Prepoznajte trenutke u kojima se osjećate slobodno i sretno, a zatim ih živite i ponavljajte što je više moguće. Čuvajte dobro te osjećaje zadovoljstva i ispunjenosti, pokušajte ih dijeliti s drugima, ali ne obazirite se ako naiđete na negodovanje i obeshrabrivanje većine. Zapamtite, ti trenuci su bljesak vašeg života kakav bi on trebao da bude u potpunosti.
Piše: Jasmina Topčagić, AbrašMEDIA
Ovaj tekst je posvećen specifičnoj grupi ljudi – osobama koje su nekad posjećivale alternativne događaje, a sada to rade rijetko ili ne rade nikako. Tekst je namijenjen svim osobama koje su u periodu odrastanja i sazrijevanja odlučile da je bolje ili praktičnije uklopiti se u jedan od obrazaca sistema nego u potpunosti slijediti svoje unutrašnje ja, koje je vodilo u drugom pravcu.
Prilično rano sam stekla averziju prema uklapanju u standardne okvire života. Barem po pitanju socijalnog aspekta. Nikad se nisam uklapala u veće grupe ljudi koje slijede mainstream pravila i stil života. Znate, onaj tip ljudi koji živi pomalo filmski način života (puno izlazaka, slušanje mainstream muzike, izražene potrošačke navike, bez posebne vizije života [osim već određenog kalupa]). Na određene periode sam živjela manje ili veće dijelove takvog života, ali se nikad nisam u potpunosti uklopila. Ima to veze s tim što nisam baš odrasla u porodici kao iz filma. I s tim što sam introvertna osoba.
Sredinom i krajem srednje škole došla sam u dodir s alternativnom muzikom. Prvo je to bio neki klasični rock, a kasnije sam ušla u punk vode. Poslije je istraživanje underground izvođača postalo proporcionalno povećanju pristupa internetu; bolji pristup internetu je značio otkrivanje većeg broja underground bendova. Muzički, i danas se vraćam punk podžanrovima.
U malom mjestu gdje sam odrasla, biti osoba koja sluša alternativnu a ne mainstream muziku je bilo dovoljno da se ne uklopite u to društvo.Nije bilo bitno šta pored toga radite u životu, kakvi su vam recimo rezultati u školi. Izgled, muzički ukus i razmišljanja koja idu uz to su bili presudni da budete ili ne budete misfit u društvu. Meni je to odgovaralo, jer ja se svakako nisam htjela uklopiti u to društvo. U društvu koje je opterećeno društvenim statusom, uklapanjem u zadane obrasce, te ispunjavanjem striktnih muških i ženskih uloga, nisam imala šta tražiti. Nisam to tada znala, ali ispostavilo se da je skoro identična situacija i u većoj sredini – grad u koji sam otišla studirati.
Međutim, u tom gradu sam dobila pristup nečemu što nije bilo ostvarivo u maloj sredini. Pristup alternativnim svirkama. I vjerovatno ne bi bio dovoljan još jedan poseban tekst da vam opišem sve važne, lijepe i inspirativne trenutke koje sam proživjela na svirkama u tom, ali i u drugim gradovima. Za mene je ulazak na svirku značio ulazak u jedan drugi svijet, drugačiji svijet. Mjesto na kojem sam se, za razliku od svih ostalih mjesta, najmanje osjećala kao misfit.
Upoznala sam ljude koji su dolazili na te događaje jer su hc-punk dešavanja vidjeli kao jedno od rijetkih mjesta gdje nije bilo podjela prema etničkim grupama. Ljude koji su dolazili zbog toga što su generalno težili nečemu drugačijem. Ljude koji nisu znali šta tačno žele u životu, ali su osjećali da se ne uklapaju u postojeće okvire društva. Ljude koji su još tada imali viziju kako bi bolje društvo trebalo izgledati. Ljude koji su toliko vjerovali u važnost alternativne scene, da su davali sebe (i još uvijek daju sebe) u organizovanje takvih dešavanja, bez obzira na (ne)prisustvo publike. Upoznala sam ljude koji su bili članovi underground bendova, slušala njihove priče i pričala njima svoju. Svirke su bile jedno od rijetkih mjesta gdje sam osjetila solidarnost, prirodnu kooperativnost među ljudima, radoznalost i otvorenost uma. I vjerovali ili ne, mnogi od nas su genuinely uživali u tom bučnom spoju vokala, gitara, bubnjeva, a ponekad i drugih instrumenata.
Ipak, bilo je i negativnih iskustava na tim dešavanjima. Nisu se svi ljudi uspijeli oduprijeti stavovima koje su naučili kao dio društva i sistema. Tako su ti ljudi, između ostalog, donijeli seksizam, homofobiju, sebičnost i generalno ograničeno razmišljanje. Kada gledam na to sada, čini mi se da samo postojanje tih ljudi i nije bio najveći problem. Veći problem je bio što je ona druga polovina ljudi reagovala malo ili nikako na takve ispade. Negdje u to vrijeme, i ja sam počela preispitivati značaj tih svirki i koliko dobrog sam mogla izvući iz njih. Uvijek je tu bio prisutan aspekt muzike, ali pored toga, svi drugi aspekti su počeli nekako blijediti. Prvo sam išla rijeđe. Zatim skoro nikako. Znali su proći mjeseci možda i čitava godina a da nikako ne posjetim takva dešavanja. Ljude s kojima sam se nekad družila na tim svirkama skoro da više nisam ni viđala. Dijelom zbog toga što ja više nisam išla često na svirke. Drugim dijelom zbog toga što kada bih ja i otišla, ti ljudi više nisu bili tamo.
Ali svirke nisam zamijenila drugim oblikom socijalnih dešavanja. Osim kućnih druženja, rijetko da je nešto drugo moglo nadoknaditi taj osjećaj, makar i privremene slobode, zajedništva, uživanja u muzici i razgovorima.
U to vrijeme je postajalo očigledno da svako od nas mora zauzeti svoje mjesto u sistemu, ako želimo fizički preživjeti. Misleći da sistem mogu poboljšati ako steknem sve potrebne vještine, ja sam odlučila da odigram svoju ulogu najbolje što sam mogla. Učila sam mnogo za najbolje rezultate. Pisala natprosječne završne radove. Pokušavala svaku temu da obradim na što kompletniji način, kako bih stekla potpuniju sliku o toj oblasti. Na predavanjima sam se susretala s predrasudama, homofobijom, nacionalizmom, i seksizom. Ali nikad nisam ni pomislila da prestanem ići na ta predavanja. Iako je i tada bilo jasno da nećemo svi dobiti priliku za zaposlenje, u struci ili izvan nje, nisam puno preispitivala logičnost postojanja takvog sistema. Zapravo, svu odgovornost sam prebacila na sebe. Ja sam trebala ostvariti najbolje rezultate u svakom pogledu, pa makar to i nije bila garancija za zaposlenje i samostalnost. Stvorila sam sliku da svi trebamo davati maksimum u svojim oblastima djelovanja, bez obzira kako sistem na to reagovao. Naivno sam mislila da ako budemo davali najbolje od sebe i sistem će postati bolji.
Jedan od razloga zašto sam počela preispitivati značaj svirki jeste zato što se taj “prividni” svijet solidarnosti, slobode i sreće nije uklapao u “stvarni” svijet obaveza prema sistemu, kompetitivnosti i težnje za materijalnim stvarima. U to vrijeme govorila sam sebi da se samo zavaravamo postojanjem tog prividnog svijeta, i da je bolje da usmjerimo energiju na stvarni svijet, ako želimo postići bilo kakav rezultat. Mislila sam da je naša krivica i da se ne trudimo dovoljno da napravimo “pravu” promjenu u sistemu.
Da, nisam mogla pogriješiti više od toga.
Suštinski, ja sam sve vrijeme tražila izgovor da se udaljim od tog alternativnog svijeta jer me je konstantno napominjao da nikad neću pronaći takvu slobodu u stvarnom svijetu.
Alternativna dešavanja nisu nikad ni trebala biti mjesto početka promjene. Nisu to mogla biti. Da jesu, sistem ne bi dopustio postojanje takvih dešavanja. Kako bi grupa od 50 do 100 ljudi mogla ispraviti sve greške sistema, taložene decenijama, bez, volje, pomoći i učestvovanja ostalih ljudi? Svih ljudi.
——————
Danas sam dio sistema. Igram svoju ulogu najbolje što mogu. Kompetitivnost, pohlepu i podcjenivanje gutam svaki dan. Trudim se maksimalno da i sama ne razvijem takve osobine. Trudim se također da ne težim materijalnim stvarima, koliko je to moguće.
Danas više ne očekujem da ću pronaći sigurnost, (dugotrajnu) sreću i zadovoljstvo u ovakvom sistemu. Ali sada više ne krivim sebe ili nekog drugog za to. Ovaj i mnogi drugi sistemi su inherentno takvi da porobljavaju i degradiraju živa bića, i pojedinačno na to teško možemo utjecati. Sistem koji nameće da budemo usmjereni na sebe, svoju (materijalnu) dobrobit, i koji nam daje vrlo malo vremena da razmišljamo o dobrobiti čitave planete, nikada neće moći izvući ono najbolje iz čovjeka.
Možda će doći do kolapsa sistema zbog nezasite pohlepe koju nam nameće. A možda će i ljudi jednog dana prepoznati da im takav sistem ne treba. I možda će pronaći način kako da se oslobode takvog sistema. I stvorit će uslove za jedan drugačiji i bolji svijet. Tada će se uključiti svi ljudi svijeta. Jer jedino je tako moguće postići pravu promjenu.
Moja generacija to vjerovatno neće doživjeti. Bez obzira na to, na svaki mogući način trudit ću se da ostavim klicu boljeg i drugačijeg svijeta za buduće generacije.
I naučit ću da prepoznam trenutke u kojima se osjećam slobodno i sretno, a zatim da ih živim i ponavljam što je više moguće. Čuvat ću dobro te osjećaje zadovoljstva i ispunjenosti, pokušati ih dijeliti s drugima, ali neću se obazirati ako naiđem na negodovanje i obeshrabrivanje većine. Jer sada znam da su ti trenuci bljesak mog života kakav bi on trebao da bude u potpunosti.
(AbrašMEDIA)