijom pripadnika ove zajednice te koja rade na ostvarivanju, održavanju i osnaživanju veza i saradnje romske zajednice sa političkim akterima, drugim nevladinim i međunarodnim organizacijama ali i informisanju javnosti o položaju Roma i osnovnim problemima sa kojima se oni susreću u svakodnevnom životu. Ova, i slična, udruženja su glavni inicijatori pozitivnih promjena u socijalnom aspektu života Roma u Bosni i Hercegovini, kroz različite aktivnosti, seminare, konferencije, javne kampanje i publikacije koje izdaju vezane za Romsku zajednicu, a koje se odnose kako na lokalni, odnosni kantonalni, tako i na državni nivo.
Jedan od aktivista za prava Roma u Bosni i Hercegovini, pravnik po struci i saradnik Udruženja nacionalnih manjina iz Zenice, Emir Abduzaimović, u pismenom intervjuu je izjavio da Romi, nažalost, gotovo nikako nisu predstavljeni od strane političkih subjekata u BiH, te da se prava nacionalnih manjina u programima političkih partija spominju samo deklarativno, o čemu svjedoči i faktički položaj svih nacionalnih manjina u BiH. ”Dervo Sejdić je bio kandidat ispred SDP-a, te nisam upratio da su drugi politički subjekti na svojim listama nudili kandidate romske nacionalne manjine. Također, analizirao sam političke programe vodećih partija u BiH, iste ni u jednom dijelu ne spominju romsku zajednicu i njihove probleme. Moram istaći da sam kao aktivista iz nevladinog sektora tokom 2018. godine aktivno surađivao sa gdinom. Zukanom Helezom na izradi plana za rješavanje problema Roma na području FBiH, međutim iako je on osvojio mandat u Parlamentarnoj skupštini BiH, u kojem je nažalost djelovao kao opozicija, nije bilo prilike da se nešto više uradi na tom planu”, navodi Abduzaimović. S obzirom da dolazi sa područja grada Zenice, Abduzaimović izdvaja ovaj grad kao pozitivan primjer u kojem političari koji obnašaju javne funkcije pridaju posebnu pažnju Rosmkoj zajednici u svome radu.
Na naše pitanje o tome da li će u narednim godinama doći do izmjena Ustava i Izbornog zakona kojima će Romi dobiti svoja pasivna biračka prava, te koliko je uopšte vremena potrebno za takve izmjene, Emir Abduzaimović odgovara:
”Iako već godinama djelujem u nevladinom sektoru kao aktivista za prava Roma, neizbježna je saradnja sa političkim strankama, posebno na lokalnom nivou, kako bi se riješili problemi romske zajednice. Tako sam kroz sve ove godine imao priliku održati niz sastanaka sa predstavnicima političkih stranaka. Strašna je činjenica da u državi, čiji se sami vrh političkog rukovodstva zalaže za europski put BiH, neko ne može ostvariti pasivno biračko pravo samo zato što pripada nekom određenom narodu. Znam da je od svih stranka, SDP najviše pažnje posvećivao ovome problemu, a poduzeo je i neke konkretne korake, tako što je predlagao svoje rješenja za implementaciju presude „Sejdić-Finci“, kako prema parlamentarnoj većini, tako i međunarodnoj zajednici. U ovome trenutku ne bih znao reći da li će doći do dugoočekivanih izmjena Ustava BiH i Izbornog zakona, jer kao što vidite, iako se svi deklarativno zalažu za europski put BiH, vladajuće političke elite nas u stvari svakim danom od te iste EU sve više udaljavaju. Prije par godina, bio sam optimista da će još na općim izborima održanim 2018. godine sve nacionalne manjine u BiH ostvariti u potpunosti svoje pasivno biračko pravo, a evo, o tome još govorimo u 2022. godini.”
U nastavku pitanja, o potencijalnim inicijatorima ovakvih značajnih izmjena diskriminatornog Ustava i Izbornog zakona, aktivista Abduzaimović najveću promjenu očekuje od SDP-a, Naroda i pravde, Naše stranke, Bosanskohercegovačke inicijative KF, Nove generacije ali i dodaje da ”po svemu sudeći ove stranke neće učestvovati u vlasti na državnom nivou, no vidjet ćemo šta će donijeti naredni period. Odnosno, ne vjerujem da stranke koje vladaju od rata na ovamo, mogu da donesu neke promjene.”
Generalno gledajući, ljudska prava Romske zajednice u Bosni i Hercegovini, nisu ugrožena samo u sferi biračkih prava. Opće je poznato da su Romi, kao manjina u našem društvu, subjekti diskriminacije, povrede ljudskih prava i stigmatizacije u svim drugim sferama svakodnevnog života, naprimjer prilikom zapošljavanja, školovanja i slično. ”Čuo sam za slučaj u Zavidovićima, da u jednom kafiću Rome nisu htjeli da usluže samo zato što su Romi. To je porazno za naše društvo”, navodi Abduzaimović kao samo jedan od primjera diskriminacije Roma u Bosni i Hercegovini. Također, ispričao nam je i događaj iz svog ličnog iskustva tokom njegovog aktivističkog zalaganja za Rome i Romkinje. ”Zeničkim romima u Banlozima, nekada 2014. godine isključena je voda od strane Zeničkog vodovoda. Godinama nisu imali vodu. Kada sam saznao za to, obavijestio sam Europski centar za prava Roma. Uz njihovu finansijsku pomoć, slučaj je izguran do kraja. Imamo prvu pravnosnažnu presudu u BiH kojom je neko (konkretno Zenički vodovod) osuđen za vršenje diskriminacije nad Romima. Slučaj se vodio pred Općinskim sudom u Zenici, a potom i pred Kantonalnim sudom. Ovaj slučaj je pokazao i da pored svih afera sa kojima se sureće naše pravosuđe, i najmarginalizovaniji pripadnici našeg društva mogu ostvariti pravdu. Sada slijedi naknada štete za oštećene porodice, no to je već drugi postupak, koji će se nadam brzo okončati u korist zeničkih Roma iz kampa u Banlozima.”
Iako se ne nazire poboljšanje položaja Roma i Romkinja u basnskohercegovačkom društvu u skorije vrijeme, te za sada ne postoje sistemska rješanja, niti konkretnih inicijativa za to, kojima bi se osiguralo poštivanje osnovnih prava ove manjinske skupine, kao ravnopravnih građana Bosne i Hercegovine, gospodin Abduzaimović nam je ponovo naveo pozitivan primjer grada Zenice, koji pokazuje je moguće i bez novca, uz znanje, volju i dobru namjeru, riješiti veliki problem položaja Roma u njegovoj lokalnoj zajednici. On govori kako je u ovom gradu smišljen način da se na prilično originalan način riješi problem, bez izdvajanja novčanih sredstava iz gradskog budžeta – donirano je zemljište i komunalni priključci, te se uz suradnju i finansijsku pomoć viših nivoa vlasti, konkretno Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH uspješno implementirao ovaj projekat.
U konačnici, promjene su potrebne, kako na sistemskom, pravnom tako i na nivou društvene zajednice, kako bi se postiglo ravnopravno tretiranje svih nacionalnih skupina, kao građana Bosne i Hercegovine, i u Ustavu i Izbornom zakonu, ali i u svakodnevnom životu. Ipak, za takve promjene potreban je adekvatan pristup, potrebni su stručni ljudi, političari i aktivisti i svi oni koji žive na području Bosne i Hercegovine, a koje bi značile barem mali pomak Bosne i Hercegovine na njenom europskom putu i bolje i inkluzivnije bosanskohercegovačko društvo.