Mnogi Italijani smatraju kako se fašizam, u Italiji zabranjen kao politički pokret, ali nikad do kraja nestao iz popularne kulture i političke margine, počinje javljati na zabrinjavajuće načine.
Uoči 74. godišnjice oslobođenja Italije u Drugom svjetskom ratu, na milanskom trgu na kojem su poslije pogubljenja obješena tijela fašističkog diktatora Benita Mussolinija i njegovih pratilaca razvijen je transparent “Slava Mussoliniju”.
Vođa huligana koji su donijeli transparent je pozdravio fašističkim pozdravom, podignutom rukom.
Dan kasnije, 25. aprila, predsjednik, premijer i ministar odbrane Italije prisustvovali su u Rimu komemoraciji povodom Dana oslobođenja.
Ministar unutrašnjih poslova, desničar i euroskeptik Matteo Salvini, nije bio prisutan.
Još od Mussolinijevog pada, nakon što pokušaji da Italiju učini kolonijalnom silom nisu uspjeli, a nacistički vođa Adolf Hitler preuzeo upravljanje nad osovinom Rim – Berlin, pogubljeni diktator nije toliko spominjan.
Fašistički pozdravi, koji su dugo bili tabu u javnosti, probili su se iz dijelova tribina namijenjenim huliganima na ulice italijanskih gradova, što je nekoliko desetaka ekstremnih navijača Lazija pokazalo na gostovanju u Milanu.
Marginalne ekstremno desničarske partije sve hrabrije izvikuju fašističke slogane i pozdravljaju fašističkim pozdravima na protestima protiv useljavanja romskih porodica u državne stanove u Rimu.
Izdavačka kuća povezana s jednom ekstremno desničarskom grupom je izbačena sa torinskog sajma knjiga nakon brojnih protesta, među kojima je bila i prijetnja bojkotom centra za sjećanje na Auschwitz.
Prema nekim istraživanjima, 71 posto Italijana smatra kako je važno boriti se protiv povratka nacističke i fašističke ideologije u Italiju, u odnosu na 65 posto prije dvije godine.
Dvije trećine ispitanika vjeruje kako treba primjenjivati represivne mjere prema onima koji podstiču fašizam, dok je 2017. godine to mislilo 60 posto građana.
“U stvarnosti, čitava historija fašizma je problem koji u Italiji ostaje otvoren, jer se nikada nismo preispitali o tome šta ta historija govori o nama, to je nešto što Italijani ne žele uraditi”, rekao je analitičar Guido Caldiron.
Italija, za razliku od Njemačke, nikada nije prošla kroz period denacifikacije.
Mussolini je vladao skoro dva desetljea prije nego što je uveo Italiju u Drugi svjetski rat.
To je bilo vrijeme modernizacije, kada je fašistički režim gradio škole, željezničke stanice i upravne zgrade koje se i danas koriste.
Kada je Mussolini 1943. godine smijenjen uslijed savezničkog napredovanja na italijanskom frontu, Nijemci su ga pokupili i postavili na čelo marionetske Republike Salo u sjevernoj Italiji.
Taj potez je podijelio Italiju na pola i doveo do dvogodišnjeg građanskog rata, tokom kog su italijanski partizani napadali nacifašističke snage na sjeveru.
Promjena strane usred rata je dovela do konfuznog poslijeratnog nasljeđa da je Italija bila na strani i pobjednika i poraženih, s tim se ova država nikada nije do kraja suočila.
Iskorjenjivanje fašističkih simbola koji su bili neodvojivi dio javnog života nije bilo praktično, a nova prijetnja demokratiji je postao komunizam.
Otvoreno zalaganje za fašizam je kriminalizirano, ali su neofašisti postali dio političkog pejzaža.
Mussolinijevo ime je i dalje dio italijanske politike, najprije preko zastupnice Alessandre Mussolini, diktatorove unuke, a sada i njenog rođaka Caija Giulija Cesarea Mussolinija, kandidata ekstremno desničarske partije Italijanska braća na evropskim izborima.
“I dalje srećem ljude iz tog vremena … Sreo sam osobu od 95 godina koja o tom periodu priča drugačiju verziju od one koju ćete čuti u javnom mnijenju”, izjavio je nedavno Caio Mussolini za AP.
Uslijed nedostatka suočavanja s prošlošću, omogućeno je da se razvije diskurs o Mussolinijevim predratnim dostignućima, narativ o vozovima koji su stizali na vrijeme, o isušivanju močvara punih malaričnih komaraca i vremenu kada su se vrata mogla ostaviti otključana.
Ipak, takva slika koju Italijani grade o sebi zanemaruje rasne zakone iz 1938. godine kojima su Jevreji proglašeni nižom rasom.
Oko 8.000 italijanskih Jevreja je deportirano u nacističke logore smrti, gdje je najveći broj stradao.
“Znamo da je taj režim, zapravo, bio pun korupcije i kriminalaca, samo što se to ne spominje”, kaže Caldiron.
Ipak, uprkos porastu upotrebe fašističkih simbola i retorike u kampanji za evropske izbore, politički analitičari tvrde kako je bilo kakvo isticanje fašističke prijetnje u Italiji pretjerivanje.
“U Italiji se dešavaju neke neprijatne stvari. Ksenofobija je u porastu, također i zbog migranata. Ali, sve u svemu, ne postoji opasnost od fašizma. Neofašističke partije su veoma male, jedan posto”, rekao je Giuseppe Orsina, direktor Fakulteta za javnu upravu u Rimu.
Međutim, Salvinijevo koketiranje s ekstremnom desnicom ne završava se na granicama Italije, već je prošireno na ekstremno desničarske lidere u Njemačkoj, Francuskoj i Mađarskoj, s kojima se nada jedinstvenoj grupi u Evropskom parlamentu poslije izbora.
“Naš cilj je da promijenimo Evropu, da postanemo najveća grupa u Evropskom parlamentu. Prvi put bi mogli biti odlučujući faktor u promjeni Evrope. To je ono što želim”, izjavio je Salvini.
(Agencije)