Ova godina bila je važna za Sarah Polley, kanadsku redateljicu i aktivistkinju čiji se spisateljski i redateljski talenti zakuhavaju već gotovo 20 godina, otkad je 2006. bila nominirana za Oscara za najbolji adaptirani scenarij za film Away From Her, koji je i režirala, a koji je temeljen na kratkoj priči slavne Alice Munro. Zapažen je bio i njezin dokumentarni film Stories We Tell u kojem se fokusirala na obiteljske tajne, a koji je uvršten na listu 10 najboljih kanadskih filmova svih vremena prema Filmskom festivalu u Torontu.
No, ovogodišnja nominacija za najbolji film, kao i osvojeni Oscar za adaptirani scenarij za Women Talking, za koji je ponovno bila u dvostrukoj ulozi scenaristice i redateljice, konačno je i njezine talente i njezin aktivizam izbacio na, hajdemo reći, globalno tržište. To što ga je zaobišao Oscar za najbolji film više govori o težini samog filma nego o njegovom umjetničkom pedigreu; članovi američke Akademije obično nemaju hrabrosti nagraditi iznimno važne priče, posebno one za koje američka, pa ni ostale javnosti nisu u potpunosti spremne.
Film se temelji na istoimenom romanu kanadske spisateljice Miriam Toews, koji je fiktivna reakcija na istinite događaje iz druge polovice 2000-tih u zabačenoj i izoliranoj zajednici menonita u Boliviji, u kojoj je grupa od osam muškaraca godinama silovala žene svih dobi, koristeći sredstvo za anesteziranje životinja kako bi omamili svoje žrtve. One su se obično budile bez sjećanja o onome što se dogodilo, uz neshvatljive ozlijede i bol, a zajednica im je sugerirala da su to djela duhova, Sotone ili tek proizvod “divlje ženske mašte”.
Toews, i sama rođena u zajednici menonita koju je kasnije napustila, te je traumatične događaje postavila kao početnu točku svog romana – reakcija na njih posve je fiktivni dio tog romana. U stvarnosti, bar dio bolivijske menonitske zajednice zatražio je pomoć svjetovnih vlasti – iako inače zločine i njihovo kažnjavanje najčešće provode unutar vlastitih redova – a muškarce je uhitila bolivijska policija, dok su događaji unijeli velike strahove i nemir u zajednicu.
U Towesinom romanu, kao i u Polleyjinom filmu, stvari idu drukčijim tokom. Nakon kratkog uvoda, koji donosi samo flashbackove posljedica tih strašnih događaja, saznajemo: “Ono što slijedi proizvod je ženske imaginacije.” I Toews i Polley zanima puno šire sagledati stvar, i pravo je čudo kako je u njihovim rukama Women Talking izuzetno nadahnjujući film, pun nade, unatoč strašno teškim temama koje propituje.
U filmskoj verziji priče, muškarci su odvedeni radi vlastite zaštite, ostatak pripadnika zajednice kreće položiti jamčevinu za njih, a žene su ostavljene na farmama da se pripreme za njihov povratak i, u konačnici, oprost njihovih postupaka na temelju religijskih postavki svojih zajednica. Naime, menoniti spadaju u anabaptističke religijske skupine, koje spaja zajednička vizija pacifizma i nenasilja, koje obično žive u ruralnim zajednicama, u većoj ili manjoj mjeri odbacuju moderne tekovine, dosta bliske poznatijim Amišima.
Žene zajednice suočene su s tri moguće reakcije na traumatične događaje: ostati i ne činiti ništa (odnosno, postupiti kako zajednica od njih traži), ostati i boriti se, ili otići iako jako malo znaju o vanjskom svijetu (u njihovoj zajednici žene se ne obrazuju). Nakon što po prvi put glasuju o ishodu, rezultat ostaje neodlučen između opcije ostati i boriti se ili otići, stoga odabiru 11 žena, pripadnica triju obitelji svih generacija, da donesu konačnu odluku.
Ostatak filma, kao što mu sam naslov kaže, svodi se na njihove razgovore unutar jedne obične staje, ali je iz gledateljske perspektive iznenađujuće kako tako jednostavnu postavku Polley pretvara u mješavinu političkog trilera i filozofskog filmskog eseja dalekog dosega, koju oživljava sjajna glumačka ekipa u kojoj briljiraju Rooney Mara, Claire Foy, Jessie Buckley, Michelle McLeod i Ben Wishaw kao zapisničar njihovih sastanaka i jedini bitniji muški lik, uz manju ali upečatljivu sporednu ulogu Frances McDormand.
Osim umjetničkog dosega – a film će vam u tom pogledu zaista ponuditi jedinstveno iskustvo – veliki uspjeh filma je što uspijeva postati metaforom za sve povijesne bitke za ravnopravnost žena, ne samo one unutar opresivnih patrijarhalnih religijskih zajednica poput prikazane. Naime, glavne postavke su uvijek vrlo slične: patrijarhalna zajednica ženama ne daje osnovne ljudske slobode, koja manipulira ideologijom na kojoj se temelji, njome pravdajući svoje tretiranje žena, što u konačnici, bez iznimke, rezultira nasiljem svih vrsta.
Moćan aspekt filma sadržan je i u postavci da žene, iako ovdje nepismene i neobrazovane, uz minimum dane slobode, čak i u zadana kratka 24 sata u kojima moraju donijeti odluku, stižu do istih zaključaka do kojih su nas povijesno trebali voditi veliki umovi, jednom kad opresija i patnja prijeđu sve moguće granice onoga što se može tolerirati, ili možda bolje reći – pravdati.
Polley pohvalno perspektivu ostavlja ženama odraslim u menonitskim zajednicama, ne pokušavajući izvana nametati liberalna feministička shvaćanja, i dozvoljavajući da njihova religiozna uvjerenja i pogled na svijet budu njihova misao vodilja u pokušaju osmišljavanja boljeg svijeta; pacifizam i nenasilje u korijenu su svih njihovih rasprava i odluka.
Otkriti više detalja značilo bi samo spoilere, zato ću ovdje stati i pozvati vas da pogledate film – film koji kreće od nezamislive traume, ali završava inspirativnom vizijom mogućeg boljeg svijeta, čineći to tiho, bez pretenzija, uz mnogo razuma, mudrosti, razumijevanja, empatije, topline. Pozivnica vrijedi i za knjigu i za film, no, kao što Alissa Wilkinson genijalno primjećuje u svom članku za Vox, važan aspekt prenošenja ovog romana na filmsko platno je upravo to što žene zaista pričaju, a mi ih slušamo. I naravno da imaju mnogo toga za reći. Kao što 16-godišnja Autje, naša naratorica kroz film, na samom početku upozorava: “Tamo otkud ja dolazim, otkud tvoja majka dolazi, nismo razgovarale o svojim tijelima. Kad bi se nešto ovakvo dogodilo, nije postojao jezik kojim smo mogle govoriti. Bez jezika, postojala je samo zjapeća tišina. I u toj zjapećoj tišini bio je pravi užas.”