U vremenu razapetosti teatra između elitističkog u kojem se glasno i slobodno smijanje u pozorištu smatra banalnošću i popularističkog amaterizma uobličenog u svojevrsni mono ili duo dramski stand up, a posvećenog samo ispraznom cerekanju vlastitim stereotipima, selekcija jednog festivala komedije bi morala biti baziran na smijehu i njegovim isključivo teatarskim oblicima. Tako će ovogodišnja selekcija festivala „Mostarska liska“ biti posvećena gotovo svim formama komedije i načinima na koje one djeluju na gledatelja, a nastaju u teatarskom jeziku i prostoru, piše npm.ba.
Kao što je već tradicija, festival se otvara premijerom Narodnog pozorišta u Mostaru, a ove godine u pitanju je predstava nastala u kooprodukciji Narodnog pozorišta u Mostaru i Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Autorska ekipa koju čine dramski spisatelji Dragan Komadina i Emina Kovačević-Podgorčević predvođeni rediteljicom Tanjom Miletić Oručević ponudili su savremeno izdanje pozorišne satire. Inspirisani “Revizorom” N.V Gogolja, autori su napisali novu komediju nazvanu “Koordinator”. Ova predstava na duhovit način tretira bolne probleme našeg društva. Dosljedno žanru i legendarnoj posljednoj replici Gogoljevog “Revizora” publika je pozvana da se smije sama sebi.
Iz Pozorišta mladih Sarajevo dolazi predstava „Ne daj se generacijo“, autorski projekat Alena Muratovića i Maria Drmaća, koja pokazuje kako treba izgledati savremena bulevarska komedija postavljena i izvedena isključivo teatarskim jezikom, a koja ne podliježe niti jednog trenutka stereotipnom prikazivanju, kao niti vulgarizaciji te estradizaciji teatra svodeći ga na aktualne stand-up nastupe posvećene niskim strastima. Kako izgleda kada se sretnu Mrs. Doubtfire, Tootsie i Formanov Kaufman u teatru, u jednom gradskom ozračju Sarajeva i bez tzv. mahalizacije izgrađenog svijeta, a opet sa obradom važnog pitanja njegove nasilne tehnologizacije te sa dramaturški odmjerenom provjerom smisla čovjekovog postojanja. O usamljenosti, otuđenosti, sreći i snovima, o apsurdu života u političkoj bh. stvarnosti i prisilnom bijegu u paralenu još apsurdniju realnost društvenih mreža, „govore“ dvije penzionerke Beba i Ruža, stvorene u savršenoj glumačkoj partnerskoj igri, a posredstvom maske, u kojoj humor proističe iz suprotstavljanja razlika, u smislu, intenzitetu, emocionalnosti. Generacija koje se smo se odrekli, ali koja se ipak ne prepušta konačnom nestanku, može nam detaljno jasno pokazati kako svi zajedno živimo, i kako smo zapravo svi tako prokleto blizu fizičkoj smrti, jednako kao i virtuelnom rođenju. Boli i radosti. Istini i laži.
Nasuprot njoj jeste predstava „Totovi“ Sarajevskog ratnog teatra, nastala prema tekstu mađarskog romanopisca i dramatičara Istvána Örkényja, a u režiji Andraša Urbana, koja na aktuelna ratna dešavanja odgovara teatarskim jezikom apsurda, što se pokazalo kao neophodna promjena, s obzirom da je riječ o tekstu koji je posvećen pojedincu, jadnom i izgubljenom u besmislu rata. Također, uprkos dominantnom dojmu idejne neiskorištenosti cjelokupne potentnosti apsurda situacije ponuđene u komadu, sa osjećajem dramaturške nedovršenosti, u konačnu teatarsku sliku svijeta tragične groteske u prostoru brodvejskog mjuzikla i duhu Montyja Pythona, oslobođenog napadne angažovanosti, se može s lakoćom povjerovati, pogotovo zahvaljujući duhovitim glumačkim interpretacijama i zaraznim songovima koji neće do kraja napuštati radnju, a zbog kojih će nešto tako banalno poput tzv. kutijanja postati simbol besmisla čovjekove uloge u uzaludnom procesu rata.
Pitanje koje također danas dolazi sa žanrom komedije glasi: da li komedija može biti i urnebesna i društveno angažovana. Da li može biti i plitka i istovremeno duboko tragati za odrazom čovjeka od kakvog bježimo, a kojem se do iznemoglosti smijemo sa uperenim prstom.
Ovu dilemu pred gledatelja postavlja predstava „Hrkači“ Narodnog pozorišta Republike Srpske, u kojoj se autor i reditelj Nikola Pejaković ironijski osvrće na teško preživljeni „korona period“, a fokusirajući se na humor tjelesnosti, pronalazi i mnoštvo drugih virusa sa kojima se svakodnevno borimo, a koje ne vidimo, među kojima se izdvaja i onaj najveći koji po pravilu uvijek „prehrčemo“, a to je naravno ljubav.
Jedna od rijetkih prijavljenih predstava ove godine koja se bavi mladima, a koja pokazuje kako se može proširiti okvir teatra, ne napuštajući ga u potpunosti niti u jednom trenutku, a odlučno zalazeći u svijet realityja u kojem se mladi najbolje snalaze te držeću publiku u interakciji procesa ispunjenog brechtovskim originalnim komičkim songovima, jeste predstava „Realisti“ Exit Teatra, autora Jure Karasa i reditelja Matka Raguža, u kojoj se nova generacija, prepuštena vlastitoj nemoći i zaglavljena u mulju apsurda trenutne društvene stvarnosti, jedino može ismijavati vlastitoj sudbini i tako pokušati ostati slobodna.
Naravno, svaka selekcija zahtijeva i savremeni pogled na jedan komediografski klasik, a to je ovaj put Molière i njegov „Uobraženi bolesnik“, koji u produkciji Knjaževsko-srpskog teatra te u adaptaciji Isidore Milosavljević i režiji Đorđa Nešovića, osim poređenja dvaju bolesnika, Molièreovog i današnjeg, suočava i dvije generacije, roditelje i djecu, sebične i licemjerne, bolesne i zdrave, dok se u tom procjepu postepno, ali sigurno izdvaja slika porodice kao zajednice koja počiva jedino na koristoljublju.
Na kraju, šta ostane od komedije i smijeha, kada se scena u potpunosti ogoli i prepusti jednom glumcu, provjeriti će „Mistero Buffo“, u izvedbi Dražena Šivaka, u režiji svestrane umjetnice Lee Delong te u koprodukciji Kazališta Grupe i Triko Cirkus Teatra. Kontroverzna i zabranjivana monodrama i dalje predstavlja najveći izazov za glumce jer podrazumijeva transformaciju u preko 30 likova, a Šivak će još jednom pokazati zašto istinski teatar i dalje počiva na glumačkoj igri, pa će u njegovoj izvedbi, bez kostima i maske, sa zvukom trube kao znakom, zaplesati klaunovi, lakrdijaši i harlekini, a iz tame tragičnosti će se probijati životni tragovi komedije i gledateljstvo će se morati prepustiti „nagom“ glumcu, koji će umjesto kostima mijenjati svoje kože i smijehom pokrivati bol.
Selektor: Mirza Skenderagić
(AbrašMEDIA)