Tradicionalna mantra predstavnika Svjetske banke i MMF-a siromašnim zemljama koje se suočavaju sa masovnim neformalnim sektorom da prije svega moraju uspostaviti vladavinu zakona i natjerati sve poslodavce koji rade na crno da plaćaju poreze i doprinose – više ne važi.
Piše Dražen Simić, Biznis i finansije
Konstatujući da u većini siromašnih zemalja Afrike i Azije skoro 70% zaposlenih radi u neformalnom sektoru, a samo legalno zaposleni uživaju prednosti zdravstvenog i penzionog osiguranja i garantovanu minimalnu platu, u „Izvještaju o svjetskom razvoju 2019 – Promjena prirode rada“ Svjetska banka zaključuje da je takva situacija nepravedna za većinu. Autori ovog izvještaja nude rješenje za ovaj problem: minimalac i obavezno zdravstveno i penziono osiguranje treba u potpunosti ukinuti, kako bi konačno svi zaposleni bili u istoj poziciji i korak bliže sveopštem prosperitetu i blagostanju. U izvještaju se konstatuje da je „u bogatijim zemljama teško izvodljivo da se u potpunosti odbaci model doprinosa na platu“, pa je „najveća šansa da se uvedu alternative doprinosima u zemljama sa niskim prihodima”. Sirotinja ništa bolje nije ni zaslužila.
Razlog zašto su siromašne zemlje siromašne, sa klimavom ekonomijom baziranom na neformalnom sektoru, autori izvještaja vide u višku regulacije koja se odnosi na pokretanje biznisa, poslovanje i prava zaposlenih, te se zalažu za svođenje regulacije na minimum ili za njeno ukidanje.
Biće da su autori izvještaja u pravu, jer šta je regulacija donijela zemljama poput Njemačke, Francuske, Švedske, Danske – samo bijedu, siromaštvo i korupciju. Ukratko, ništa dobrog. Uostalom, svakog dana na TV vidimo milione Nijemaca, Francuza, Šveđana koji se bježeći od bijednog života očajnički i ne pitajući za cijenu pokušavaju dočepati neoliberalne utopije poput Libije i Somalije, zemalja gdje nema ni regulacije, ni poreza ni doprinosa, ni minimalne plate, gdje nesputana privatna inicijativa izvlači ono najbolje iz ljudskih bića, a građani uživaju u drugima nedostižnom životnom standardu i zdravstvenoj zaštiti.
Autori ovog izvještaja smislili su i alternativu za zdravstveno i penziono osiguranje, te plaćeno bolovanje, u vidu osiguranja. Podrazumjeva se, privatnog. Njihov prijedlog je da država propiše obavezno uplaćivanje osiguranja gdje bi svi zaposleni mjesečno uplaćivali sebi osiguranje za stare dane i slučaj bolesti, a poslodavci bi bili oslobođeni uplate doprinosa kako bi se nesmetano mogli širiti, a ekonomija procvjetati.
Iako se i u samom izvještaju navodi da polovina radnika u Africi i Aziji živi ispod linije apsolutnog siromaštva, što znači da zarađuju manje od dva dolara na dan, autori tu ne vide nikakvu kontradikciju. I tako bi radnici trebali svakog mjeseca uplaćivati sami sebi privatno zdravstveno i penziono osiguranje, pri čemu u Svjetskoj banci očigledno vjeruju da će svako od njih, suočen s izborom da li da jede naredne tri sedmice ili da uplati osiguranje, bez oklijevanja izabrati osiguranje.
Kako bi stimulisali radnike da uredno uplaćuju osiguranje i više od propisanog iznosa, autori izvještaja predlažu da kao vid stimulacije radnici za svaku uplatu dobiju „novčić obojen u zlatno žutu boju“, pošto se takva praksa navodno pokazala uspješnom u Keniji kod stimulisanja štednje. U Svjetskoj banci izgleda vjeruju da ako su Indijanci svojevremeno engleskim doseljenicima prodali Menhetn za šaku staklenih perli, onda nema razloga da sirotinja u Africi i Aziji ne postupi na isti način i u zamjenu za ofarbani novčić žrtvuje dio svojih mizernih mesečnih primanja. Indijanci, Afrikanci, sve je to isto. Ako trik sa ofarbanim novčićem ne upali, ima i alternativa: novčana kazna za svaku propuštenu uplatu.
Autori ovog izvještaja imaju i prijedlog kako kompenzirati ukidanje minimalne plate: umjesto minimalca gazde bi zaposlenima trebale omogućiti da učestvuju u podjeli profita. Mogućnost da na kraju godine nema profita izgleda nije pala na pamet autorima izvještaja.
Autorima je takođe promakao prvi dio vlastitog izvještaja u kome se konstatuje kako velike kompanije širom svijeta kroz knjigovodstvenu gimnastiku legalno prelivaju profit iz zemalja u kojima je on ostvaren na njihove off-shore kćerke, čime godišnje na porezu vlade širom svijeta gube oko 200 milijardi dolara godišnje. Očekivati da će gazde, koje sada svjesno krše zakon kada angažuju radnike na crno kako bi izbjegle palaćanje poreza, iznenada velikodušno početi dijeliti profit sa radnicima na šta ih ne tjera niti jedan zakon, jednostavno je van pameti. Svaki osrednji knjigovođa u stanju je naštimati završni račun kako gazdi treba, a praksa poslovanja sa dvije firme gdje se na jednu svaljuju troškovi a na drugu, gdje je gazda jedini vlasnik, prihodi, očigledno je nepoznanica za ljudima iz Svjetske banke.
Pokušavajući riješiti kvadraturu kruga – kako postići da firme ne plaćaju radnicima i državi ništa, a da radnici ne krepaju od gladi nakon mjesec dana, autori izvještaja su negdje nabasali i na ideju univerzalnog prihoda, gdje država svim građanima isplaćuje mjesečno određenu sumu bez ikakvih uslova. Ovo im se na prvi pogled učinilo kao savršeno rješenje, osim malog detalja: a gdje će država naći pare za ove isplate, jer postojeći porezi, ako ih u ovoj viziji neoliberalne utopije uopšte i bude, ni izbliza nisu dovoljni.
I ponovo je na djelu rješenje u vidu akciza na duvan i gazirana pića. Tako da nije teško zamisliti situaciju da dok zdravstvene institucije na svakom koraku kroz različite kampanje pokušavaju da odvrate ljude od pušenja, poreznici i činovnici ministarstva finansija hodaju okolo vukući ljude za rukav šapćući: „Puši, puši, spašavaj ekonomiju“.
I premda se u izvještaju konstatuje da je jedan od ključnih problema u siromašnim zemljama nepismena i nekvalifikovana radna snaga, te nedostatak elementarne infrastrukture, kao spasonosno rješenje iz začaranog kruga nude se marketinške fraze iz Silikonske doline. Tako autori sasvim ozbiljno navode da je velika šansa za afričke poljoprivrednike, koji su po definiciji najsiromašniji među siromašnima, korištenje satelitskih snimaka u realnom vremenu kako bi znali šta im se dešava sa usjevima.
Znači, nepismeni afrički seljaci sa manje od dva dolara dnevno (u stvari manje od dva dolara, jer kada uplate osiguranje neće im puno ostati) mogu zakupiti satelit i uživo pratiti kako im propada ljetina i tako se obogatiti. A ako ih skakvci i suša ostave bez hrane, uvijek se mogu zaposliti kao analitičari satelitskih snimaka u Pentagonu.
Podjednako je briljantan prijedlog da se njihova dobrovoljna štednja, nakon što uplate obavezno osiguranje, može povećati „automatskim zaokruživanjem iznosa kod plaćanja kreditnim karticama“. Kad bi imali struje, kao što nemaju bankarskog računa, onda bi možda mogli instalirati terminal za plaćanje karticama na pijaci. Ovako, niti imaju bankarski račun, niti kartice, niti struju, pa nemaju šta ni zaokruživati.
Kada se sve sabere, autorima ovog izvještaja se može samo poželjeti da ostatak života provedu radeći u sistemu kakav predlažu siromašnim zemljama.