Općepoznata činjenica je da su Bosanci i Hercegovci u kontekstu trenutne ekonomske krize izravno pogođeni na najgori mogući način kroz slavo razvijenu postratnu privredu, visoku stopu korupcije, nezaposlenost i općenito slab životni standard.
Mnoga velika preduzeća su zatvorena tokom ili nakon rata, a i ona koja su izdržala ta olujna vremena pala su zbog postratne pljačke. Stoga, nerijetko možemo čuti čuđenja kako je moglo u stečaj otići preduzeće koje je imalo imovinu i sirovinu za rad i koje je imalo radnike voljne da rade i održe pogone podmazanima.
U stanju očaja ili situaciji “daj šta daš” mnogi pojedinci su se našli na moralnoj raskrsnici: pristati na bilo kakve strane investicije i sam doći do zarade na štetu svoje domovine i sugrađana ili ipak odustati od toga i nastaviti pokušaje razvoja na zdraviji način. Primjetno je da je ovo idealna situacija za neokolonijalističko porobljavanje.
Nailazeći na otpor u susjednoj Srbiji, strani investitori su našli način da umire javnost, pa makar i sjajnim prezentacijama i velikim obećanjima. Na takav slučaj nailazimo kada su tema rudnici različitih otrovnih metala poznatijih kao grupa teških metala neophodnih za izradu baterija za automobile.
Evropa teži čistoj prirodi i tzv. Zelenoj energiji, pa time čini sve da se riješi izduvnih gasova od dizel i benzinskih motora. To je sjajna ideja kojoj su sigurno naklonjeni svi Evropljani.
Međutim, svaka medalja ima bar dvije strane!
Čini se da sjajne prezentacije i velika obećanja koja spomenusmo ipak nisu sasvim istinite samim tim što nikada ne govore o tamnoj strani “zelene energije”. Naime, Evropa je evidentno riješena da jedan dio Zemlje slisti i uništi kako bi sama cvala, a stanovništvo zona rudarenja obmanjuje dok ne bude kasno za zaustavljanje štete. Takvu sebičnu i nadasve beskrupuloznu ideju na štetu zemalja trećeg svijeta kako nazivaju Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, ali i afričke zemlje svesrdno podržavaju i propagiraju evropski ambasadori u navedenim zemljama. U takvom ponašanju u Bosni i Hercegovini prednjači ambasador Velike Britanije, ali ga u stopu prate američki i norveški. Sve to sebično i beskrupulozno neokolonijalističko porobljavanje BiH ne bi bilo problematično kada bi se zasnivalo na istini i poštenju i kada bi se radilo o jasnoj volji domaćeg stanovništva da trpi štetu kroz devastaciju prirode i uništavanje izvora pitke vode. Ipak, ambasadori koji su tek samo gosti u ovoj zemlji ne ponašaju se kao gosti, nego u resurse naše zemlje grabe rukom kao u svoje. To pokazuje i činjenica da navedeni gosti vrlo agresivnom diplomatijom postupaju prema pobunama domaćeg stanovništva i bez imalo ustručavanja pružaju potporu stranim, najčešće britanskim investicijama u BiH. Uz to oni potpuno ignorišu otvorena pisma stanovništva koje u svojoj domovini mora da se bori za goli opstanak i osnovna ljudska prava kao što je pravo na vodu i pravo na zdravu životnu sredinu.
Rudarenje teških metala je pogubno za vodotoke, za šume i za okoliš. Poznato je to i ambasadorima i vjerovatno zbog toga takve investicije ne podržavaju u svojim zemljama. Naprotiv, u svojim zemljama ne žele imati čak ni ispušne gasove automobila, ali vrlo rado podržavaju potpunu devastaciju životne sredine u Bosni.
A šta kopaju?
Ovo je pitanje na koje postoji više odgovora.
Na primjer u Varešu kompanija Adriatic Metals po ugovoru kopa “olovo, cink i barit”, a prema podacima sa berze ipak kopa srebro, ali ako pogledamo vijesti od samog početka njihovog dolaska u Vareš naći ćemo samo priče o zlatu. Ovdje se radi o očiglednoj obmani.
Da to ne bude usamljena neusaglašenost cijele priče oko Adriatic Metals u Varešu, tu je i reklamna kampanja ove kompanije gdje sebe predstavlja kao zeleni projekat koji je vrlo naklonjen očuvanju životne sredine. No, fotografije sa terena pokazuju sa tu nema ništa naklonjeno očuvanju okoliša, nego baš suprotno. Iako rudnik još nije ni otvoren i sve do sada se smatra tek istražnim radovima, šteta i zagađenje su vidljivi golim okom. Cijele rijeke pitke vode su već zagađene, a šta će tek biti kasnije.
O onome šta tačno kopaju strani investitori postoje razna nagađanja, ali mapa koju pronalazimo pokazuje LITIJUMSKU ŽILU koja prolazi kroz region i kroz Bosnu. Na preklopu nalazimo da se baš i Vareš kao i mnogi drugi gradovi nalazi na litijumskoj žili (tamna sjena na slici).
Pitanje je hoće li strani investitori “raditi u medu a ne liznuti”? Čini se da je med usput i da je pod krinkom olova, cinka, barita,srebra i zlata!
A tek je pitanje šta će uraditi domaća izvjesno korumpirana politička elita kako bi spasila živote i opstanak domaćeg stanovništva.
Prema našim saznanjima narod Bosne i Hercegovine je na ivici strpljenja i sigurno će očuvanje svoje prirode tražiti na sve načine, pa i silom i protestima ako bude bilo potrebno.
Priredila: Aldina Lipovac – Jandrić, AbrašMEDIA