Čitam priče prijatelja rahmetli Bekima Sejranovića o tome kako je ovaj imao fobiju od prelaska granica i smrtni strah od toga kako bi ga neko u uniformi mogao uhvatiti bez papira.
Autor Sandro Sarić, AbrašMEDIA
Strah od bivanja bez papira me prati još od 1993. godine i zapadnomostarskih ratnih dana, prije nego će mene i moju nenu Salihu vojni policajci Brace zvanog Šapa na narednih sedam godina učiniti izbjeglicama u vlastitom gradu.
Lutajući tako zapadnim Mostarom bojao sam se da bi me policajci mogli legitimisati i otkriti kako nisam Hrvat. U dva slučaja se to i desilo, ali sam se vrlo vješto uspio prodati za Srbina. Kako nisam imao hrabrosti lagati da sam Hrvat iz straha da bi me moglo pitati nešto što svaki Hrvat zna, a ja, eto, ne znam, zdravomariju recimo, te samim tim svoju ionako lošu poziciju učiniti još gorom, ja sam na pitanje “šta si ti, Issati?” odgovorio “Srbin!”. Imati nacionalnost nad kojom je stega rasnih zakona u tom momentu bila ponešto popustila, bila je optimalna laž. Prilikom jednog od ova dva “legitimisavanja”, moj školski drug Armin, kojeg ovom prilikom tagujem, pa nek mi ne da lagati, je bio hrabriji od mene te se predstavio kao “malodobni Antonio bez osobne karte”, što mu je i upalilo, pa se glat izvukao. Ja sam opet zaigrao na sigurnije i insistirao na Srbinu, pa sam rodni list dobio nazad u lice, poput slabijeg šamara, uz legendarnu: “a prčin ti mater!”. Ali se i ja izvukoh.
Kada su me naposljetku razotkrili, došavši na vrata našeg stana, zatekavši me sa ženom po imenu Saliha, srpska priča više nije palila. Niti mi je palo na pamet da je bojovnicima opet pokušam prodati. Majka mog oca zvala se tako kako se zvala i ja sam bio njezin unuk. To su bile sve u tom trenutku potrebne reference da bi te etnički očistilo. U sebi sam se samo molio Bogu da pospašavamo žive glave makar kasnije i ne znali šta bismo s njima, te da što bezbolnije pređemo Bulevar i tranziciju od domicilnog ka izbjeglici. Ova priča je puna zanimljivih detalja, kao što su: “gdje kriješ motorolu, evo ti punjača?”, “skini tu spit fa(j)er jaknu sa sebe, oduzimamo ti je za potrebe Stožera!”, “a kako vi nas Hrvate (tretirate op.a.) u središnjoj Bosni?” … ali ću se ovdje zaustaviti.
Ono što želim reći, i što je zapravo za ovo priznanje važno, je kako sam godinama kasnije, nakon što sam stigao u Ameriku, na čudan način opet otkrio svoj strah od granica i uniformi. Neću ispričati kako. Ali nakon sto se strah vratio, nisam ga bio svjestan – to priznajem. Na njega su mi ukazali moji ukućani. I dan danas se borim s tim. Čak ni američki pasoš kojeg odnedavno posjedujem mi ne pomaže kada me, recimo, slovenački granični policajac na lošem hrvatskom upita: “A kaj ste Vi?”, i taman da zaustim “Srbin!”, on nadoštikla pitanje: “Turisti?”.