O politiziranju kulturne konzumacije i autizmu bavljenja pop politikom.
Piše: Juraj Katalenac, H-Alter
J’suis dans ma bulle, bulle, bulle…
PNL
Generalno se valja držati pravila da nema ničeg boljeg od raspravljanja o ukusima u pop kulturi. Bilo da je riječ o glazbi, filmu ili nekom drugom obliku umjetnosti, potrebno je izraziti određene estetske preferencije jer inače bi rasprava bila samo o činjenicama, a to u umjetnosti nema smisla. S druge pak strane, ovo ne vrijedi za rasprave o društvu i politici, zbog čega nalazim problematičnim tekstove u kojima autori pokušavaju izgraditi svoju viziju svijeta kroz nečiju estetiku (da ja to radim cijeli svijet bi bio Yamborghini High).
Primjer takvog teksta je članak Sarah Duspare Bebe devedesetih i Mimi Mercedez gdje autorica govori o srpskoj reperici Mimi Mercedez kao “feminističkoj”, “antikapitalističkoj” jer se “bori protiv neoliberalizma i prekarnosti”. Ovakav pristup Mimi u suštini nije ništa novo jer je Aleks Eror još 2015. napisao članak sa sličnim zaključcima za VICE. Duspara također gradi i svoju antiestablišmentsku viziju turbofolka, koja opet nije ništa novo jer srbijanski mediji, blogovi i časopisi vrve time.
Osobno volim i glazbu i estetiku Mimi Mercedez te ju slušam od njenih početaka. Uz zagrebačkog Geralta iz Rivije i novosadskog Foxa ona mi najdraža reperica nove škole s prostora bivše Jugoslavije jer je donijela nešto novo u močvaru gdje nije postojalo ništa osim mediokritetstva Tupaca i njegovih klonova. No, ja je doživljavam isključivo kao repericu – glazbenicu i umjetnicu – a ne kao političku platformu za ono što bih htio vidjeti u njoj (ili što drugi vide u njoj). Stoga, ovaj tekst, iako potaknut člankom o njoj, nije fokusiran na nju i njezin rad.
Ovaj tekst je izazvan pristupom i načinom na koji je Duspara napisala članak te otvorila dvije fronte koje nalazim podjednako problematičnim: 1) konstantno promatranje pop kulture kroz objektiv politike objašnjavajući nam kako ovaj ili onaj pop glazbenik i/ili celebrity problematizira nešto vrlo važno svojom pojavom i radom, bez obzira što to nema nikakve veze s realnošću naših života te 2) fetišizaciju slavenstva, odnosno jednog etnosa, kroz određeni kulturni identitet slavenskog lumpenproletarijata (ili kako možda studenti humanistike zamišljaju taj identitet). Prvo se vidi kroz antikapitalističku i feminističku viziju Mimi, a drugo kroz čudnovato urbano-hrvatsko filozofiranje o turbofolku.
Kombiniramo li to sve zajedno dobit ćemo ideju o nekoj velikoj subverzivnosti klinaca u Adidas šuškavcima, klinaca koji u suštini cijeli dan vise prikopčani na društvene mreže, zatvoreni u svojem alijeniranom svijetu minimalne društvene interakcije i same svjesnosti o postojanju društva kao takvog. I tako u krug, sve dok nam posljednja kulisa pop kulturnog Potemkinovog sela ne padne na glavu i završimo u permanentnoj vaporwave xanax komi u kojoj nam neprestano svira duet Ljupke Stević i Snoop Dogga. RIP Lil Peep.
Prvi problem: Carevo novo ruho pop politike
Od rasprava o blockbusterima poput Wonder Woman i Ghost in the Shell, istupima pop zvijezda poput Beyonce i Taylor Swift, mediokritetnih sportaša poput Colina Kaepernicka, pa sve do kontroverzi oko underground grupa kao što je Death in June, pop kultura i politika se isprepleću u jednu cjelinu u kojoj je iznimno važno držati “hegemoniju”. “Hegemoniju” čega? Pa dakako, lijeve i progresivne politike.
Kada čitam tekstove ove tematike čest se zapitam živimo li ja i autor/ica u istoj dimenziji ili sam ja još uvijek zatočen u Matrixu. Uzmimo za primjer članke Mije Vodopije Taylor Swift – loša bijela ‘feministkinja’ i Lena Dunham – kada ‘feminizam’ uključuje rasizam. U samoj suštini ovo je klasični primjer celebrity tračeva maskiranih u politički diskurs, ali ovi tekstovi često djeluju i kao puki prijevod nekog američkog tumblra na hrvatski. Štoviše, ljudi koji nisu u potpunosti izloženi američkoj pop sceni neće ni znati tko je većina tih ljudi o kojima se piše.
Rasprava o “kulturnoj aproprijaciji”, “bijelom feminizmu” i “bijeloj supremaciji” u Hrvatskoj i redukcija rasne diskriminacije na negativnu interakciju među ljudima, za razliku o ekonomskog i političkog onemogućavanja pristupa društvenim resursima, segregacije i nasilja, samo doprinosi komičnosti, autističnosti i karikiranosti ovakvog pristupa. Naravno, pitanje rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama je iznimno ozbiljno pitanje, ali njega neće riješiti afirmacija društvenih konstrukata poput rase i etničke pripadnosti jer takav je pristup oduvijek njegovao najreakcionarnije političke posljedice.
Ovdje bih se poslužio i vrlo dobrim člankom irskog pisca Frankiea Gaffneya. U članku Identity politics is utterly ineffective at anything other than dividing people kritizirao je ovakve pristupe, ističući kako za rješavanje problema ne trebamo politiku koja postoji kako bi nas eksplicitno podijelila i koja u suštini savršeno reflektira ono čemu se načelno protivi. Problemi i dalje ostaju, samo su mogućnosti mobilizacije i zajedničke akcije sve manje jer su sabotirane od strane ljudi koje smatramo saveznicima, a koji kopiraju diskurse američkih kampusa u društva u kojima oni definitivno nemaju smisla.
Ljudi koji se bave pop politikom u tom smislu nisu samo autisti, koji očekuju da nečija glazba ili umjetnost odražava njihove političke stavove, već se da argumentirati da su i ljudi koji u suštini nemaju političke stavove te zbog toga politiziraju svoju kulturnu konzumaciju.
U suštini, riječ je o kulturnoj industriji (njem. Kulturindustrie). Ovo je termin kojeg su skrojili teoretičari Theodor Adorno i Max Horkheimer u knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva (1944.), iako Adorno o istome piše i u knjizi Negativna dijalektika (1966.). Ideja iza ove teorije je da se mnoštvo različitih struja i oblika koji objedinjuju masovnu pop kulturu, ujedinjuje u kulturnu industriju čiji je zadatak osiguravanje poslušnosti masa interesima tržišta. Odnosno, cilj kulturne industrije je stvaranje profita prodajom svog proizvoda – kulture. A upravo je pop politika dio tog proizvoda. Zar su ljudi prespavali punk?
Ovu sam temu već jednom načeo u tekstu o trap glazbi, kada sam zapravo izolirao dva ključna razloga zbog čega se ljevica bavi pop politikom: 1) nepostojanje uporišta ljevice u radničkoj klasi, kao i radničkog pokreta koji bi bio u stanju nametati progresivne politike, pa se stoga ljevica bavi kulturom i “hegemonijom” jer ne želi priznati da je car gol, te 2) sve veće dominacije američkog pristupa humanistici, koji širi svoj agresivni i antidrušveni individualizam (ne bi trebalo miješati ‘individualizam’ s ‘individualnošću’), dekonstrukciju realnosti u konstantno dešifriranje pojmova kojima je dodijeljeno neko opskurno značenje i napuštanja znanstvene metode kao takve.
Zato nas i ne treba čuditi da je odjednom pop kulturni hustle postao nešto revolucionarno. Hustle zapravo više znači neki osobni brend i samopromociju, nego mukotrpni rad koji se kao pokušava upakirati. Znači, sada uzdižemo zarađivanje gaženjem preko svih i svakoga radi vlastite samopromocije? Ovaj pristup u potpunosti odgovara srednjoklasnoj svijesti autora koji pišu o tome jer pod naletima neoliberalizma i njihova se pozicija unutar kapitalističke podjele rada “prekarizirala”, odnosno postala neizvjesna. Više ne mogu sanjati o nekom akademskom, civilnoscenaškom i publicističkom zaposlenju koje im je garantirano cijeli život nego se moraju uključiti u “svagdašnju borbu” radničke klase.
Odjednom su umjetnici, urednici portala, profesionalni aktivisti i profesori “prekarni radnici”, a komentirati vrlo važnu razliku između njih i klasičnih šljakera, pogotovo onih u agencijama, je puko moraliziranje. Oni su prekarni, baš kao i radnička klasa, jer podjarmljenost sa sobom povlači ispravnost. I naravno da tu odmah dolazi do dramatizacije i ideje kako je odjednom revolucionarno pričati o novcu, svemu što ima veze s novcem, kao i drugim sličnim narcisoidnim društveno-političkim teorijama poput politike identiteta. Mogao bih zaključiti kako je posrijedi jedan izrazito individualistički pristup svijetu koji je u samoj svojoj suštini – neoliberalan.
A taj crni neoliberalizam je klasu ostavio na radnom mjestu, kao osnovu kapitalističke podjele rada, dok je društvo u potpunosti fragmentirano na pojedince. Ovdje ne govorimo o pojedincu kao osobi koja je u potpunosti slobodna da samoaktualizira sebe, svoj interes i svoju osobnost, već o pojedincu u potpunosti otuđenom od ostatka društva, ali i u potpunosti nadziranom od samog sustava kojem je dužan polagati račune za svaki dio svoj načina života (od ishrane, zdravstvenih navika, ovisnosti itd.). I kako je u ovakvoj situaciji izrazito teško aktualizirati politiku interesa, bilo ono klasnog ili nekog drugog karaktera (npr. trenutno aktualnog prava na abortus), najlakše je komentirati nečiju frizuru, odjeću, ručak i glazbu te prozvati to političkim komentarom.
I upravo zato što ljudi to “puše” glazbenici poput Beyonce mogu dobro prodavati glazbeno slabije albume samo ako se obuku u Crne pantere. Poput majica na Che Guevaru i anarhističko a, glazbenici mogu samo zajahati na neki politički pokret, poput Black Lives Matter i zapravo će profitirati zbog politizacije konzumacije. Jer to je ipak nešto iznad Rihanne i Futurea koji samo pjevaju o novcima, boli, pištoljima i seksu. Može se reći da je riječ o politizaciji suštinski rasističke pozicije koja zahtijeva od američkih crnaca da konstantno pričaju o ropstvu, obespravljenosti i patnji kroz svoj umjetnički izražaj. Upravo zbog ovakvog pristupa politici netko može doživljavati poslovnu ženu Beyoncinog kalibra, odnosno de facto kapitalisticu, kao voditelja promjene jer je u spotu bejzbol palicom razbila prozor auta u ime… nečega. Sigurno ne zbog Dinama.
Cijela ova opsjednutost pop politikom ima jednu izrazito negativnu posljedicu, a to je trivijalizaciju stvarnih problema tj. pretvaranje stvarnih problema u kulturne brendove. Sličan komentar je dala Andrea Jovanović u kolumni Ko nas ljubi ovih dana, u kojoj je raspravljala o trivijalizaciji seksualnog napastovanja žena i #metoo kampanji na društvenim mrežama. Jer nije problem u kampanjama koje osvješćuju određeni problem, problem je u tome što to ostaje na tome jer je malo kome zapravo stalo za pravu političku akciju i rješavanje problema.
Internet nam daje iluziju političnosti i političke akcije, ali nas u stvarnosti pacificira i alijenira od stvarne politike, političkog udruživanja i borbe za programe koje podupiremo. A u Hrvatskoj stvarnih problema ima i previše: od samo kapitalizma kao takvog, pa do ogromne nezaposlenosti, organizacije ekonomije i politika zapošljavanja, pokušaja komercijalizacije obrazovanja, zdravstvenog i mirovinskog sustava, pokušaja zabrane abortusa, svjetonazorskih dimnih zavjesa itd.
Izvan određenih krugova i društvenih scena, žargon pop politike je uistinu smiješan u svom općedruštvenom besmišlju i beskorisnosti. I to za sobom povlači još jednu negativnu posljedicu, a to je da će određeni ljudi to iskoristiti kako bi napali i diskreditirali realne probleme i prigovore kao “gluposti” i “histeriju”. Uzmimo kao primjer cijelu situaciju koja je nastala kada je Ivana Perić u svojem članku Slatki mali kritičari prigovorila na mizoginiju među hrvatskim rock i glazbenim kritičarima.
Nije dugo trebalo da Đino Kolega, jedan od autora s portala Ravno do dna čiji se vlasnik i glavni urednik našao “pod skalpelom”, odgovori s tekstom Cigarete poslije koitusa, u kojem između ostalog komentira izgled Perić i izvlači nebuloze o neki mitskim (tumblr) feministicama kakve postoje na američkim i britanskim kampusima, dok je u Hrvatskoj ipak dominantan jedan sasvim drugačiji feministički pristup. Nažalost, reakcije koje su stigle u obliku teksta Asje Bakić Sitni, nebitni, zlonamjerni, zajedno sa akcijom Inicijative za feministički filozofski za prekidom suradnje s Kolegom u tjedniku Novosti, u konačnici su doprinijele otvaranju puta za njegove mizogine gluposti u mainstream medijima, poput Jutarnjeg lista.
Zbog toga bih ovaj dio završio s jednom važnom poantom koju je izrekla irska autorica Angela Nagle u intervju za H-Alter, a to je da bismo konačno trebali vratiti fokus na materijalna pitanja (npr. nadnice, pitanje stanovanja, infrastrukture, reproduktivna prava žena…) i prestati konstantno pričati o kulturi. Hoćemo li?
Evo, samo malo, da raspravimo zbog čega Young Thug nosi ženske majice.
Drugi problem: Važno je biti Slaven
Druga tema koju želim načeti je pitanje “slavenstva”, koji se gradi kao neki supkulturni identitet lumpenproletarijata i radničke klase iz Istočne i Jugoistočne Europe. Duspara ovdje tako navodi turbofolk i “vraćanje 90-ima” kao sastavnice koje možemo povezati s time, pogotovo ako sve stavimo u širi kontekst estetike koja se pripisuje slavenskom lumpenproletarijatu i radničkoj klasi: trenerke, čučanje, alkohol, nasilje, šovinizam itd.
No, dolazile ove vizije o “kulturi” slavenskog lumpenproletarijata i radničke klase od srednje klase “izvana”, tj. sa Zapada, ili “iznutra”, tj. sa Istoka i Jugoistoka, zajednički im je “lijevo-progresivni” fetiš na neku nepostojeću radničku kulturu, estetiku i obrasce ponašanja. Ovaj pristup je zasnovan na jeftinoj sociologiji krivnje, gdje se upravo niže klase stavljaju kao moralna vertikala jer su podjarmljene unutar kapitalističkog načina proizvodnje i podjele rada. Naravno, ako je netko moralno ispravan, osoba koja se smatra lijevom i progresivnom mora biti to isto, pa ispada kako je pitanje klase zapravo pitanje Adidas šuškavca. Klasa je tako supkultura koju je moguće prisvojiti preko noći, umjesto realnost podjele rada.
Kada govorimo o prostoru bivše Jugoslavije, turbofolk je zasigurno jedan od prepoznatljivih pop kulturnih izraza. U kontekstu Hrvatske ovdje je zanimljivo istaknuti način na koji Duspara piše o tom fenomenu. Ne samo zato jer su hrvatske mladenačke supkulture ranih 2000-ih, od hip-hop scene koja je nastala oko Blackouta, pa sve do underground punk scene, imale izrazito negativan stav prema turbofolku, što zbog nacionalističkih, a što zbog supkulturnih razloga, već i za to što je hrvatska “progresivna” srednja klasa uvijek imala određeni fetiš ka prisvajanju srpskih mitova lumpen i radničke estetike. Za njih je Srbija uvijek bila egzotična poput Madagaskara, a u isto vrijeme se na ljude iz iste pozadine u Hrvatskoj gledalo s gnušanjem. Doduše, 2017. je čak postalo i “kul” biti student Filozofskog i Bad Blue Boys.
Naravno, ovdje ne govorim o ljudima koji uistinu slušaju turbofolk (tzv. cajke), čisto kao neku fast food zabavnu glazbu koju vole i koja im odgovara, odlaze u klubove u kojima se to pušta i u kojima gostuju zvijezde iz Srbije i Bosne. Turbofolk je uvijek bio popularan u Hrvatskoj i tu ne postoji nikakav problem. Jedino je bitno volite li više Cecu ili Jelenu Karleušu. Kada komentiram pristup turbofolku, striktno govorim o ljudima koji pišu duge i intelektualne tekstove o turbofolku kao nekom južnoslavenskom, klasnom i kulturnom identitetu ili pak ironičnoj estetičkoj viziji toga što bi stanovnik bivše Jugoslavije trebao biti.
Uzmimo za primjer tekstove poput članka Branka Mišovića Ogled o turbo-folk fenomenu iz Novog plamena, Zorana Ćirjakovića Turbofolk – naš a svetski, Milene Minje Bogavac Turbo-dizel kao novi anderground ili pak VICE Srbija koji je snimio film Turbotronik gdje se turbofolk vidi kao “umetnički pokret koji donosi potpuno odsustvo ironijske distance prema folk nasleđu. Muzički, on se koristi elektronskim bitovima i semplovima, ali nije žanrovski omeđen. Idejno, on predstavlja svojevrsni srpski pank dvadeset prvog veka. Ono što ga izdvaja u globalnom kontekstu je insistiranje na prokazanom balkanskom poreklu”.
Bilo da je riječ o urbanim autorima koji ovaj identitet doživljavaju kroz Pinkija i Švabu iz Rana, dokumentarac Vidimo se u čitulji itd., ili pak autorima koji pišu o klasičnom nacionalističkom “kulturnom ratu” protiv Zapada, svima je zajednički ovaj mit “južnoslavenskog uličnog identiteta”.
Duspara se tako u svom članku udubila u rasprave o turbofolku pripisujući mu neke nadnaravne subverzivne elemente vezane uz žensku emancipaciju. Naravno, riječ je samo o simboličkoj emancipaciji i svjesnoj manipulaciji simbolima marginaliziranih grupa koja provocira srednjoklasni ukus, ali ne propitkuje društvo. No ako je emancipacija simbolična, ona nije emancipacija uopće.
Duspara također piše kako se “turbofolk […] u ovom slučaju koristi kao otpor višeklasnim akademskim elitama i umjetničkim krugovima koji ga nikada nisu prihvatili kao proučavanja ili konzumacije vrijednu kulturu”. Samo, što ćemo onda sa nastupom turbofolk zvijezde Dragana Mirković u Bečkom Kunstlerhausu pri kojem je nazvala turbofolk “suvremenom umjetnošću”?
To je samo jedan od momenata kroz koje je Branislav Dimitrijević, još 2001., u članku Ovo je savremena umjetnost predstavio afirmaciju turbofolka upravo od strane elita i umjetničkih krugova koji na to gledaju kao otpor “kultur-rasizmu” te time pobija tezu o turbofolku kao “supkulturi koja je postala dijelom dominantne kulture”, tzv. “hegemonijski diskurs”, do pada Miloševića 2000. godine.
Dotaknuo bih se ovdje “kultur-rasizma”, koji se koristi kako bi označio prijezir političkih i kulturnih elita spram kulture i estetike puka. Odnosno, političke elite se drže “visoke kulture”, koja se često vidi pod izrazitim utjecajem Zapada, dok je “autohtona” kultura manje vrijedna i “seljačka”. Naravno, bilo bi potpuno ahistorijski negirati idealiziranje Zapada, kapitalizma i demokracije koje je postojalo u Jugoslaviji krajem 80-ih i koje se zasigurno i postavilo korijenje za neki “pro-Zapadni elitizam”, iako Jugoslavija nikad nije bila izolirana od Zapada, kao što su to bile države Istočnog bloka.
Također, bilo bi potpuno ahistorijski negirati i veliki šok koji je uslijedio raspadom Jugoslavije, ratovima koji su uslijedili, razočaravanjem u “ideju Zapada”, padom životnog standarda i totalnom devastacijom ekonomije te veliku identitetsku prazninu i konfuziju koja je uslijedila. S druge strane, niti jedan režim ne prezire kulturu koja čini okosnicu nacionalizma koji ga drži te ne postoji nikakva urota onih na vlasti protiv onih dolje. To su samo kapitalizam i država – baza i nadgradnja.
“Kultur-rasizam” je zapravo smiješan termin. Ne samo zato jer su Slaveni bijelci, te nisu druga rasa u odnosu na stanovništvo zapadnih velesila, već i zato jer se pojam rasizma koristi ovdje zbog svoje emotivne obojenosti kako bi se naglasilo kako su Slaveni žrtve. A biti žrtva je dominantna politička ideja unutar država bivše Jugoslavije. Biti žrtva komunista, Srba, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana), Albanaca, Zapada, feministica, homoseksualnih lobija i Soroševih plačenika. No, što je sa stvarnim žrtvama u našim etnički očišćenim društvima? Žrtvama obiteljskog nasilja? Ili npr. s Romima koji su negdje u potpunosti segregirani?
“Kultur-rasizma” se često dotiče i Darko Delić, autor blogova Teorija iz teretane i Vraćanje na pravo, u tekstovima poput Kritika kritike turbo folka: smrtonosni sjaj Koka-kole, Marlbora i Suzukija u doživljaju domaće liberalne elite i Turbo-folk: savršeni građanski psihoterapeut?. Delić je u ovom tekstu doduše spomenut isključivo kao poveznica sa samom Mimi Mercedez. Naime on je i Daki BD, osnivač hip-hop kolektiva Bombe devedesetih koji pokušao izgraditi upravo tu estetsko-supkulturnu viziju beogradskog lumpenproletarijata. Odnosno, kako je jedan od članova kolektiva, Polo Čare, opisao spajanje repa i turbofolka: “spajam dve muzike iz naroda u jednu”.
Slična vizija je prezentirana i u filmu Heroj neradničke klase. Doduše, Mimi je izašla iz kolektiva (razloge je obrazložila u svojoj pjesmi Ta spika), ali sama njezina estetika proizlazi iz vizije koja je razvijena u ovom periodu. A upravo ono na što se “loži” srednja klasa je pop politika, tj. vizija radničke klase i lumpenproletarijata koju su ostavile Bombe. Jer zašto bi spominjanje Tita, Komunističkog manifesta, “bratstva i sestrinstva”, puta od crvene beretke do kape sa crvenom zvijezdom i cijeli ovaj trenerka stil bio šoubiznis? To je prava (južno)slavenska ulična kultura.
Ima li radnička klasa svoju kulturu? O ovome sam već malo šire pisao u tekstu ‘American Thought’: from theoretical barbarism to intellectual decadence, tako da ću ovdje pokušati samo ukratko dati svoj odgovor. Društvene klase su određene položajem u proizvodnom procesu kapitalističkog sustava. Radnička klasa unajmljuje svoj rad za nadnicu i to je jedino što ljude definira kao radničku klasu. Kako se oblače, kakvu glazbu slušaju, kakve knjige i Internet sadržaj čitaju, što gledaju na televiziji itd. nema nikakve veze sa klasnim identitetom, već s individualnošću pojedinog radnika.
Osobno primjerice nemam nikakvih dodirnih točaka sa svojim suradnicima, osim što navijamo za Dinamo. Ja izgledam kao “budget hipster” koji se fura na Travi$ Scotta i francuske Arape, a oni izgledaju nekako svoje… Dakako, govorim o mladim ljudima koji su meni bliži godinama. Kakvih tek onda dodirnih točaka imam sa starijim generacijama, starijim radnicima, pogotovo onima koji su bili u ratu? No da naravno, svi slušamo hip-hop i domaću pop glazbu, nosimo Adidas trenerke i čučimo na zidiću uz Ožujsko. Stvarno?
Internet je katalizator ove jeftine sociologije zasnovane na stereotipima, pogotovo sa svojim kulturnim kodovima koji dominiranju društvenim mrežama. Tako primjerice imamo Internet kulturu “slavenstva” zasnovanu upravo na poopćavanju ruske gopnik supkulture, i naših lokalnih inačica, kao radničke kulture mladih Slavena. Počevši od komičara Davida Vujanovića i njegovih parodijskih pjesama Eastern Europe Style i Slav Squat (UKIP Diss), koje zapravo parodiraju britansku antislavensku ksenofobiju, pa sve do smiješnih slika Slavena koji čuče okolo jedući bakin kompot. Naravno, sve je ovo izrazito simpatično i odražava jednu autoironijsku crtu humora koji je prisutan u Istočnoj i Jugoistočnoj Europi.
No, ovo ima i svoju mračnu stranu, a to je internetski “kulturni rat” između Istoka i Zapada kojeg često promoviraju “slavenske” stranice na društvenim mrežama. Antizapadna i antiamerička platforma se zapravo koristi za promicanje svakakvih reakcionarnih ideja, od antisemitizma (personificiranog u Georgeu Sorošu i njegovim “plaćenicima” iz civilnog društva), islamofobije, anti-romskog rasizma, mizoginije i nasilja nad ženama, homofobije i klasičnog etničkog šovinizma.
Na Zapad se gleda kao izvor sveopće društvene dekadencije, dok je slavenski Istok bastion “zdrave” obitelji pod čvrstom rukom patrijarha koji usađuje mladima tradicionalne vrijednosti – tj. kako bi rekao Miroslav Škoro: “svetinja – vjera, ljubav i domovina”. Također, trebamo biti svjesni da su internet memovi stvoreni u regiji, poput “remove kebab” (tj. ubi muslimana) u suštini utemeljeni na genocidima koju su se dogodili ne tako davno, kao i islamofobiji koja je rezultirala podizanjima žilet žice od strane Slovenije i Mađarske.
Nedavno smo mogli svjedoči marširanju oko 60 tisuća radikalnih desničara Varšavom koji su uzvikivali antisemitske i islamofobne parole i to u državi koja nema niti jedan posto muslimanskog stanovništva.
Svjestan sam da bi mnogi mogli prokomentirati ovaj tekst kao neki vid “obrane Zapada” od nas “seljačina”, pa valja reći kako je jedini cilj komentara ovog “kulturnog rata” osvješćivanje nas samih i naše političke okoline. Naravno, govoriti o zapadnim društvima kao nečemu “kulturnom”, “profinjenom” i “progresivnom” je uistinu smiješna jer ona duguju svoju poziciju na globalnoj pozornici kolonijalističkoj i imperijalističkoj prošlosti i sadašnjosti. Također, njihovu ksenofobiju imigranti iz zemalja bivše Jugoslavije vrlo brzo osjete na svojoj koži. No, ništa nas to ne opravdava da se igramo žrtve i svoju povijest metemo pod tepih.
“Bitch, I think I am subaltern”
Zaključio bi povezujući obje teme u jednu cjelinu ističući kako nije problem u pisanju o pop kulturi kao pop kulturi i promoviranju određenih estetičkih rješenja koja nas zadovoljavaju i omogućavaju nam da izrazimo određenu emociju ili dio svoje osobnosti. Bez obzira što to možda zvuči suviše mehaničko i redukcionistički, ne postoji nikakav problem u konzumaciji kulturnog proizvoda koji nam se sviđa i koji nam izaziva ugodu.
Problema će dakako uvijek biti kada pokušamo graditi politiku kroz neki umjetnički, estetski i supkulturni izričaj. Naravno, postoje umjetnici koji uspijevaju progurati određenu političku kritiku sustava u svoj rad. Ali tu počinje i završava “subverzivnost” pop kulture. Ona i dalje ostaje kulturna industrija koja pokušava prodati svoj proizvod, a je li on upakiran u šareni papir na kojem su Tito i Jovanka ili Beyonce je u suštini nebitno jer će taj proizvod vrlo teško ostaviti korijenje za političko organiziranje oko stvarnih društvenih problema.
Dodatno, potrebno je reći i kako su “kulturni identiteti” izgrađeni na stereotipizaciji zapravo često nametnuti nekoj manjinskoj grupi koju se percipira kao prijetnju većini. Bilo da govorimo o unutardržavnim identitetima ili o široj regionalnoj i globalnoj razini. EU na taj način najviše percipira imigrante iz Afrike, Bliskog istoka, Istočne i Jugoistočne Europe. Svaka od ovih skupina ima svoj posebni “identitet” koji predstavlja ovaj ili onaj problem za EU i zbog toga se imigranti susreću sa segregacijom, prijetnjom deportacije, nemogućnosti pristupa ekonomskim i političkim resursima.
A problem s kojima se imigranti susreću se neće riješiti afirmacijom stereotipa i kojekakvih “kultura”, već političkim pokretima koji će adresirati korijen ksenofobije i rasizma europskih društava, a koji proizlaze iz stoljeća kolonizacije i kapitalističkih odnosa. No, onda opet… revolucija će biti obučena u Adidas šuškavce i provest će ju srednja klasa kojoj je neugodno što su srednja klasa, pa je sada prekarijat.
Ah, da se barem zovem Adolf Dassler.