“Nakon što sam završio studij bibliotekarstva u Sarajevu stropoštao sam se u realnost. Iz nezadovoljstva i želje da pokušam nešto promijeniti, makar napor bio uzaludan, odlučio sam postati vitez bibliotekar. Snimanje filma razvuklo se na tri ljeta. Temeljna misija bibliotekarstva – osigurati slobodan pristup informacijama i znanju svakom članu društva, danas je itekako ugrožena. Na ulazna vrata biblioteke okačim natpis ‘pitaj bibliotekara sve što te zanima’. Učenica trećeg razreda osnovne jednom me pitala – zašto su banane zakrivljene?”, priča Mašo Mehmedović, autor filma Vitez bibliotekar.
Piše: Ivana Perić, H-Alter
U Hrvatskoj je prije nekoliko mjeseci na saborskom Odboru za obrazovanje, znanost i kulturu prošao novi prijedlog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Cijela se hrvatska knjižničarska zajednica usprotivila prijedlogu Zakona, kojim bi se u osjetljivu knjižničnu djelatnost nasilno uveli zakoni tržišta kojima je cilj isključivo osobna dobit i korist, a ne javni interes. Teška su vremena za knjižničarstvo, ali i veličanstvena – zato što ljudi čitaju više nego ikad, jer se knjižničari i knjižničarke udružuju i organiziraju, a na sceni se pojavio i jedan vitez.
Vitez Pokreta za narodnooslobodilačko bibliotekarstvo, Mašo Mehmedović, dolazi iz susjedne nam Bosne i Hercegovine, a njegovi su pothvati zabilježeni u novom dokumentarnom filmu Vitez bilbliotekar – kroz vrleti i bespuća. Vitešku kacigu napravio je od koša za smeće, u ruke stavio štit na kojim se crvenim slovima ističe ‘library’, i hodao po Bosni i Hercegovini ispitujući ljude što im znače biblioteke i knjige općenito. Vitez nerado priča o tim potvatima (preferira pustiti djela da govore), ali drugarske veze omogućile su da za H-Alter porazgovaramo o ovoj impresivnoj borbi i ljubavi za blibliotekarstvo.
Ti si neobičan vitez Pokreta za narodnooslobodilačko bibliotekarstvo. Kako si to postao?
Nakon što sam završio studij bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stropoštao sam se u realnost. Postalo mi je sasvim jasno da je studij bibliotekarstva u BiH potpuno obezvrijeđen, da su biblioteke marginalizirane, najčešće nefunkcionalne, a svijest kod građana o njihovom značaju i društvenoj ulozi nedovoljno razvijena. Pa sam iz tog nezadovoljstva, ali i želje da pokušam nešto promijeniti, pa makar moj napor bio uzaludna ludost, odlučio postati vitez bibliotekar.
Samoincijativno sam postao vođa, a ujedno i maskota Pokreta za narodnooslobodilačko bibliotekarstvo, jer sam pretpostavljao da ću kao vitez ipak biti djelotvorniji i kao takav privući u javnosti daleko više pažnje; ne prvenstveno na sebe, nego na biblioteke, na njihov značaj i probleme koji ih muče.
Kažeš da su biblioteke (knjižnice) narodnooslobodilačke ustanove. Zašto?
Biblioteke su narodnooslobodilačke ustanove prije svega zato što nam omogućavaju slobodan pristup informacijama i znanju pomoću kojih se kao individue možemo samooslobađati. One su te koje nam daju mogućnost da se putem provjerenih informacija, učenja i znanja oslobađamo od opasnih dezinformacija, pojednostavljenja, stereotipa i predrasuda.
Sloboda podrazumijeva mogućnost izbora, a najveće obilje izbora može ponuditi biblioteka; jer je jedina ustanova koja ima mogućnost da prikuplja sve što je bilo vrijedno bilježenja – od pojave pismenosti do trenutka u kojem smo sada – najrazličitije misli, ideje, iskustva… znanja iz svih mogućih oblasti, pohranjena na svim mogućim medijima. Biblioteke se po svojoj prirodi protive bilo kakvom obliku cenzure, pa bi se i zbog toga moglo reći da su narodnooslobodilačke. Zahvaljujući njima imamo uvid u najrazličitije perspektive koje nam pomažu da se izdignemo iznad jednostranih ideologija koje nas nastoje porobiti isključivo svojom uproštenom i/ili iskrivljenom slikom svijeta.
U dokumentarnom filmu Vitez bibliotekar – kroz vrleti i bespuća, o važnosti biblioteka i knjiga govore komunalni radnici, profesori, pisci, bibliotekari, studenti, književni kritičari, prodavači na buvljacima, pjesnici…. Kako je išlo snimanje filma, gdje si hvatao sugovornike, koliko ti je vremena trebalo – s obzirom da si sam (i mukte) i snimao i montirao?
Budući da sam film snimao sam, potpuno volonterski, bez prebijene pare, bio sam primoran igrati više uloga – ulogu redatelja, glavnog kamermana, direktora fotografije, montažera, majstora svjetla, tona, kostimografa… kao i ulogu viteza bibliotekara. Tako da je u toku radnog dana bilo svega, pa i sukoba; jer sam kao redatelj često bio primoran da napadnem i iskritikujem sebe kao kamermana ili ton majstora, i tu je dolazilo do toliko ozbiljnih sukoba i svađa da se katkad cijelo snimanje moralo obustavljati na duži period. Kao vitez sam tokom snimanja doživljavao razne padove, a kako ih nisam znao lažirati, za svaki pad sam se morao pošteno razbiti; a to bi mi padalo teško jedino kad bi padovi bili neupotrebljivo loše snimljeni.
Što se, na moju nesreću, događalo veoma često, budući da su me snimali prijatelji i poznanici, čak i prolaznici, kojima je to najčešće bilo prvo iskustvo u ulozi kamermana; upravo je zbog toga i najčešća rečenica tokom snimanja bila: “Šta da pritisnem?” Dešavalo se da prijatelji po cijeli dan snimaju kako kao vitez uokolo lijetam i padam, a onda kada dođem kući i pregledam snimljeni materijal uvidim da me uopšte nema u kadru – da su sve vrijeme snimali nekakve djevojke koje su bile u neposrednoj blizini a koje su im, po svemu sudeći, u tom trenutku bile zanimljivije. Bilo je mnogo stranputica, pa se i snimanje filma razvuklo na tri duga ljeta.
A što se tiče sugovornika, među njima su moji drugovi i drugarice, kolege i kolegice, profesori i profesorice; oni su me dalje upućivali na neke druge ljude; a pojedine sam susretao i sasvim slučajno tokom snimanja, probijajući se kroz vrleti i bespuća. Tokom ovog mukotrpnog procesa mnogo sam naučio – kako radeći sam, tako i od svojih sugovornika.
Kroz film se provlači nužnost knjižnica da budu mjesta uvijek u otporu prema svim oblicima sprječavanja slobodnog protoka informacija i znanja, u otporu monopolizaciji i privatizaciji. Koliko je to ugroženo danas? U Hrvatskoj primjerice svjedočimo mogućim izmjenama Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, kojima bi se otvorio prostor za privatizaciju i srozavanje standarda i stručnosti…
Temeljna misija bibliotekarstva – osigurati slobodan pristup informacijama i znanju svakom članu društva, danas je itekako ugrožena. Biblioteke u tome najčešće koče ekonomska i birokratska ograničenja – ne mogu osigurati pristup recentnoj građi koja je skupa, nisu u mogućnosti pretplatiti se na elektronske baze podataka i sl. Zato danas i jesu jako popularne tzv. biblioteke iz sjene (shadow libraries) koje ilegalnim (piratskim) putevima nastoje da omoguće slobodan pristup građi. Stoga neki smatraju da je budućnost biblioteka moguće tražiti upravo u bibliotekama iz sjene, budući da one zaobilaze sva ograničenja koja često more institucionalne biblioteke.
Radikalniji bibliotekari smatraju da je opravdano koristiti hakersku taktiku i piratske aktivnosti kako bi se omogućio slobodan pristup informaciji. Dužnost bibliotekara jeste da pružaju otpor komercijalizaciji javnih resursa i da se bore protiv svakog oblika monopolizacije i privatizacije znanja. Biblioteke su, u tom smislu, subverzivna mjesta i vječito će biti ugrožene, kako od strane onih koji bi sve da privatiziraju i komercijaliziraju, tako i od strane onih kojima je po svaku cijenu jedino stalo da vladaju. A takvim vladarima nije u interesu da su građani dobro informisani, da slobodno misle i kritički propituju svijet oko sebe; pa bi najradije da biblioteke uopšte ne postoje. Ali budući da postoje oni bi da ih ili učine nefunkcionalnim ili društvu potpuno otmu na taj način što bi da ih privatiziraju.
Knjižničari u Hrvatskoj su odlično prepoznali ovu opasnost i odmah protiv takve izmjene Zakona složno ustali. Kako i ne bi – sve što iole miriše na privatizaciju biblioteka, bez dvojbe, može biti samo društveno štetno, jer biblioteke su javno, zajedničko dobro svih građana, temelj demokratskog društva i vrijednost oko koje se konstituiše zdrava društvena zajednica.
Protagonisti tvoga filma govore o lošoj situaciji i brojnim tehničkim i sustavnim nedostatcima biblioteka i bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. S obzirom da si pomno analizirao i pratio situaciju, što u konačnici vidiš kao glavne probleme?
Zakoni o bibliotečkoj djelatnosti u BiH preko dvadeset godina se nisu mijenjali i potpuno su anahroni; tako da umjesto da uređuju bibliotečku djelatnost, izvorište su problema i u bibliotekarstvo unose haos. Naravno, najveći problem je što ti zakoni omogućavaju da kao bibliotekari mogu raditi i tzv. paraprofesionalci, odnosno osobe koje nisu završile univerzitetski studij bibliotekarstva, već su samo položile tzv. stručni ispit, odnosno završile kratki desetodnevni kurs iz oblasti bibliotekarstva; koji, što je naročito poražavajuće, organizuje i Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, i Narodna i univerzitetska biblioteka RS, i Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta TK.
Time se u BiH obezvrjeđuje i studij bibliotekarstva i bibliotekarstvo kao profesija; a budući da se pored diplomiranih bibliotekara zapošljavaju nekompetentne osobe, bibliotekama se onemogućava i da ispunjavaju svoju misiju, da pružaju korisnicima kvalitetnu uslugu i idu u korak sa savremenim tokovima u bibliotečko-informacijskoj djelatnosti. Zato je to, među brojnim drugim problemima koji se u filmu spominju, najveći i gorući problem iz kojeg proizilazi daleko najviše problema.
Dževad Karahasan u filmu kaže kako “svako mjesto treba imati biblioteku, makar u nju nitko ne zalazi”. Priča i o ideologiji konformizma u kojoj je sve više ljudi koji nisu spremni na napor čitanja, promišljanja, razgovora. Je li to zaista tako, vidiš li izlaska, što te u knjižničarstvu gura i inspirira?
Mislim da ljudi danas generalno čitaju mnogo više nego prije, ali je problematično “šta” čitaju i “kako” čitaju. Zahvaljujući novim tehnologijama dostupno nam je mnoštvo sadržaja na mnogo različitih medija, pa su svuda oko nas i korisne informacije i štetne dezinformacije. Zato su nam danas, kao nikad prije, potrebne vještine informacijske pismenosti, kako bismo bili u stanju da pronalazimo informacije, analiziramo ih, vrednujemo i promišljeno koristimo. Naravno da u svemu tome značajnu ulogu igraju, ili bi trebale da igraju, biblioteke. Naročito školske biblioteke, koje bi kod mladih morale razvijati informacijske vještine pomoću kojih će znati kritički pristupati pronađenim sadržajima. Nužne su nam biblioteke koje će razvijajući programe, te koristeći tehnologiju i nove medije uticati na kulturu i kvalitet čitanja, odnosno uticati i na ono “šta” se čita, i na ono “kako” se čita.
U bibliotekarstvu me inspiriraju, prije svega, ljudi koje biblioteke okupljaju – konstruktivni ljudi koji su stekli vrijedna životna iskustva, vještine, znanja… i koji su spremni da ih podijele sa drugim ljudima u svojoj društvenoj zajednici; te vrijedni sadržaji koje biblioteke skupljaju, a koji postoje, opet zahvaljujući ljudima koji su bili spremni da kroz knjige, časopise, stripove, filmove, audio ili video zapise… nesebično podijele sa drugima najvredniji dio sebe – svoja znanja, iskustva, misli, ideje…
Inspirira me što su biblioteke ustanove koje okupljaju, ili imaju mogućnost da okupljaju, sve ljude – ljude svih generacija, svih vrsta zanimanja, ljude iz svih vremena; sama činjenica da je biblioteka mjesto koje nikog i ništa ne isključuje; mjesto gdje se brišu sve podjele među ljudima; inspirira me činjenica da se u biblioteci, kao nigdje drugdje, dopunjuju i prožimaju različite kulture, civilizacije, tradicije…
Pored toga, inspirira me i sama mogućnost da se uvijek može desiti nešto neočekivano, nešto što je nemoguće predvidjeti; jer pred nama se u biblioteci neprestano otvaraju putevi za koje ne znamo kamo nas mogu odvesti; iz susreta pojedinca sa bibliotekom, knjigom, drugim čovjekom… otvara se mnoštvo neočekivanih puteva, more mogućnosti iz kojih se može roditi i nešto o čemu nismo mogli ni sanjati.
Gdje je sve film do sada prikazan? Kakve su reakcije publike?
Film je do sada prikazan u Sarajevu, Beogradu, Zenici, Opatiji, Srebreniku, Kragujevcu, Tuzli, Zadru… Turneja je još uvijek u toku, a dosadašnje reakcije su odlične, kako kod mladih, tako i kod onih koji to biološki više nisu. Naročito me raduje što je film odlično prihvaćen i kod učenika; što je bio zanimljiv i učenicima osnovne i srednje škole; i učenicima gimnazije i učenicima ekonomske, frizerske i ugostiteljske škole. Svi su ga gledali s iznenađujućom pažnjom. Možda zbog toga što se u našim školama jako malo govori o značaju biblioteka, a još manje o problemima s kojima se kod nas suočavaju ove ustanove. Kako god, sretan sam što se pokazalo da je film dobro prihvaćen; što je onima koji su ga do sada gledali bio edukativan i interesantan, iako mu je tema poprilično teška i ozbiljna.
I sam radiš u knjižnici. Često koristiš zabavne i zanimljive metode u radu s djecom. Možeš li s nama podijeliti neke svoje metode, kao i najupečatljivije dječje reakcije?
Trenutno ne radim (nedavno mi je istekao ugovor), i ne mogu se pohvaliti velikim radnim iskustvom. Iz razloga koje sam već spomenuo, kao dipl. bibliotekar u BiH teško dolazim u priliku da radim, ali nije viteški kukati. Do sada sam radio u tri školske biblioteke, u svakoj po nekoliko mjeseci. I mogu reći da uvijek, prije svega, nastojim da se u biblioteci svi osjećaju što ugodnije. Učenicima kažem da su u biblioteku uvijek dobrodošli, i kad u njoj žele samo odmarati, meditirati, sanjariti… Bitno mi je da biblioteku doživljavaju kao svoj prostor u kojem mogu da rade ono što zaista žele, što je njima važno, što ih ispunjava. Nastojim od biblioteke napraviti mjesto gdje se stiču i međusobno dijele iskustva, znanja, vještine, misli, ideje, utisci… odnosno, mjesto gdje se okuplja, druži, čita, istražuje, radi…
Mališanima napominjem da nisu obavezni do kraja pročitati knjigu koja im je davež, da im ne treba biti neugodno kada vraćaju posuđenu knjigu koju nisu pročitali. Da je uvijek mogu zamijeniti za drugu, zanimljiviju, jer među hiljadama knjiga koje biblioteka sadrži sigurno postoji mnoštvo onih koje će im se svidjeti. Ponavljam im onu poznatu rečenicu J.K. Rowling – “Ako ne voliš čitanje, samo nisi pronašao pravu knjigu”, te da zbog toga u svojoj potrazi ne odustaju. Tako su me jednom prilikom učenici drugog razreda osnovne škole shvatili naročito ozbiljno, pa su se zaputili u vrlo energičnu potragu za pravom knjigom – skoro svi učenici su počeli da nakon svakog školskog časa vraćaju i posuđuju knjige, pojedini su posuđivali, pa vraćali i po šest knjiga u toku jednog dana. Tako da su me ti minijaturni ljudi bili potpuno izmorili, pa sam bio primoran da im kažem – ukoliko želite u toku jednog dana više puta vratiti i posuditi knjigu, morate da ukratko obrazložite zašto vam se nije dopala knjiga koju vraćate.
Trudim se da se uvijek u biblioteci nešto dešava, kako bi u nju redovno dolazili učenici iz radoznalosti. Nedavno sam oživio prostor biblioteke tako što sam uveo svakodnevne zabavne aktivnosti na flip-chart tabli – učenici su ispisivali naslove omiljenih lektira, lektira koje im se nisu dopale, naslove književnih djela koje bi voljeli uvrstiti u školske lektire; crtali su svoja raspoloženja, pisali šta vole ili ne vole da rade, igrali su se igre “pictionary” iz oblasti književnosti u okviru koje su na osnovu crteža pogađali koje književno djelo crtež predstavlja i sl. Na taj način smo se zabavljali, jedni od drugih učili i međusobno se bolje upoznavali; pa su se zahvaljujući tome rađale i nove ideje.
Nastojim da budem od pomoći, da me učenici doživljavaju, prije svega, kao drugara; da sam uvijek lako dostupan; da mi se mogu obratiti i preko društvenih mreža ili E-mail adrese i kad su fizički daleko od škole. Na ulazna vrata biblioteke uvijek obavezno okačim natpis “pitaj bibliotekara sve što te zanima”; tako me učenica trećeg razreda osnovne škole jednom prilikom pitala – “zašto su banane zakrivljene?” Biblioteka je bila krcata učenicima i pitanju su se svi smijali. Nisam znao odgovor; pitao sam da li ga neko zna među njima? Odmahivali su glavama. Tražio sam od njih da budu domišljati i brzo su ponudili mnogo zanimljivih i duhovitih odgovora. A složili smo se da je najkreativniji odgovor dao jedan dječak rekavši da su banane zakrivljene zato što ih majmuni preplaše, pa se od straha skvrče i ostanu takve. Potom sam kao bibliotekar istražio zašto su banane zakrivljene i dao im traženo objašnjenje.
Sve što radim, radim u saradnji s učenicima – zajednički uređujemo prostor, zajednički osmišljavamo i kreiramo programe. Pokušavam prepoznati njihove sklonosti i talente, kako bih mogao da im pomognem da kroz slobodne aktivnosti pronađu i ostvare sebe. Zato nastojim da maksimalno koristim slobodu koju biblioteka pruža – da krenem od njihovih želja i interesa.