Tko je odgovoran za onečišćenje plastikom?

Uz našu osobnu odgovornost, postoji nešto što se naziva proširena odgovornost proizvođača (EPR),što se ovih dana sve češće spominje na temu rješavanja problema onečišćenja plastikom. O čemu je riječ kada govorimo o EPR-u?

Autorica: Ana-Marija Mileusnić, asistentica na Programu gospodarenja otpadom Zelene akcije

Proširena odgovornost proizvođača je koncept koji je izmislio Thomas Lindhquist 1990. godine u svojem izvještaju za Ministarstvo zaštite okoliša u Švedskoj. On je EPR zamislio kao strategiju za zaštitu okoliša, koja bi utjecala na posljedice na okoliš određenih proizvoda, ciljajući na proizvođače i njihovu odgovornost prema proizvodnji, ali i zbrinjavanju za okoliš štetnih proizvoda. To uključuje cijeli životni vijek proizvoda; od preuzimanja otpada, njegovog recikliranja do otklanjanja eventualne štete koju taj proizvod uzrokuje u okolišu.

EPR je utemeljen na principu da proizvođač ima najveću kontrolu nad dizajnom proizvoda i marketingom, što ga čini i najviše odgovornim za smanjenje toksičnosti i količine nastalog otpada. Time bi se spriječilo neodgovorno ponašanje proizvođača i njihova sklonost prema jeftinim, a za okoliš štetnim opcijama.

Trenutno se proizvođači ne moraju brinuti o otpadu nastalom od njihovih proizvoda, već ga najčešće plasiraju na tržište bez ikakve odgovornosti. Nakon prodaje proizvoda, otpad (p)ostaje problem potrošača_ica, odnosno komunalnih ustanova koje građani i građanke plaćaju putem visokih računa za gospodarenje otpadom. Prebacivanjem odgovornosti na proizvođače, odnosno internalizacijom troškova gospodarenja otpadom u procesu proizvodnje, uz mogućnost plaćanja privatnim tvrtkama koje bi rješavale problem otpada nastalog od njihovih proizvoda, utjecalo bi se na pojeftinjenje računa za gospodarenje otpadom, kao i na to da se proizvođači okrenu subvencijama za alternative plastici, budući da je plastika istovremeno vrlo jeftina za proizvesti, ali skupa za zbrinuti te se problem njezina zbrinjavanja najčešće pojavljuje u obliku visokih računa građana i građanki. Nužno je da se ta shema primijeni na proizvode od jednokratne plastike kako bi veliki zagađivači poput Coca Cole, PepsiCo, McDonaldsa i Nestléa platili za velike štete u okolišu uzrokovane zagađenjem jednokratnom plastikom te kako bi se u dizajnu ambalaže okrenuli održivim alternativama.

Također, usvajanje EPR sheme utjecalo bi na kvalitetu proizvoda, budući da bi u interesu proizvođača bilo da su proizvodi koje plasiraju na tržište što dugovječniji i lako popravljivi što bi spriječilo nastanak otpada čije bi zbrinjavanje za njih postalo vrlo skupo. Ukratko, proizvođači bi u tom slučaju morali utjecati na to da se bore protiv modela tzv. Planiranog zastarjevanja, koje ograničava upotrebu proizvoda na određeno vrijeme u tijeku trajanja garancije, dok po njezinom isteku proizvod uglavnom vrlo brzo prestaje raditi te se najčešće zamijeni novim jer je to u većini slučajeva jeftinije od popravka. Premda smo kao pojedinci i pojedinke svojim potrošačkim navikama odgovorni za stvaranje otpada, naše navike i odabiri imaju ograničen doseg utjecaja, budući da ovisimo o proizvodima na tržištu nad čijim dizajnom i proizvodnjom nemamo kontrolu.