Evo me opet duboko u prastaroj zelenoj sumračici Kozare, u otajstvu njenog muka, u koji su potonule i ptice i pčele i zvijeri, evo me još jednom između dva lišća, ovoga nad glavom zelenog, u koje se izgejzirilo još jedno ljeto, i ovoga lanjskog, što još ponegdje šušne pod nogom (i zove se šušanj), a upola je već tmasti humus i sirovi mu vonj budi u meni nešto mutno, neraščinjivo. Poslije punih evo dvadeset i pet godina, penjem se iz jednog Kozarinog jarka (bože, da li je to bila ista uzbrdica?) na taj ratni vis-proplanak (i onda sam se isto ovako zapitao otkud mu to ime: Palež). Penje me, zapravo, već raspaljeno sjećanje na onaj davni događaj na njemu, ni to, nego: nekakav neiskorjenjiv poriv da još jednom budem što sam bio.
Lijevo, lijevo čujem glas iza sebe. Nisam ni primijetio raskrsnicu staza, malo-malo pa sam na onom davnom paleškom proplanku, u onom njegovom mravinjaku od nas onda koji smo iz pakla (na zemlji, nad njom i pod njom) upravo pravo osjetili: šta znači biti živ.
Bliješti mi sad u moždanima, vrije i zvoni ta odminula radost (koju smo tada zvali: smotra).
Onaj Palež prije četvrt vijeka. Čistina obrubljena mladim hrastićima i pustim njemačkim rovovima, nevelika i nevisoka a izgleda mi pod samim nebom i bez kraja – to bude u trenucima kad sve bukne pa mi zatrpa čula svojom vrevom koja vrišti, gura, plamti i miriše. Nekakav nevidljiv zvonik lebdi gore u vazduhu i nekakva gluha zvona zvone, a ovdje drevna svetkovina, nabreklih vratnih žila i isprepletanih ruku, nauljena suncem, igra i pjeva i puna sočna zazubica okreće sjajnu cvrkutavu mesnu rumen na ražnjevima…
Sutra ovoj svetkovini, ustaloj iz mrtvih, treba da čitam pjesmu koju danas pišem, koja se juče, poslije svakog promašaja smrti, začinjala u meni i zaklinjala u meni da će biti prvi dah kojim ću dahnuti ako ostanem živ i koja sad u meni, duboko u nekakvoj mutnini, leži sklupčana u strašan jauk…
***
Eno ga: Palež.
Srce mi skoči u grlo, tutanj mukao i mutnina provališe u glavu kao da ruka neka smahnu posljednja magnovenja titraja sjećanja, usta mi gore i drhtavica, jača od grča kojim joj se odupirem, osvaja tijelo (čega me je to, čega strah?), vazduh odjednom topao i gust – mije me zejtin, i stabla se lelujaju kao da oko mene mlaza konopčasta ljetnja kiša. Dok je razgrćem, visoka paprat (nestrpljivo me evo skrenula s puta), zeleno-podmuklo i osvetljivo kako to samo ona umije, dočekuje mi noge kad mi ništa ne može rukama, eno ga vidim, jest, to je on, ništa drugo nego on, Palež.
Tako bih radio da sam došao nadomak (u dječaštvu još ostavljenoj) kući svoga djetinjstva: preko džbunja između dva stabla virim u čistinu koja me četvrt vijeka čeka. Ne dišem, bojim se da trepnem – da ne bi osjetila da je gledam, da bi ostala onakva kakva je kad je niko ne gleda, da ne bi u posljednjem trenutku poremetila makar i jedan listić ili travku u onom svom izgledu koji je ostao za mnom prije dvadeset i pet ljeta.
Jest, to je Palež, ali ja to znam samo po tome što tu vidim skup preživjelih koji su došli da još jednom vide mjesto onog svog davnog uskrsa i tu još jednom čuju moju pjesmu koja se ovdje rodila i na ovaj dan prvi put oglasila (rečeno mi je da će tu biti i mladih pjesnika iz čitave zemlje, mlađih od moje pjesme ili njenih vršnjaka). Napinjem sluh – sve mi se čini da sam očuo, pa će mi se sad jasnije javiti, neki poznati zuj u travi, ili me poznao neki zrikavac pa će još jednom škrinuti?
(AbrašMEDIA)