Sud Evropske unije presudio je u četvrtak da se zadržavanje tražilaca azila u tranzitnom centru na granici između Mađarske i Srbije treba smatrati zatočenjem, a ne pukim ograničavanjem slobode kretanja, te traži od Mađarske da ta odluka bude sudski preispitana.
Četvero migranata, dvoje Iranaca i dvoje Afganistanaca, obratilo se jednom sudu u Mađarskoj tražeći da im ponovo bude razmotren zahtjev za azil nakon što je Srbija odbila zahtjev da ih prihvati, prenosi Hina.
Njihov zahtjev prije toga bio je odbijen na osnovu mađarskog zakona koji kaže da treba odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu osobama koje su u Mađarsku stigle kroz “sigurnu tranzitnu zemlju”.
Nakon što ih je Srbija odbila primiti nazad, mađarske vlasti naredile su vraćanje azilanata u njihove zemlje.
Otad ih mađarske vlasti drže u tranzitnoj zoni Roszke, koja je okružena visokim ogradama i bodljikavom žicom.
Sud je zaključio da uvjeti u kojima se drže tražioci azila odgovaraju definiciji “lišavanja slobode” jer te osobe “ne mogu legalno napustiti tu zonu u bilo kojem pravcu svojom slobodnom voljom”.
‘Vlastite potrebe’
“U konkretnom slučaju, oni ne mogu otići u Srbiju jer bi takav pokušaj srbijanske vlasti smatrale nezakonitim i mogle bi ih kazniti, a, s druge strane, postoji opasnost da izgube sve šanse za dobijanje izbjegličkog statusa u Mađarskoj”, navodi se u saopćenju Suda.
Sud navodi da, prema evropskoj direktivi, nijedan podnosilac zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili državljanin treće zemlje kome je naložen povratak “ne može biti pritvoren samo uz obrazloženje da ne može zadovoljiti vlastite potrebe”. Također se kaže da je protivno direktivi zatvoriti osobu koja traži azil bez prethodno donesene odluke u kojoj je obrazložena potreba i razmjernost takve mjere.
Sud, također, navodi da ni u kojem slučaju zadržavanje osobe u zatvoru ne smije biti duže od četiri sedmice od dana podnošenja zahtjeva za azil.
Sud je zaključio da se zakonitost mjere zadržavanja osobe u tranzitnoj zoni mora moći sudski preispitati i da u slučaju da u nacionalnom zakonodavstvu ne postoji takva odredba vrijedi pravo prvenstva evropskog nad nacionalnim pravom, što onda znači da se odgovarajuće nacionalno pravosudno tijelo treba proglasiti nadležnim za to pitanje.
Slijedom toga, ako to nacionalno tijelo preispita odluku i ocijeni da je zadržavanje protivno pravu EU-a, onda se mora naložiti administrativnom tijelu koje je donijelo odluku o zatvaranju da ih odmah pusti na slobodu.
(Agencije)