S filozofom i publicistom Borisom Budenom, jednim od najznačajnijih intelektualaca s ovih prostora, razgovarali smo o ratu Rusije protiv Ukrajine i krizi u odnosima između Rusije i Zapada, kojom završava jedna i počinje nova, opasnija era u međunarodnim odnosima. Buden je doktorirao na berlinskom sveučilištu Humboldt, nakon čega je ostao živjeti i raditi u Berlinu, jednom od glavnih intelektualnih središta današnje Europe. Objavljuje na engleskom i njemačkom jeziku.
Autor: Denis Romac, Gradski.me
Jeste li šokirani ratom u Europi?
Nisam šokiran ratom u Evropi nego ruskim napadom na Ukrajinu. Nisam to očekivao jer sam, kao vjerojatno i mnogi, pretpostavljao da Putin nije glup, da neće kao zadnja budala zagristi i progutati tako očigledni mamac. Vjerovao sam da se iza figure tog naizgled lukavog, hladno proračunatog autokrata ipak krije neko zrno racionalnosti. Jest, on je zao, pohlepan za moći, njegov ideološki horizont je sveden na ruski nacionalizam i carističku imperijalnu nostalgiju, ne preže od upotrebe sile i likvidacije političkih protivnika, ali da će povlačiti samoubilačke poteze, da će, metaforički rečeno, pucati samome sebi u glavu, to nisam predviđao.
Znači li to da je on već izgubio ovaj rat?
Pa ne vidim nikakvu opciju u kojoj ga može dobiti. Naprotiv, njegov protivnik, Zelenski, već sad ne može izgubiti. Čak i ako pogine. U tome ima neke pravde. Da jedan komičar, narodni zabavljač, da ne kažem, harlekin, nadvlada ovakvog jednog sterilnog, pompoznog diktatora. Ali tu treba prestati sa psihologiziranjem, u čemu sam i ja pogriješio, i okrenuti se strukturalnim političkim problemima i ideološkim mehanizmima koji su doveli do ove tragedije. Jer to nije sukob dvaju psiholoških arhetipova, nego rat, čije su posljedice sad još nesagledive.
Koji su to strukturalni politički problemi i ideološki mehanizmi koji su doveli do rata, odnosno ruske invazije na Ukrajinu? Ruski strah od NATO-a, ili stvaranje novog ruskog imperija, u kojem je upravo Ukrajina ključna karika? Zašto je Ukrajina toliko važna Rusiji da je ona za nju spremna i ratovati?
Strah od NATO-a je preapstraktan da bi mogao biti razlog. Kolikogod je širenje NATO-a na istok povijesna pogreška zapada, NATO u ovom trenutku nije izravno ugrožavao Rusiju, u svakom slučaju ne u tolikoj mjeri, da bi to bio razlog za rat. Što se imperijalnih fantazija tiče, one su svakako motivacija, kao što su dijelovi Ukrajine zbog jezične, povijesne i svake druge bliskosti s Rusijom mogli biti doživljeni kao neka vrsta ničije zemlje na kojoj je još moguće precrtavati granice, ali to također nije razlog za takav masivni napad koji cilja na samu egzistenciju Ukrajine kao države. Ni u samoj Rusiji vlast Putina nije bila ugrožena da bi, recimo, trebao rat kako bi ušutkao opoziciju u zemlji. Naprotiv, čvrsto je sjedio u sedlu. A ako mu nešto uopće ugrožava tu vlast onda je to upravo ovaj rat.
Pa komu je onda trebao ovaj rat?
Znam, zvuči paradoksalno, ali čini se da su taj rat trebali svi osim Putina, Rusa, odnosno ljudi koji će u njemu stradati. Ako ukrajinska nacija još nije bila dovoljno kulturno kompaktna i politički jedinstvena, ako, drugim riječima, izgradnja nacije još nije bila dovršena, onda Putin danas obavlja taj posao bolje od najzadrtijeg ukrajinskog nacionalista. Sve one kulturne pukotine, politički lomovi, a posebice klasne podjele koji su do jučer razdirali naciju, danas se zatvaraju najboljim mogućim amalgamom, krvlju Ukrajinaca koju prosipa Putinova soldateska. On je stvarni ujedinitelj Ukrajinaca. A pogledajte Evropsku uniju. Još jučer smo govorili o realnoj mogućnosti njezina raspada, o Brexitu kao rak rani evropskog jedinstva. A sad preko noći eno ih u pozi „svi za jednoga, jedan za sve!“ Nitko više ne govori o covid-tulumarenjima Borisa Johnsona, Njemačka se napokon oslobodila kompleksa krivnje za Drugi svjetski rat; Poljska se ponovo isprsila na predziđu kršćanstva; onaj sramotni debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu, kao i pokušaj Trumpovog puča odnosno duboka kriza američke demokracije, sve je to zaboravljeno u roku od 24 sata. A sam NATO, ako svojedobno nije imao strateškog i moralnog opravdanja za proširenje na istok, sada ima oboje; Uostalom, Putin je upravo pokrenuo novu fazu naoružavanja zapada i svjetske utrke u naoružanju, a s njom i novi ciklus akumulacije kapitala. Kud ćeš veće sreće za ogromni vojno industrijski i znanstveni kompleks zapada. Mislim da je tutanj otvaranja šampanjskih boca po njihovim biroima sigurno bio glasniji od ruskih topova prvog dana invazije. A u novim kovačnicama topova bit će posla i za preživjele Ukrajince. Ipak, zašto je Putin tako olako prihvatio ulogu korisne budale zapada, i dalje mi nije jasno.
Koliku odgovornost za rat snosi zapravo Zapad? U čemu se točno sastoji ta odgovornost?
A što je to zapad, osim što je strana svijeta? Guardian piše tu riječ malim slovom pa valjda smijem i ja. Je li to demokracija? Gdje je parlament zapada i je li ikada itko na slobodnim izborima izabrao svoje predstavnike u tom parlamentu? Ima li taj zapad demokratski izabranu vladu, predsjednika, ima li zakone i sudstvo, ima li ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova, ima li svoju vojsku i ministra obrane? Nema ništa od toga. Pa kako bi onda mogao biti odgovoran za bilo što? Neodgovornost, štoviše, apriorna nekažnjivost, sama je bit zapada. Naravno, ni med zapadnjacima ni pravice. Hrvate se može pozvati na odgovornost pred Haški sud. Je li moguće međutim zamisliti da se u Hagu sudi nekom Amerikancu, Britancu, Francuzu, … bez obzira na to što napravili? Naprotiv, kad oni čine ratne zločine, a čine ih, onda se utamniči onaj koji je objavio istinu o tim zločinima.
Ali Zapad nije nikakva umišljena kategorija. U medijima se neprestano može pročitati, ta Zapad ovo, te Zapad ono. Zapad je ipak nešto realno.
U pravu ste, kolikogod bio nekakav apstraktni, normativni identitetski blok, on realno djeluje, na primjer u liku SAD-a. U tom smislu se ipak može govoriti o odgovornosti zapada. U svom govoru u Washingtonu 1997. Vaclav Havel je ne samo oduševljeno pozdravio odluku NATO-a da primi u svoje članstvo Poljsku, Mađarsku i Češku, nego je pozvao Ameriku da preuzme odgovornost za čitav svijet. Doslovno je rekao da samo Sjedinjene Države mogu spasiti globalnu civilizaciju djelujući na premisama koje su prožete američkim vrijednostima i da te vrijednosti trebaju prihvatiti sve kulture, sve nacije, kao uvjet svoga opstanka. Ta vizija nije ništa manje sumanuta od Putinove vizije velike Rusije. I nije riječ samo o hegemonijalnom nametanju vlastitih vrijednosti svima ostalima, i to, pazite, kao pitanje života i smrti, nego i o prostoj činjenici da je to nemoguće. Zemlja na kojoj živimo nema takvih resursa, nema toliko energije, da bi na njoj desetak milijardi ljudi moglo živjeti načinom života konzumerističke srednje klase Sjedinjenih Država i zapada. To je naprosto neodrživo. Osim ako netko ne misli da demokracija može procvasti u uvjetima endemske bijede, ekstremne eksploatacije, kaosa i korupcije kakvi su tipični na periferiji globalnog kapitalizma na kojoj se stvaraju profiti kojima se, potom, financira visok standard srednje klase u kapitalističkom centru.
Da skratim, totalna neodgovornost i totalna odgovornost zapada samo su dvije strane jedne te iste medalje.
Je li Zapad pogriješio što Rusiju devedesetih godina, nakon raspada Sovjetskog Saveza, nije integrirao u europski sigurnosni sustav?
To pitanje ima jednu širu, povijesnu dimenziju. Nije riječ o ovoj ili onoj pogrešnoj odluci tadašnjih političara, nego o epohalnom propustu. Odmah nakon takozvanog pada komunizma, nakon demokratskih promjena na istoku Evrope, raspada Sovjetskog Saveza, kada je zapad ostao sam na sceni, to jest kada se Kina još nije razvila do današnjih dimenzija, nastao je trenutak u kojem se mogao uspostaviti novi međunarodni poredak zasnovan na politici mira, razoružanju, uklanjanju nuklearnog oružja, logični nastavak takozvane politike detanta koja je začeta još u fazi blokovske podjele Evrope i svijeta. Bio je to trenutak kada se je moglo, smjelo, a ja bih dodao, i moralo, poći za vizijom jednog svijeta radikalno boljeg od svijeta vojnih blokova u stalnom strahu od uzajamnog uništenja. Nije da nije bilo ideala, pa čak i konkretnih uzora, od Kantove vizije vječnoga mira, Povelje Ujedinjenih nacija, mirovnih pokreta, pa čak i Pokreta nesvrstanih u kojem je aktivno sudjelovala bivša Jugoslavija. Ali zapad se, opijen pobjedom u hladnom ratu, odlučio za nešto drugo, za globalnu dominaciju i ekspanziju svojih, vrijednosti, koje, kako bi to rekao Havel, moraju prihvatiti svi ako žele opstati.
To, kao što znamo, nije dobro završilo?
Točno, završilo je katastrofalno. Samo vojna intervencija zapada u Iraku, legitimirana spektakularnim lažima pred čitavim svijetom, intervencija koju je Havel svesrdno podržao, ostavila je za sobom pola milijuna mrtvih, četiri milijuna izbjeglica, Islamsku državu, etnička čišćenja neviđenih razmjera, ukratko, kaos koji se danas proteže od Libije preko Bliskog istoka pa sve do Afganistana i Jemena, prostora bezakonja i nasilja na kome ne vlada više nikakav suvereni poredak. Taj raspad i kaos sada je zahvatio Evropu, odnosno njezine granice u Ukrajini. Svojedobno je Giorgio Agamben, talijanski filozof, ustvrdio da raspad bivše Jugoslavije nije nikakva privremena regresija u prirodno stanje borbe svih protiv svih, koje će ubrzo završiti u novom poretku suverenih nacionalnih država, nego naprotiv, nastupanje permanentnog izvanrednog stanja, krvavi vjesnik novog nomosa na zemlji koji će se proširiti na čitavu planetu. Agamben se zapravo referirao na tezu Carla Schmitta o raspadu poretka međunarodnog prava zasnovanog na modelu evropske, sekularne, suverene države, nastalog u 17. stoljeću nakon Tridesetogodišnjeg rata. Taj novi nomos vizija je jednog post-eurocentričnog globalnog sistema međunarodnih odnosa kojim dominiraju, Schmittovim riječima, „veliki prostori“. U toj transformaciji Evropa i zapad gube svoju dominantnu poziciju u konfiguraciji svjetske moći, provincijaliziraju se u kulturnom i znanstvenom smislu. Ukratko, Evropa i zapad više nisu centar svijeta.
A Sjedinjene Države ipak su još uvijek najmoćniji faktor međunarodne politike.
To je privid. Slabljenje i nazadovanje Evrope odnosno zapada uključuje i gubitak moći odnosno pad utjecaja Sjedinjenih Država koje je počelo još sedamdesetih i nije zaustavljeno raspadom Sovjetskog Saveza, odnosno pobjedom u Hladnom ratu. Naprotiv, još je ubrzano, kako tvrdi Immanuel Wallerstein. To posebno valja naglasiti danas, ne samo zato što je ruska okupacija Ukrajine jedan od simptoma slabosti i propadanja zapada – propadanja ne u Spenglerovskom, civilizacijskom smislu, nego u smislu terminalne krize neoliberalnog kapitalizma i liberalne demokracije – nego i zato što smo podložni iluziji da su ova iznenadna sloga i jedinstvo zapada, izazvani ruskom agresijom na Ukrajinu, izraz neke njegove imanentne kvalitete, unutarnje sposobnosti za samoobnovu i renesansu. Naivan je svatko tko misli da će Putin svojom suicidalnom glupošću učiniti zapad ponovo velikim.
Što mislite o tri ključna Putinova zahtjeva za obustavu neprijateljstava – demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine, kao i priznanju da je Krim ruski?
Za demilitarizaciju je prekasno, osim ako također ne zahvati Rusiju i zapad. Denacifikacija je glupost, osim ako se paralelno ne primijeni na rusku desnicu odnosno samog Putina i njegovu korumpiranu elitu, koja i nije ništa drugo nego jedna ultradesničarska klika. A Krim će ponovo biti ukrajinski samo nakon pobjede zapada u nuklearnom armagedonu. Naravno, moguće je zamisliti i drugačiju budućnost Krima u jednom radikalno promijenjenom svijetu, u kojem demilitarizirani Krim pripada ljudima koji ondje žive i koji, bez obzira jesu li Ukrajinci, Rusi ili neki treći, zajedno grade socijalnu i ekološku budućnost svojoj djeci, potapaju razarače i krstarice da bi od njih napravili mrijestilišta riba, sade paradajz u izvrnutim kupolama tenkova i savijaju mahune oko puščanih cijevi. Zvuči kao revolucionarna utopija, ali danas je već prekasno za bilo što drugo osim radikalne utopije i revolucije.
Revolucije?
Znam, pojam je totalno diskreditiran. Na tome je kapitalistički zapad marljivo radio od kraja Drugog svjetskog rata, politički, kulturno i kognitivno. Prvo su intelektualne elite izbacile taj pojam iz svog razumijevanja povijesti i otkrile procese dugog vremenskog trajanja. Francuska od kraja sedamdesetih nije više dvjesto godina stara, dakle od svog rođenja u Francuskoj revoluciji, nego tisuću i više, u kontinuiranoj nacionalnoj povijesti. To se dogodilo i kod nas s porazom socijalizma i uspostavom nacionalnih država. Nije li Hrvatska također tisuću godina stara, ponovo uskrsla s vraćanjem spomenika habsburškom vazalu, kontrarevolucionaru Jelačiću koji je ognjem i mačem satirao sve što je imalo veze s onim što danas razumijemo pod demokratskim, evropskim vrijednostima. I „republika“ je izbrisana s tog njegovog placa, republika koja je revolucionarni pojam par excellence. Naposljetku je taj zapad, čije su vrijednosti na koje se danas poziva ionako nastale u revolucijama, sam preuzeo taj pojam, ali samo zato da bi mu oduzeo bilo kakvo značenje. Tako su krajem osamdesetih i kasnije u postkomunističkom razdoblju krenule one takozvane šarene revolucije, baršunaste, narančaste, ružine, itd. Idealno, trebale su biti nenasilne. Jer zapad, znamo, ne može vidjeti krv, osim ako je sam ne prosipa. Tu su na vlast došle tragikomične figure kao što je onaj Sakašvili, predsjednik Gruzije i kasnije gradonačelnik Odese, poznat po svojoj šetnji crvenim tepihom u Cannesu u poderanim trapericama i Balenciaga sneakersima. I to je bio dio westernizacije, pripuštanje istočnih elita u zapadno visoko društvo.
Nije li ta revolucionarna westernizacija oprobana i u našim krajevima?
Naravno, u rušenju Tuđmanovog režima krajem devedesetih i konačnom uklanjanju Miloševića. Zapravo, kulminacija ove revolucionarne avanture zapada ipak je osnivanje tima profesionalnih revolucionara u liku srpskog Otpora. To je ona grupa mladih aktivista, upletena u rušenje Miloševića, koju je zapad istrenirao i zatrpao novcima praveći od njih svjetske eksperte za revolucije. Njihovog je predvodnika, Srđu Popovića, Guardian svojedobno proglasio arhitektom globalne revolucije. Članovi Otpora savjetovali su i trenirali takozvane prodemokratske odnosno prozapadne aktiviste u pedesetak zemalja svijeta, uključujući Indiju, Iran, Zimbabve, Burmu, Ukrajinu, Gruziju, Palestinu, Bjelorusiju, Tunis, Egipat, Venecuelu, Azerbajdžan itd. Znamo kako je to završilo. Dovoljno je pogledati mračnu stvarnost svih tih zemalja u kojima su oprobani srpski revolucionarni recepti. A o tome što su ti izvoznici svjetske revolucije promijenili u samoj Srbiji, pa i Hrvatskoj, da i ne govorimo. Nacionalistički režimi funkcioniraju odlično i bez Tuđmana i bez Miloševića. Problem nije samo u personificiranju strukturalnih političkih problema, nego i u fokusiranju na građanske, liberalne, kozmopolitske elite, kao jedine subjekte progresivne transformacije. Te liberalne progresističke elite su na koncu poražene i u samom srcu zapada, 2016. s pobjedom Trumpa nad Hillary Clinton. Ipak, zapadna globalna revolucija u nečemu je i uspjela. U potpunosti je obezvrijedila samu ideju revolucije. Još početkom devedesete spomenuti Srđa Popović je poručio da sve što ovi budući profesionalni revolucionari žele jest normalna zemlja s cool muzikom. Eto, to je zapadni recept za rješavanje globalnih problema današnjeg svijeta. Svjetska revolucija kao poziv na globalni tulum.
Ima li onda ideja revolucije uopće još nekakvog smisla?
Ingeniozni „Misterij organizma“ Dušana Makavejeva počinje dokumentarnom scenom antiratnog performansa umjetnika i pjesnika Tulija Kupferberga krajem šezdesetih negdje na Lower East Side New Yorku. Na zidu iza njega je grafit „Only revolution ends war“, dakle „samo je revolucija u stanju zaustaviti rat“, inače citat Trockoga. To je dakle karika koja u čitavom zapletu nedostaje. Ili, ako hoćete još konkretnije, na sceni ove krvave drame u Ukrajini, nedostaje nam Lenjin – figura koja se radikalno razračunava s binarnom logikom rata između Rusije i zapada. Ne zaboravimo da su Putinu i njegovoj oligarhijskoj eliti upravo Lenjin i Boljševici arhetipski neprijatelji. Ne samo zato što su srušili ruski imperij, ubili cara i stvorili modernu Ukrajinu. Danas, kada je u Rusiji javno propagiranje homoseksualnosti zakonski kažnjivo, treba se sjetiti da su upravo Lenjin i Boljševici legalizirali homoseksualnost 1918. Da su iste godine legalizirali abortus i dali pravo ženama na rastavu braka jednostavno na temelju pisane izjave. Boljševici su osamnaeste ostvarili najprogresivnija gender- neutralna bračna i obiteljska prava kakva moderni svijet nije vidio. Čak je 1922. sovjetski sud proglasio transseksualni odnosno homoseksualni brak legalnim s argumentom da je sklopljen konsenzualno. Putin je danas samo dodatna karika u sto godina ruske kontrarevolucije. Već je Staljin obnovio carističke zakone protiv takozvane sodomije, odnosno homoseksualnosti, zabranio abortus i podigao iz mrtvih ruski carski imperijalizam, poduprt novim komunističkim ideološkim dogmama.
Hoćete reći da je Putin kontrarevolucionar?
Putin je u Rusiji dovršio konzervativnu kontrarevoluciju. Uostalom, on je heroj krajnje desnice u čitavom svijetu, ne samo Vučića i njegovih Delija i Grobara, tog smeća s dna desničarske kace, nego i svjetske desničarske internacionale. Pa tko su njegovi prijatelji i simpatizeri, Trump, Bolsonaro, Orban, Marine Le Pen, da ne nabrajamo.
I vi biste im danas u Rusiji suprotstavili Lenjina i Boljševike?
Upravo tako i to upravo danas kada svi na zapadu priželjkuju nekakav oficirski puč, komplot obavještajnih službi koji će maknuti Vladimira Putina s trona i realizirati želje zapada: Rusija prekida rat, pozdravlja stupanje Ukrajine u NATO, kojemu ponizno prepušta sjedište svoje crnomorske flote u Sevastopolju i čitavu krimsku vojnu infrastrukturu; Ikea, Apple i H&M se vraćaju u Moskvu i sve je kako treba. Ne, to što Rusija danas treba je revolucija upravo u lenjinovskom, boljševičkom smislu sa svim joj pripadnim revolucionarnim nasiljem koje fizički uklanja ne samo Putina i njegovu kamarilu nego ruši čitav sistem oligarhijskog crony kapitalizma te pokreće eksproprijaciju kriminalnih eksproprijatora, pozivajući ugnjetene čitavog svijeta da joj se u tomu pridruže. Ali upravo to je mora samog zapada. Jer sistem parlamentarne oligarhije nije nikakva ruska izmišljotina. Sistem je to koji bolje nego bilo koji drugi služi interesima klase koja danas vlada i bogati se u neoliberalnom kapitalizmu. Otuda tolike simpatije desničarskih političara prema njemu. Ako i strada, naći će se tko će ponijeti zastavu umjesto njega i to na zapadu samom.
Je li u tom kontekstu opravdan strah od nuklearnog rata?
Jest, samo to više nije onaj stari, konstruktivni strah od međusobnog uništenja obaju blokova, strah koji je svojedobno osiguravao neki balans moći, a time i mir. Sada više tog balansa nema. Ovaj strah je proizvod neizvjesnosti i nepovjerenja u elite i poredak sam. On dolazi iz kaosa, a ne iz poretka.
Dok se ratuje u Ukrajini, svijet se i dalje ubrzano zagrijava. Ako nas dakle ne pobiju u nuklearnom ratu, spržit će nas sunce. A sat otkucava, vrijeme prolazi. Zato kažem da nam je potrebna revolucija. Ako povijesni procesi dugog trajanja imaju nekog smisla u razumijevanju prošlosti, kad je riječ o budućnosti taj koncept je suicidalan. Ili će promjena biti brza i radikalna, ili nas neće biti.