Vi idete teški u zlatu širokih grana,
drugovi, dok dimnjak bune crven gori
nad zemljom što moćno raste s barikada
raspukla od munje, sva u šumnoj zori.
Idete, a Sunce pred vama ko baklja
sve dalje trubljom snova zove.
Hlad stijena se jezi pred licem jasnoće
i dubovi trunu, i kriju se sove.
Vi gazite čemer stoljeća i silu
tornja što izbija sa zvonima smrti.
Razdrijevši halje magli i sivilu,
obilati gnjevom, jadikovkom škrti.
Obasjani ispod narančastih grana
u nemiru lišća, u proljetnoj struji,
dižete se pjesmom, ljudi sa bezdana,
rastvorivši srca suncu i oluji.
2.
Iz sjena procvaše prozori, tramvaji svanjuju zeleno, režući blijedu ulicu ranom jekom.
Konji zagnjuriše nozdrve u oganj lišća i dima. Toplo mirišu ceste i sela se bujno spuštaju u nasadima.
A djevojka na putu stoji
kao galeb.
Zaranja srce, to srce od srebra u treptave želje, brže od mjesečine:
Da čovjek ukrade varnicu Sunca i ustane nov u tihoj snazi mišica, lanenoj košulji, žetelac bijelih ravni…
Oj, suncem se razgali, da bezbroj Sunaca granu! Radošću grubom,
grozdovima,
volja, div mlin da hukne niz brzice mrkle meljavom bjeljom od podneva na dlanu.
3.
Večeras napojih se suncem kao česmom i žudim da od milja cio svijet zablista. Livade da nabreknu,
i klasja da zatrudne. I pašnjaci se prospu od uštapa žuti, puni jaganjadi i krcati šipka.
Sunce je za sobom večeras ostavilo dugu
beskrajnu kao Volga. Sve bujice zemlje da slijemo u nju
tutnjavom srebra, i sebe i ljubav naša kao krila šumna –
još bi zavapile oči poplava, širina,
disanja i sunca,
o žeđi bezumna!
Sunce je večeras za sobom ostavilo dugu
radosnu kao Volga. Tišinu grmljavine,
život od snage uzburkan.
To zora plaha, šutljivih ložača bajka
raste
sve glasnije,
u dan vulkan.
O, užgat ćemo modre pučine Slobode za Ljude koji su gvožđem iščupali tugu. Koji su mišlju
raskovali Bastilju,
i mostom Kontinenta k Suncu bliže hode.
(AbrašMEDIA)