U Narodnom pozorištu Mostar u četvrtak je održana komemoracija povodom smrti istaknutog mostarskog antifašiste Radmila Brace Andrića.
Obraćanje predsjednika Udruženja antifašista i boraca NOR-a Mostar, Seada Đulića, na komemoraciji upriličenoj povodom smrti Radmila Brace Andrića prenosimo u cjelosti:
“Poštovana porodico Andrić,
Dragi prijatelji našeg Brace,
Suočen sa neumitnom istinom o odlasku prijatelja, saradnika i učitelja, izgubio sam riječi. Pokušavam ih naći i izgovoriti. Ne ide, nije lako. Zato mi oprostite što ću danas, možda, biti previše ličan i previše emotivan.
Jer kada sa životne scene odlazi bilo koji čovjek razlog je za tugu.
Kada odlazi prijatelj bol preovladava.
Kada odlazi gromada od čovjeka ostaje krik.
Kada odlazi gorostas od borca za pravdu, istinu, ljudskost, ostaje ogromna praznina.
A kada odlazi čovjek koji je sve to istovremeno onda nema riječi.
Preovladava tuga, bol, krik i praznina istovremeno.
Ali i ponos što smo ga imali u svojoj sredini, što nas je počastio svojim prijateljstvom, erudicijom, angažmanom za bolji Mostar do posljednjeg daha i nadasve ljudskošću.
Od saznanja da naš Braca odlazi sa životne scene sam sebi ponavljam bolnu istinu kako sam u veoma kratkom vremenu izgubio značajan broj dragih ljudi, prijatelja i bliskih saradnika, ljudi bez kojih je teško zamisliti rad nakon njih. Svi odreda bili su više od saradnika i više od prijatelja, ako je to moguće. Bili su tu, bez rezerve i kalkulacija, kad god je to trebalo i onda kad je to i njima samima štetilo iz nekih razloga.
Bili su siguran oslonac ne tražeći za to nikakvu nadoknadu ili protuuslugu.
Ispraćajući, ne tako davno, jednog od odlazećih prijatelja, jedan naš zajednički saradnik, nakon duge šutnje tiho reče: Kad vidim ko sve ode, strah me ostati.
Eto, to je, dragi prijatelju, dragi Braca, misao koja me progoni od onog trenutka kada sam primio vijest o tvom odlasku. Odzvanja mi ta bolno istinita rečenica izgovorena ne tako davno. Strah me ostati. Uistinu me strah kako napraviti sve ono što smo ovdje, u Mostaru, kojem si život dao, planirali. Bilo je tu ideja i posla za desetine godina. Sve smo do u detalj isplanirali i unaprijed se veselili realizaciji dobro smišljenih aktivnosti. Kao da je juče bilo, dogovarali smo ponovnu obnovu Partizanskog groblja i izgradnju, nikad izgrađenog spomen obilježja civilnim žrtvama Mostara u Drugom svjetskom ratu. Imao si stotine ideja i viziju kako će to izgledati. Živio si za dan kada će Bogdanovićevo remek dijelo ponovo biti u punom sjaju na radost svih građana Mostara.
Zašto smo mi, bez obzira na godine i životna opredjeljenja, u Mostaru, kojem je naš Braca odlučio darovati sve svoje godine života, toliko voljeli i cijenili Radmila Andrića Bracu?
Zašto smo vjerovali u vizije o kojima je govorio?
Zašto smo ga voljeli i kad nas nije hvalio, kad je govorio o našim promašajima?
Zašto smo ga cijenili i kad smo bili uvjereni da nije bio u pravu?
Hiljade je mogućih zašto, a odgovor može biti samo jedan.
Zato što je bio častan, strastven, zato što je volio to što radi i nesebično sve što je znao dijelio oko sebe.
Vjerovao je u istinu.
Vjerovao ljudima i u ljude.
Vjerovao je da je moguće mijenjati život koji živimo.
Znao je govoriti, ali isto tako znao je i čuti druge i uvažiti njihovo mišljenje.
Cijelim svojim bićem branio je stav koji smo zajedno izgradili i izgrađivali da je antifašistička prošlost Mostara jedna od njegovih najsvijetlijih tekovina i da je treba braniti i odbraniti odgajajući na toj civilizacijskoj tekovini generacije koje dolaze.
Sanjao je Mostar u kojem će takođe taj stav biti preovlađujuči.
Sanjao je Mostar kao grad mostova, a ne zidova.
Ostvarujući tu premisu svakodnevno je zagovarao puni aktivizam svih nas i angažman bez zadrške, ali pokazujući to ličnim primjerom.
Činio je to jer je znao i vjerovao da takva opredjeljenja nude vizije, bude nadu i otvaraju oči.
Od snažnije obnove ove ideje u našoj sredini bio je uz nju kao glavna pokretačka snaga.
Zato i jesmo zapitani: Kako dalje?
Ne znam, ali znam da moramo i da hoćemo, a hoćemo upravo zato da ne iznevjerimo našeg Bracu.
Ostvarujući sve ono što smo zajedno planirali, a nadahnjujući se njegovim idejama, djelima i predanošću radu, čuvaćemo uspomenu na njega i trajno obilježiti njegovo vrijeme u našim životima. Zato večeras i ovdje, u ime svih antifašista Mostara, okupljenih u Udruženju antifašista i boraca NOR–a, dajem riječ da će Partizanskom groblju biti vraćen prvobitni sjaj, baš onako kako si želio, ali i da ćemo znati ovaj put da ga sačuvamo od aveti prošlosti koje nasrću na njega.
Dragi prijatelju, hvala ti za sve. Ne stidim se danas i ovdje, priznati da me strah. Ne stidim se suze u oku. Znam koga smo izgubili i ko iz života odlazi u nepregledna prostranstva sjećanja, legendu, pjesmu…
A nama ostaje surova stvarnost koju si silno želio mijenjati.
I mijenjaćemo je, dovoljno si nas poučio. Imaš našu riječ.
Hvala ti.”
(AbrašMEDIA)