Blizina Evropske unije i rodbinske veze koje većina građana ima širom Evrope, Unsko-sanski kanton kandidira među područja u Bosni i Hercegovini iz kojeg seli najveći broj stanovnika.
Stanovništvo ovog dijela Bosne i Herceogivne, tradicionalno je odlazilo preko granice u potrazi za boljim uslovima rada i većim platama. Taj trend se nastavio i nakon posljednjeg rata, posebice kada je Evropska unija krajem 2010. godine, ukinula vizni režim za BiH, a stvar je dodatno eskalirala kada je Njemačka odlučila otvoriti vrata bh. građanima i pružiti im priliku za zaposlenje.
Od tada do sada, trend migracija, odnosno odlasci su postali svakodnevica.
Istraživanje o migracijama stanovništva koje Federalni zavod za statistiku provodi u godišnjoj periodici zasniva se na evidencijama koje vodi Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH (IDDEEA) koja tehnički održava i elektronski arhivira podatke i informacije, između ostalog, i o evidenciji prebivališta i boravišta građana, a u skladu sa Zakonom o prebivalištu i boravištu državljana Bosne i Hercegovine.
Iz Zavoda navode da je teško dati precizne podatke o migracijama iz razloga što mnogi građani koji odlaze ne prijavljuju promjenu mjesta boravka nadležnim organima.
“Godišnjim istraživanjem o preseljavanju stanovništva Federacije BiH obezbjeđuju se podaci o kretanju stanovništva unutar Federacije Bosne i Hercegovine, kretanje stanovništva prema RS-u, Brčko distriktu BiH i prema inozemstvu samo za one građane koji su svoje novo prebivalište prijavili kod nadležnog organa“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Mevla Softić, šef Odsjeka za odnose sa javnošću Federalnog zavoda za statistiku.
Prema evidenciji Federalnog zavoda za statistiku u 2016. godini, sa područja Unsko-sanskog kantona odselilo je 2.355 osoba, od čega najviše njih starosne dobi između 20 i 34 godine.
Ovo je dovoljan pokazatelj da najviše odlazi krajiška mladost, ali Unsko-sanski kanton napuštaju osobe svih uzrasta vidljivo je iz navedenih podataka. Migracije su najveće iz Sanskog Mosta i Bihaća, a odmah slijede i Bosanska Krupa i Velika Kladuša, dok su migracije iz Bosanskog Petrovca duplo manje.
Zanimljiv je i podataka iz evidencije Federalnog zavoda za statistiku za period 2013.-2016. godine, prema kojem je vidljivo da je najmanji intenzitet migracija bio tokom 2013. godine, da bi se tokom slijedećih godina povećavao. Tako je u navedenom periodu Unsko-sanski kanton, zvanično, napustilo 6.772 osobe, ali je taj broj po mišljenju mnogih daleko veći što je i realno, s obzirom da se mnogi koji odlaze ne odjavljuju sa mješta prebivališta u matičnom gradu.
“Problem migracija se iz dana u dan povećava i mlade generacije samo odlaze, jer ne vide ovdje perspektivu. U razgovoru s mladim ljudima mogao sam primjetiti da je glavni razlog zbog čega se odlučuju da napuste Unsko-sanski kanton i BiH općenito, to što ne vide nikakvu perspektivu ovdje. Ljudi malo dobiju nadu u izbornim godinama, kada političari obećavaju promjene i bolji život, a onda kada to sve prođe ne desi se ništa. Tako da je ljudima, posebno mladima koje niko više ne može uvjeriti da će se nešto promjeniti, jednostavno im je dosta svega i ne žele više da gube vrijeme”, kaže Asim Karajić, direktor JU Gimnazija Velika Kladuša.
Ono što je najgore, kaže, a što prije u migracijama nije bilo, a to je, navodi, poražavajuća činjenica da iz BiH ne odlaze samo pojedinci, već cijele porodice.
“Ima tu ljudi čiji život ovdje nije bio toliko loš, ali iz razloga što osjećaju neku vrstu rekao bih nesigurnosti, odlučuju se da odu u neku od zemalja Evropske unije, jer tamo vide neku nadu i sigurnost u svakom smislu. Posljedice tih migracija mi ustvari još nismo u potpunosti osjetili. Tek ćemo ih osjetiti, posebno mi u prosvjeti, za nekoliko godina kada će, po mojim procjenama, dosta uposlenika ostati bez posla. Niko ne vodi pravu evidenciju o tim odlacima i to je isto jedna negativna strana ove priče. Ali po mojim vlastitim procjenama, smatram da je ovaj kanton u zadnjih nekoliko godina napustilo desetine hiljada građana, što je prava katastrofa za ovu zemlju i kraj“, kaže Karajić.
Prema riječima Nisvete Elezović, predsjednice udruženja “Svijetlija budućnost“ koje već duži niz godina organizuje razne kurseve, a u posljednje vrijeme, kaže, najaktuelniji je kurs njemačkog jezika za kojim se javlja velika potražnja što govori u prilog činjenici da se broj migracija u posljednjih nekoliko godina uduplao.
“Naša škola jezika traje od 2000. godine. U samo početku interesovanje je bilo za informatiku i engleski jezik. U posljednjih četiri-pet godina se izgubilo interesovanje za ove kurseve, a povećao se interes za kurseve njemačkog jezika. Naš kurs traje 45 školski sati i sedam sedmica. U tom periodu se upiše najmanje jedna grupa od 15 polaznika. Među tim polaznicima uvijek bude pet-šest osoba koje dođu na kurs zbog posla i odlaska vani“, ističe Elezović.
Prema podacima kantonalnog ministarstva obrazovanja, u prvi razred osnovne škole u školskoj 2017/18. godini, upisalo se 2.260 učenika, što je manje za 128 učenika, odnosno 5,36 posto u odnosu na prethodnu školsku godinu.
Ukoliko, navode u ministarstvu, analiziramo podatke o upisu učenika u posljednjem petogodišnjem periodu, ustanovit ćemo da je u školskoj 2017/18. godini broj upisanih učenika u prvi razred osnovne škole smanjen za 324 učenika ili 12,54 posto u odnosu na školsku 2013/14. godinu, koja predstavlja početak perioda posmatranja. Može se također, primijetiti da je u posmatranom periodu broj upisanih učenika fluktuirao sa trendom pada u posljednje tri godine.
Senad Ponjević je po zanimanju diplomirani medicinski tehničar. Prije odlaska u Njemačku, radio je 16 godina u kantonalnom zdravstvu. Razlozi njegovog odlazka, kaže, uglavnom su želja da djeci omogući život dostojan čovjeka i da ne dozvoli da im sudbinu određuju političari sumnjivog znanja i backgrounda.
“Iz Bosne i Hercegovine sam otišao 2013. godine, a razloga za odlazak je bilo i previše. Iskren da budem, ko bi želio živjeti u državi u kojoj su osuđeni ratni zločinci načelnici općina, koja nije u stanju da izađe na kraj sa psima, u kojoj su političke partije poistovjećene sa vjerom i nacijom, u kojoj je apsolutno narušen sistem vrijednosti i percepcija u kojoj se ne razlikuje dobro od lošeg. Dakle, razlog moga odlazka je ta sveukupna socijalna nesigurnost koja vlada u BiH, bez obzira da li bio zaposlen ili ne, a što se tiče Njemačke i BiH, pa razlika je vidljiva na svakom koraku i ja bi bio najsretniji da sam imao uslove približne ovima ovdje i da sam ostao, ali nisam se niti jednom pokajao što sam otišao“, zaključuje Senad.
Za srednjoškolku Emu Omeragić, živjeti u BiH je veliki korak nazad za mlade. Teška srca priznaje da država u kojoj živi, nažalost, ne dozvoljava mladima da se napreduju i izgrađuju se onako kako oni to žele. Glavni razlog je, smatra Ema, nedostatka novčanih sredstava i različitih edukativnih resursa.
“Država nam ne osigurava radna mjesta niti daje pomoć za nezaposlene, a takvih je mnogo. U usporedbi sa mladima drugih zemalja, mladi u BiH su zapostavljeni. Bosnu i Hercegovinu bi napustila samo iz jednog razloga, a to je bolji život u inostranstvu. Bez obzira odakle si, u srcu ti uvijek ostaje tvoje rodno mjesto i to odakle potječeš. Međutim, iako imam ljubav prema svojoj državi, ona ne pruža meni podjednaku količinu ljubavi i ne pruža mi uvjete da ostanem”, kaže Ema.
(Anadolija)