Cilj je ovog tekst ukazati na dva procesa koja su obilježila Balkansku rutu u prvih nekoliko mjeseci njenog otvaranja – privremeno uspostavljanje prostora slobodne migracije ljudi uzduž Balkanske rute, i humanitarizacija granica koja je uslijedila. Niti jedan od procesa nije jedinstven samo za događaje na Balkanu, no možda su zbog velikog broja ljudi, kao i činjenice da su se dogodili na periferiji Europe postali vidljiviji u današnjem istraživanju migracija.
Piše: Lucija Mulalić, MAZ
Višeznačnosti granica
Balkanska ruta jedna je od migrantskih ruta kretanja s jugoistoka prema zapadu i sjeveru Europe, na koju su osuđeni ljudi kojima granice tvrđave Europe na mnoge načine brane dokumentirani prolazak i preseljenje. Definirajući granicu možemo prizvati Balibarovu opasku o njenoj višeznačnosti – granica se prezentira drugačije različitim ljudima; za neke je gotovo nevidljiva, za neke druge je nepropusna utvrda. Granice su i fizičke i zamišljene, materijalne i iskustvene, one nisu samo skup zidova i nadzornih tornjeva već prakse koje se ponavljaju svaki put kada odlučujemo kome je dopušten prolazak, a kome nije. Kao takve, one su bazirane na stvaranju nejednakosti između ljudi na temelju različitih nacionalnih statusa, što ostavlja posljedice puno dalekosežnije od pukog nejednakog tretmana pri prelasku.
Razmišljajući o no border politici, kako ju definira Natasha King (2016), može se zaključiti kako je takva politika ona koja odbija ideju granica kao tehnologiju država i njihovog suvereniteta. Balkanska ruta je tako u 2015. (p)ostala migrantski pokret preko granica u puno kolektivnijem i većem obimu nego prije, te je u kontekstu no border politike označila stvaranje autonomnog kretanja ljudi iz jednog mjesta u drugo bez marenja za granice, vize, policiju, žice i nadzorne tornjeve. Naravno oni su i dalje bili svjesni postojanja istih, kao i vrlo stvarne prijetnje nasilja koje je uvijek protuteža slobodnom pokretu; no njihov zahtjev za slobodnim kretanjem nadjačao je takve pokušaje odvraćanja. Ljudi u pokretu koji su prolazili Balkanskom rutom 2015. i 2016. utjelovili su tako no border politiku u njenom najosnovnijem smislu – odbijanjem ideje granica kao fizičkih i simboličkih tvrđava koje brane ulaz i slobodno kretanje, i ispunjavanjem parole ili zahtjeva o slobodi kretanja.
Odbacivanje granica
King piše kako je takvo odbijanje granice stav koji ne zahtijeva “pravednije” migracijske zakone i politike, već, imajući na umu granice koje stvaraju, perpetuiraju i učvršćuju nejednakosti bazirane na nejednakom pristupu slobodi kretanja i naseljavanja, je stav koji zaziva njihovo potpuno odbacivanje. A odbacivanjem granica kao sastavnica država, na neki način no border politika tako odbija i državnu suverenost kao takvu, samim time i odnose hijerarhije i dominacije. No border politika ne odbacuje samo granice u fizičkom smislu – ona je i odbacivanje društvenih i političkih granica koje nas dijele prema našim dokumentima, našem ekonomskom statusu, i koje u društvima stvaraju Druge. Gledajući šire, No border pokreti tako dovode u pitanje suverenost država-nacija i njihovo pravo na kontrolu ljudske mobilnosti. Oni su nova vrsta oslobađajućih pokreta s novim idejama društva, i s ciljem stvaranja novih društvenih aktora koji nisu definirani nacionalističkim projektima (projektima koji su racijalizirani, rodno i klasno obilježeni).[1] Kada god je došlo do pokušaja kontrole ljudskog kretanja, dolazilo je do otpora; niti jedna granična kontrola nije u potpunosti uspjela spriječiti ljudsku želju i potrebu za kretanjem i preseljenjem, pa možemo zaključiti da otkad postoje granice, postoji i svakodnevna praksa njihovog odbijanja.[2] No to nije puko odbijanje granica u negativnom smislu – no borders!, već i pozitivan zahtjev za slobodom – freedom of movement!; te u tom smislu odbijanje granica postaje otpor koji je i destruktivan i kreativan[3].
Militarizacija i humanitarizacija granica
Balkanska ruta nije bila fiksna, već se mijenjala, uglavnom zbog mijenjanja kretanja samih ljudi u pokretu. Ona je 2015. postala i mjesto otvaranja humanitarne granice. Ljudi u pokretu privukli su na granicu niz humanitarnih organizacija koje su granice rute tako pretvorile u humanitarizirani prostor. Kao što nam to ispravno ukazuje William Walters (2011), puno se u zadnjih godina napisalo o rastućoj sekuritizaciji i militarizaciji granica, kako s akademske, tako s aktivističke strane. No u isto vrijeme, manje se pažnje pridalo istodobnoj humanitarizaciji istih. Walters piše da ideja humanitarizacije granica možda u početku zvuci kontraintuitivno, budući da današnji humanitarizam uvelike gledamo kao na snagu koja djeluje u ime ugrožene univerzalne ljudskosti svih ljudi, time nadilazeći ograničene prostore država i nacija. No u isto vrijeme, naglašava, bilo bi pogrešno gledati na suvremeni humanitarizam kao na deteritorijalizaciju u ime univerzalnog. Razlog tome može biti prepoznavanje na koji način je izvršavanje humanitarne moći povezano s aktualizacijom novih prostora, gdje tako humanitarna moć redefinira određene prostore kao “humanitarne zone”, “krizne zone” i slično; autoritetom kojim se razni humanitarni stručnjaci lako kreću između tih zona i mreža pomoći i intervencije; ili označavajući one unutar tih zona kao “žrtvama”. Naravno, humanitarna granica jedino ima smisla kada se gleda zajedno sa strategijama koje ju stvaraju – pogotovo onima koje su dovele do toga da prelazak granice za određene populacije svijeta doslovno postaje pitanje života i smrti, zbog vojnih taktika, nasilja, oružja, žica i zidova, koje se postavlja kao legitimnu obranu Globalnog Sjevera od “invazije” migranta, tražitelja azila, izbjeglica. Može se reći da se humanitarna granica materijalizira u prostorima gdje se puno jasnije vide sve mane globalizacijskih procesa i gdje se čini da se svjetovi označeni kao Globalni Sjever i Jug sukobljavaju, te gdje se koncepti bogatstva i siromaštva, državljanstva i ne-državljanstva pogotovo oštro kontrastiraju.
Sloboda u kaosu
S dolaskom prvih većih skupina ljudi na granice Srbije i Hrvatske, na granice su se prebacile i razne humanitarne i nevladine organizacije, kako one lokalne i nacionalne, tako i one međunarodne. Zbog prvotne sporosti i loše koordinacije hrvatskih institucija, humanitarna pomoć na granicama bila je pružana u prilično kaotičnim uvjetima – uglavnom zato što organizacije na terenu nisu imale informacije što se planira s pridošlim ljudima. No kaotičnost situacije dopustila je isto tako određenu slobodu da na teren pomoći pristižu ljudi sa svih strana – kako stanovnici okolnih mjesta, tako i ljudi iz drugih gradova, pa čak i volonteri iz drugih država. No nakon uspostave kontrole od strane Ministarstva unutarnjih poslova i policije, pogotovo kada je završen prihvatni kamp u Slavonskom Brodu, humanitarne organizacije na terenu uvelike su prihvatile matricu postojećeg režima nadzora granice, nametnutog od strane vlade – on se na Balkanu manifestirao kao ekspresno procesiranje ljudi u prolasku, kratki okvir u kojem je u teoriji izbjeglicama pružena minimalna humanitarna pomoć (nekoliko konzerva hrane, nešto vremena za dojenje ili previjanje djece, za one sretne mogućnost dobivanja deke ili tople jakne i cipela), te tjeranje na daljnji put. Nakon kaosa prvih dana rute Hrvatska je uspostavila registraciju organizacija unutar službenog kampa u Slavonskom Brodu, ograničavajući tako mogućnosti pružanja pomoći, kao i pristup informacijama oko toga što se događa u kampu, policijskog postupanja prema izbjeglicama i slično. Sam kamp je možda više od ičega drugoga prizivao osjećaj potpune kontrole nad ljudima, i sasvim tužno prokazivao svu nehumanost današnjeg sistema nadzora migracijskih kretanja. Uz problematično postupanje hrvatske policije prema izbjeglicama, nedostatak ideje i prakse solidarnosti bio je prisutan i kod mnogih humanitarnih organizacija na terenu. Time je gore spomenuta humanitarizacija granice postala realnost Balkanske rute – kao uspostavljene krizne zone kojom putuju oni označeni kao “žrtve” i koji postaju puki objekti kojima subjekti – stručnjaci, humanitarni radnici, pružaju humanitarnu pomoć.
Nije slučajnost da su manje, uglavnom “ljevije” organizacije koje su često kritičke i prema većim humanitarnim organizacijama poput UNHCR-a, IOM-a, ICRC-a i sličnih, sistematski kriminalizirane i sprječavane u radu na prostorima humanitarnih zona ili granica. Možda je najbolji primjer toga Grčka, s odnedavnim propisom obavezne registracije organizacija koje pružaju pomoć izbjeglicama na terenu – registracije koja uključuje mjere poput odavanja privatnih informacija volontera te njihovih prijašnjih aktivnosti, time ograničujući prostor za rad volonterima, te pogotovo sprječavajući rad organizacija i kolektiva poput No Border, koji rade vodeći se idejama solidarnosti i zajedničke borbe protiv graničnih režima samih, a ne samo pružanjem humanitarnih usluga. Drugi primjer može nam biti francuski Calais, gdje se početkom godine pokušalo spriječiti aktiviste u distribuciji hrane izbjeglicama, koristeći kao izliku navodnu brigu oko sigurnosti i zdravlja izbjeglica, koje su vlasti tako zapravo ostavile bez najosnovnijeg pristupa hrani.
Ideja no border politike kao i problematika humanitarizacije granice sastaju se u točci solidarnosti – za humanitarne organizacije ideja solidarnosti može se izgubiti ako se ostaje unutar institucionalnih matrica graničnih režima, bez obzira na poneki kritički stav prema nekim praksama države. S druge strane, za no border pokrete, solidarnost je ono sto pokreće na zajedničko djelovanje vodeći se idejama radikalnog mijenjanja postojećih društava.
—-
[1]Bridget Anderson, Nandita Sharma, Cynthia Wright. (2009). Editorial: why no borders? Refuge: Canada’s Journal on Refugees, 26(2): 5-18
[2]Ibid.
[3]Ibid.