U nedjelju 21.5. održani su lokalni izbori u Hrvatskoj. Rezultati nisu posebno iznenađujući iako je, s obzirom na mnoštvo različitih razina i mjestâ, teško generalno ocjenjivati tko je kako prošao. Vladajući HDZ (tradicionalno desni centar, u posljednje vrijeme od desnog centra do ekstremne desnice) je dobro prošao, kao i uvijek, u većini županijâ, manjim gradovima i ruralnim krajevima (u četiri najveća grada je prošao razmjerno slabo). Liberalnocentristički (nominalno „socijaldemokratski“) SDP je prošao razmjerno loše (pobijedivši samo u Rijeci od četiri najveća grada), u skladu s očekivanjima, s obzirom na loš rejting i nepopularnog i nesposobnog predsjednika.
Autor: Mate Kapović, Novi plamen
Konzervativno-tehnokratski Most, koji je do prije koji tjedan bio u vladi s HDZ-om dok je nije srušio, osvojio je ponešto u cijeloj Hrvatskoj, ali je krahirao u velikim gradovima, kao i u simbolički jako bitnom gradiću Metkoviću u Dalmaciji, odakle je cijela priča krenula. Beppegrillovski „transideološki“ Živi zid, za koji se generalno svi slažu da je ušao u očekivani prostor radikalne ljevice, također je podbacio – samo naizgled neočekivano, s obzirom na to da se pretvorio u elektoralnu platformu bez baze (većina aktivnih članova ŽZ-a je osnovala stranku Slobodna Hrvatska, koja je u Zagrebu u koaliciji ostvarila katastrofalnih 0,28 %), od koje se očekuje da će poslati par showmanâ u Sabor, ali ne i suvisle lokalne politike.
No, najzanimljivija je pojava ucrtavanje na kartu radikalne ljevice. Iako je to još prije svega par mjeseci izgledalo potpuno nevjerojatno, radikalna je ljevica u Hrvatskoj na lokalnim izborima, ponajprije u Zagrebu, ali i drugdje, napravila velik korak unaprijed. U Zagrebu je ujedinjena lijeva fronta (koja se sastoji od pet uglavnom novih ili novijih stranaka – širokog ideološkog raspona, od lijevoliberalnih, zelenih i socijaldemokratskih do antikapitalističkih) ostvarila izvrsnih 7,64 % na izborima za gradsku skupštinu, tj. dobila je oko 24.000 glasova i četiri mjesta u gradskoj skupštini. Ujedinjena je lijeva koalicija tako iza sebe ostavila i daleko razvikaniji Most (4,93 % – ispod praga) i Živi zid (4,53 %). Na nižim je razinama – gradskih četvrti i mjesnih odbora – ujedinjena lijeva fronta u Zagrebu prošla još i bolje, osvojivši na desetke pozicija na svim razinama, s rezultatima koji su išli i do 30 %, te katkada tukli i HDZ i SDP.
Najzanimljiviji je slučaj Radničke fronte, eksplicitno antikapitalističke stranke i jedne od članicâ lijeve koalicije u Zagrebu. RF je osvojio jedno zastupničko mjesto u gradskoj skupštini (gdje je plan rotirati zastupnike svakih šest mjeseci kako bi se spriječilo udaljavanje od baze te profesionalizacija i birokratizacija), tri zastupnika u gradskim četvrtima i 12 u mjesnim odborima. To je velik uspjeh za relativno mladu antisistemsku opciju (službeno registriranu 2015) i ujedno prvi slučaj od 1990. da je u određena tijela uprave ušla antikapitalistička politička opcija.
Iako izvan Zagreba nigdje nije prijeđen izbori prag od 5 % te nisu osvojena nikakva mjesta, rezultati svejedno nisu loši. U Puli, osmom najvećem gradu u zemlji, RF je na izbore izišao sam – RF-ov je kandidat za gradonačelnika Josip Pino Ivančić osvojio čak 4,21 % glasova (lista RF-a za gradsko vijeće osvojila je 3,83 %, a lista RF-a za Istarsku županiju 1,99 %). U Samoboru, gradiću kraj Zagreba, Radnička je fronta samostalno dobila 3,12 % za svog gradonačelničkog kandidata Matiju Đolu, dok je lista za gradsko vijeće dobila 2,39 %. Značajan je rezultat i iz drugog najvećeg grada Splita, gdje je Radnička fronta u koaliciji s lijevoliberalnom strankom Nova ljevica osvojila 4,36 % na listi za gradsko vijeće, promašujući prag od 5 % za svega par stotina glasova.
Premda se ovi rezultati na prvi pogled ne čini velikima, oni su daleko od bilo čega što je antikapitalistička ljevica dosad mogla i sanjati. Ulazak u lokalna politička tijela za ljevicu znači ne samo veću medijsku pozornost, nego i nužne i ključne financijske i prostorne resurse. Ono što je posebno značajno jest da je nacionalna vlast trenutno u velikoj krizi, samo privremeno odgođenoj do kraja lokalnih izbora (za dva tjedna je tek drugi krug lokalnih izbora), i da bi se najesen mogli ponovno održati novi prijevremeni parlamentarni izbori. Prelije li se uspjeh ujedinjene lijeve fronte iz Zagreba i na državnu razinu, tu bi se moglo svašta očekivati. Ono što ljevici u Hrvatskoj ide u prilog je trenutno glavinjanje i pad tradicionalne „ljevice“ SDP-a, pad (ako je suditi po lokalnim izborima) populističkog desno-„lijevog“ zavjeraškog Živog zida te činjenica da se samo iščekuje konačan krah najvećeg hrvatskog koncerna Agrokor, zbog kojeg je u konačnici i pala vlada prije koji tjedan. U svakom slučaju, očekuje nas burno i zanimljivo vrijeme za ljevicu u Hrvatskoj, koja je konačno sazrela te napravila malen ali odlučan iskorak na elektoralnoj razini, što je bio aspekt koji joj je dosad bolno nedostajao.