Obnovljivi izvori energije, koji se često u hrvatsko javnosti navode kao isključivo pozitivna pojava, nisu uvijek ekološki prihvatljivi, osobito kad su u pitanju hidroakumulacije, upozoravaju stručnjaci i udruge.
Premijer Andrej Plenković kaže da je Hrvatska na 31 posto u udjelu obnovljivih izvora energije u ukupnoj finalnoj potrošnji energije u Europskoj uniji te da želi „povećati udio obnovljivih izvora energije i učvrstiti prednost Hrvatske u njihovu korištenju”.
Profesor s FERIT-a u Osijeku Damir Šljivac nedavno je izjavio da je Hrvatska jedna od sedam država EU-a koja je 2020. proizvela više od 50 posto električne energije iz obnovljivih izvora.
Naslijeđene velike hidroelektrane i grijanje na drva
Programska voditeljica Greenpeace Hrvatska Petra Andrić kaže da se premijer Plenković već godinama hvali kako je Hrvatska premašila ciljeve Europske unije za udio obnovljivih izvora energije za 2020., a i da se približila onima za 2030. godinu.
No, iako je točno da su hrvatski rezultati relativno visoki u okvirima EU-a, to je samo statistika koja pokazuje inertnost i neambicioznost hrvatske energetske politike, tvrdi ona.
Naslijedili smo velike hidroelektrane izgrađene u doba bivše Jugoslavije, koje se smatraju obnovljivim izvorima energije, a uz to imamo raširenu praksu grijanja na drva, pa nam je udio održivih izvora (OIE) u proizvodnji energije, osobito električne, relativno visok.
No, ni velike hidroelektrane niti grijanje na drva ne mogu se smatrati korištenjem obnovljivih izvora energije u modernom smislu, niti iza tog „postignuća“ stoji neka posebna politika ove ili prethodnih vlada, ističe Andrić.
Biolog sa Sveučilišta u Zadru Krešimir Žganec kaže da se kod hidroelektrana kao održivih izvora energije zapravo radi samo o održivosti vode, koja se stalno obnavlja u hidrološkom ciklusu.
Potpuno nestale riblje vrste
Već sama činjenica da izgradnja hidroelektrane uzrokuje uništenje dijela toka rijeke i okolnog kopnenog ekosustava dovodi u pitanje održivost takvog izvora energije, naglašava Žganec.
Zbog hidroelektrane se riječni tok fragmentira, a nizvodno od brane nastaju značajne promjene prirodnog režima protoka, temperaturnog režima, transporta sedimenta i kvalitete vode.
Sve te promjene najčešće uzrokuju značajne promjene sastava i strukture životnih zajednica riba, beskralježnjaka, primarnih proizvođača (algi i makrofita), kao i biljnih zajednica uz tok rijeke (riparijske vegetacije), upozorava Žganec.
Također, brane prekidaju kontinuiranost riječnog toka pa migratorne vrste riba ne mogu doseći uzvodne dijelove toka rijeke gdje se razmnožavaju, pa u takvim rijekama njihove populacije najčešće izumiru.
Zbog masovne izgradnje velikih brana u mnogim europskim zemljama, pa i u Hrvatskoj u Dunavskom slivu, potpuno su nestale dvije vrste jesetri, pastruga, sim i moruna, kaže Žganec.
U akumulacijama, za razliku od prirodnog jezera, nastaju velike oscilacije razine vode i dolazi do ogoljivanja obalne zone. U prirodnim jezerima obalna zona je područje najveće bioraznolikosti, a u akumulacijama se ondje mogu naći samo vrlo otporne vrste.
Akumulacije izvor stakleničkih plinova
Zbog razgradnje organske tvari na njihovu dnu, akumulacije su često izvori najopasnijih stakleničkih plinova, CO2, metana i N2O.
Također, akumulacijama se potapaju kopneni ekosustavi, najčešće šume, koji su upijali CO2, pa akumulacije najčešće znatno doprinose učinku staklenika. Prema nekim procjenama, oko 1,5 posto globalne emisije stakleničkih plinova nastalo je u akumulacijama, upozorava Žganec.
Najnovije globalne procjene kažu da je od ukupno 12 milijuna kilometara toka rijeka, samo 37 posto njih ostalo slobodno plovećih.
Europske rijeke su izrazito fragmentirane. Na rijekama u 36 europskih zemalja ima ukupno, procjenjuje se, 1,2 milijuna barijera svih vrsta, a na svaki kilometar „slomljenih europskih rijeka“ dolazi 0,74 barijera.
Iako su hidroelektrane nezaobilazan obnovljivi izvor energije za hrvatski elektrosustav, svaki projekt treba zasebno procjenjivati u smislu utjecaja na bioraznolikost, lokalne hidrološke cikluse te ukupni ugljični otisak, ističe Petra Andrić.
Greenpeace podržava trend usmjeravanja na male i “pametne” hidro-projekte, koji ne podrazumijevaju izgradnju brana, ali mogu iskrsnuti vrlo specifični problemi za pojedine lokacije.
Hrvatska energetska politika zaostaje na planu održivosti
Kao okvir za donošenje odluka pri izgradnji novih hidroelektrana Greenpeace podržava stajalište Svjetske komisije o branama (WCD) i protivi se izgradnji postrojenja koja ne udovoljavaju popisanim uvjetima zaštite okoliša.
Uz to, u nove hidro-projekte treba otpočetka uključiti ne samo energetske i okolišne stručnjake, nego i predstavnike lokalne zajednice, odnosno ljude koji će biti pogođeni eventualnim rizicima, poručuje Andrić.
Stoga je kritična prema hrvatskoj energetskoj politici jer snažno zaostaje na planu održivosti – Hrvatska je prema potencijalu održive energije na europskom vrhu, a po korištenju na dnu.
Grčka sa sličnim potencijalima ima čak 30 puta više solara – Hrvatska ima približno 130 MW solara, a Grčka blizu 4000. Također, Grčka je samo u pandemijskoj 2020. godini izgradila gotovo 1000 MW novih solara.
Isto tako, Grci su odlučili napustiti ugljen do 2025. godine, dok je to kod nas 2032. godina. Nešto bolje stojimo s iskorištavanjem energije vjetra, ali i tu možemo puno bolje, kaže voditeljica Greenpeacea.
Dok premijer priča o dobrim rezultatima u iskorištavanju obnovljivih izvora te najavljuje napore u suzbijanju klimatskih promjena, u praksi strateški podržava fosilna goriva jer najavljuje nova ulaganja u plinsku infrastrukturu, upozorava Andrić.
(Hina)