“Ne znam ja za to, ja tu, kako da rečem, spašavam duše”, kaže monah u manastiru Svetog cara Lazara u selu Pridvorica u Hercegovini. On živi sam, ali s pogledom vrijednim milijun dolara, gdje god pogled seže odbija se o zelenilo, a među zelenilom žubore izvori i potoci koji čine rijeku Neretvu. Ono što on ne zna je da je u ovom području planirana gradnja niza hidroelektrana, ali i da, s druge strane, nevladina organizacija iz Banja Luke Centar za životnu sredinu, predlaže i ulaže velike napore da se gornji tok ove predivne rijeke napokon zaštiti.
Piše: Marina Kelava, H-Alter
“Ne znam ja za to, ja tu, kako da rečem, spašavam duše”, kaže monah u manastiru Svetog cara Lazara u selu Pridvorica u Hercegovini. On živi sam, ali s pogledom vrijednim milijun dolara, gdje god pogled seže odbija se o zelenilo, a među zelenilom žubore izvori i potoci koji čine rijeku Neretvu. Ono što on ne zna je da je u ovom području planirana gradnja niza hidroelektrana, ali i da, s druge strane, nevladina organizacija iz Banja Luke Centar za životnu sredinu, predlaže da se gornji, ili preciznije gornji gornji tok rijeke Neretve, napokon zaštiti.
Ovdje ni nema baš puno duša za spašavanje iako je manastir u obnovi i ima prostorije za posjetitelje i prenoćište koje je u izgradnji. Selo je danas bez stanovnika, a na cijelom području na kojem smo proveli gotovo tri dana, od sela Ulog uzvodno stalno živi tek nekolicina duša koje bi se moglo pokušati spasiti. Ostali, a ni oni nisu brojni, koriste nekadašnje kuće predaka kao vikendice.
Područjem koje obuhvaća gornji tok Neretve, između planina kojima dominira Zelengora zaštićena u sklopu Nacionalnog parka Sutjeska, krećemo se u džipovima jer po razvaljenim makadamima ne mogu proći automobili. Cesta koja vodi između stijene i provalije na jednom dijelu podsjeća na vožnju visokim područjima Nepala ili indijskih Himalaja.
Obilazimo rječicu Pridvoricu, glavnu pritoku Neretve. Iako se uzvodno nalazi glavnih pet-šest izvora rijeke, oni preko ljeta znaju presušiti, a Pridvorica je konstantan izvor vode za Neretvu.
„Ako nema ove pritoke, nema ni barem pola Neretve“, kaže Vladimir Topić, koordinator programa Energija i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu.
Obilazimo i drugu najvažniju pritoku, Krupac, a od ove pritoke do sela Ulog planirana je gradnja čak sedam malih hidreolektrana.
„Na svakih pet do sedam kilometara rijeka bi bila pregrađena branom i cjevovodom što bi uništilo ovu rijeku i samu dolinu jer je za takvu gradnju neophodno da se izgrade i putevi i dovede teška mehanizacija“, kaže Topić.
No, srećom po Neretvu iako je koncesijski ugovor s lokalnim investitorom iz Istočnog Sarajeva na snazi, rokovi su uglavnom prošli. Iz Centra za životnu sredinu zato žele da ovo područje što prije dobije zaštićeni status kako se hidroelektrane ne bi ni mogle graditi.
U Republici Srpskoj zaštitu nekog područja može predložiti bilo tko, a ne nužno državna institucija. Nije bilo baš lako shvatiti kako to da jedna nevladina organizacija izrađuje studije i pokreće zaštitu nekog područja, ali ovdje je to uistinu slučaj. Dvije godine za redom su tako iz Centra za životnu sredinu ovdje doveli stotinjak znanstvenika iz cijele Europe koji su se razmilili područjem, tražili šišmiše, identificirali leptire, brojali vrste vodozemaca.
„Istraživanja su pokazala da je ovo jedno od najznačajnijih područja po pitanju bioraznolikosti u BiH. Ističe se autohtona vrsta pastrve, jadranska pastrva, koja se može naći još samo u nekim rječicama u Italiji. Značajna je vrsta i bjelonogi rak koji se može naći samo na mjestima koja nisu zagađena. Izbrojano je nekoliko stotina vrsta leptira i preko 60% vrsta svih šišmiša u pećinskih sustavima. Od krupnih zvijeri tu žive gotovo sve vrste, medvjed, vuk i ris. Neke vrste slatkovodnih spužvi su ovdje prvi put zabilježene“, ističe Topić.
Sveukupno je ovdje izbrojano više od 2000 vrsta, a jedna vrsta insekta koja je prvi put pronađena prije dvije godine dobila je i ime po Neretvi.
„Što više istražujemo, saznajemo stalno za nešto novo“, kaže Topić.
Rezultat je ovih istraživanja studija koja predlaže zaštitu 25 000 hektara divljine, no koja već godinu dana leži u ladicama u Ministarstvu za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, pokazujući razinu (ne)zainteresiranosti za zaštitu prirode. O tome govori i podatak da Bosna i Hercegovina, zemlja prekrasne, ponekad dramatične i divlje prirode, ima tek tri posto zaštićenog područja. U usporedbi, Hrvatska u europskoj mreži Natura 2000 ima upisano 38% površine. Zaštita koju predlažu za gornji gornji tok Neretve je kategorija zaštićenog staništa, što je upravo na razini zaštite iz Natura mreže.
“Dva su razloga za toliko malo zaštićenog područja. Prvi je nezainteresiranost nadležnih institucija i nekompetentnost ljudi koji rade u njima, a drugi politika da se iz prirode izvlače resursi ili kroz gradnju hidroelektrana ili eksploataciju mineralnih sirovina. Cilj je iz prirode isisati što više kako bi pojedinci imali od toga korist. Mnoge institucije nisu svjesne da se kroz zaštitu mogu dobiti brojne koristi i za ruralne zajednice“, ističe Topić.
Od izvora Krupca vraćamo se do slikovitog sela Ulog, kojeg zovu “mali Jeruzalem”, jer na svega dvadesetak kuća ima i katoličku i pravoslavnu crkvu i džamiju. No, ono je dalo ime i hidroelektrani Ulog, koja za razliku od onih planiranih uzvodno spada među velike hidroelektrane. S vrha litice gledamo područje kanjona Neretve koje će uskoro zauvijek poplaviti da bi se stvorilo hidroakumulacijsko jezero. Hidroelektranu Ulog rade Kinezi pa se i u seoskom kafiću vide kineski radnici koji su se ovdje aklimatizirali, a u džamiji na klanjanju najbrojniji su pakistanski radnici. No, kada oni odu malo će ovdje života dovoditi hidroelektrana u zemlji koja ionako već proizvodi struju za izvoz, izvozi čak 30% svoje proizvodnje. 4,7 km gornjeg toka Neretve bit će poplavljeno, te se zato i govori o zaštiti „gornjeg gornjeg toka“ jer je to jedino što je još preostalo.
“Ovo je prolazni koridor za sve vrste i za čitavu bioraznolikost. Kanjoni su najnepristupačniji za ljude i zato najočuvaniji. Stvaranjem jezera izmijenit će se ekosustav ovog područja i izumrijeti neke vrste. Hidroelektrana će raditi u vršnom režimu što znači da će voda nizvodno oscilirati na dnevnoj razini. Nekim vrstama kao što je mekousta pastrva to ne odgovara, možemo očekivati da će nekoliko vrsta izumrijeti kroz godinu, dvije“, kaže Topić.
Hidroelektranu gradi privatni konzorcij iz Londona, EFT grupa, te će lokalna zajednica od toga imati vrlo male koristi, a sigurno će živjeti sa štetama.
Hrvatsku bi sigurno trebalo zanimati što se događa na gornjem toku Neretvu jer donji tok već ima ozbiljne probleme s prodorom slane vode, što ugrožava i poljoprivredu. Postoje međunarodni mehanizmi kao što je ESPOO konvencija koje daju pravo susjednim državama da sudjeluje u procesima procjene utjecaja na okoliš projekata s prekograničnim utjecajem.
“Hrvatska je trebala to pravo iskoristiti da se bori protiv ugrožavanja rijeke, ali mi vidimo da institucije jako dobro surađuju i lako se dogovore koja količina vode će se usmjeriti na HE Plat kod Dubrovnika. To su neki dogovori koji idu na štetu prirode“, kaže Topić.
I ovaj je projekt star pedeset godina, kao što su i projekti koji se guraju u Hrvatskoj, potapanje Kosinjske doline, primjerice, ili kao što je bio nesretni primjer hidroelektrane Dobra koja stalno izaziva nove štete koje HEP planira sanirati – gradnjom nove akumulacije.
Rijetki preostali stanovnici ovog područja žele da se barem preostali dio toka uzvodno od HE Ulog zaštiti. Podržavali su znanstvenike koji su istraživali ovo područje na razne načine, prevozili su ih terenskim vozilima, hranili ih i služili kao vodiči, kao što su i nas nekoliko novinara koji smo u organizaciji Centra za životnu sredinu i podržavajuće međunarodne organizacije The Nature Conservancy, posjetili ovo područje.
„Dolazio sam ovdje od djetinjstva. Tu je bilo prvo kampiranje, prva uhvaćena riba, prva cura. Nismo imali financija za more, Neretva nam je bila i more i planina i kino i sve jer ništa drugo nismo imali“, prisjeća se Boban Škrkar, koji već 20 godina radi kao ribočuvar na ovom dijelu Neretve.
Kako kaže, u posljednjih 10-15 godina ribolov je pod kontrolom pa je čak dvije godine bio u potpunosti zabranjen kako bi se riblji fond obnovio.
„Ova pastrva postoji milijun i pol godina, čovjek joj ništa nije mogao iako su je u prošlosti lovili i viljuškom i vršom. Ako ne bude hidroelektrana, riba će ostati i budućim generacijama. Nizvodno su napravljene brane i moramo zaštititi ovaj dio po svaku cijenu jer inače nema ni nas. Ako stave sve u cijevi, nema ni Uloga“, kaže Škrkar.
No, u BiH ni formalna zaštita nekog područja nekog područja ne mora značiti puno. Pokazalo se da je i na područjima koja u novije vrijeme jesu na papiru dobila zaštitu, nije puno učinjeno da bi ta zaštita uistinu profunkcionirala.
„Spremni smo podržati i održivo upravljanje područjem gornjeg toka Neretve da to ne ostanu mrtva slova na papiru. Treba tim područjem upravljati, treba imati i sredstva i ljude da to upravljanje ima benefite za lokalnu zajednicu“, kaže Igor Vejnović, programski direktor za Jugoistočnu Europu iz The Nature Conservancy, međunarodne organizacije koja vodi inicijativu Zajedno za rijeke s ciljem da se u zemljama regije zaštiti 400 km riječnih tokova, ukupno 13 rijeka, i koja između ostalog i financira podupire izradu potrebnih studija.
Osim hidroelektrana, čuli smo i druge priče koji govore o tome kako na ovom području bez kontrole i nadzora grabi tko što stigne. Sijeku se šume pa se uništavaju ionako loši makadamski putevi. Krivolove se divokoze, puca tko gdje stigne, ne vodi se računa kada je divljač u fazi reprodukcije. Klimatske promjene uzimaju također danak, kako nema snijega na planinskim vrhovima, ili ga ima znatno manje nego nekad, doticaj vode u rijeke je već smanjen.
„Ovdje smo samo privremeno“, sliježe ramenima monah s početka priče. No, dok neki to kratko vrijeme što hodamo Zemljom iskorištavaju da ostave iza sebe pustoš, drugi ulažu to dragocjeno vrijeme da bi je čuvali, ali trebaju pomoć.
„Potreban je mnogo jači društveni pritisak koji bi pomogao da izborimo zaštitu za već zaštićena područja, da potaknemo zaštitu novih i da možda nekad dođemo do tih 15 ili 30% zaštićenog teritorija što nama sada zvuči kao bajka“, zaključuje Anja Dragomirović, potpredsjednica Centra za životnu sredinu.