Ponašanje opozicije
Usvajanje novog Zakona o radu u Federaciji izazvalo je niz kontroverznih rasprava i stavova, čak i među onima koji bi trebalo da budu odlučno protiv ovog zakona. Slično nas čeka i u Republici Srpskoj, u kojoj se priprema usvajanje zakona sa skoro istim sadržajem. To što su političke elite i poslodavci podržali donošenje zakona, nije ništa neočekivano. Naprotiv, oni su njegovi inicijatori. Novi zakon štiti klasne interese poslodavaca, ali i političke elite, koja politički izražava stavove vladajuće klase. Ne treba biti zavaran stavovima opozicije. Njoj je lako i nužno da oponira vladajućoj koaliciji. Lako joj je zato što nije pod neposrednim pritiskom MMF-a niti poslodavaca, pa se može razmetati svojom brigom za radnike. Ne samo da su SDP i DF pokazali svoju „brigu za radnike“, nego je to uradio i SDS, na sastanku sa delegacijom Saveza sindikata Republike Srpske.
Piše: Goran Marković, AbrašMEDIA
Nema sumnje da u ovom trenutku ne postoji nijedna partija u cijeloj državi koja se iskreno, suštinski i ideološko-politički protivi reformi radnog zakonodavstva. Naravno, sasvim je moguće da se ne slažu o svakoj zakonskoj normi, ali se slažu o suštini, a to je da treba donijeti novi zakon o radu, koji će značiti udar na radnička prava. Da je tako, potvrđuje i činjenica da je SDP, dok je bio na vlasti, izradio Nacrt zakona o radu koji se vrlo malo razlikovao od neki dan usvojenog zakona. Čim su izgubili vlast, socijaldemokrati su se sjetili da bi trebalo da štite radnike. Isti slučaj je sa DF-om, nastalim rascjepom u SDP-u. Zaključak je jasan: radnici nemaju čemu da se nadaju kad su u pitanju političke stranke. Sve one, bez izuzetka, predstavljaju kapital i zato je prirodno da podržavaju donošenje ovog i ovakvog zakona. To što su neke protiv ili uzdržane, nije zato što su protiv suštine reforme radnog zakonodavstva, već zato što im opozicioni položaj dopušta luksuz protivljenja. Nažalost, ovo pogotovo važi za socijaldemokrate. Jer, šta očekivati od onih koji tokom nekoliko godina, u nepromijenjenim društvenim uslovima, zauzimaju dva suprotna stava o istom pitanju. Zapravo, razlika je samo u tome što su u jednom trenutku bili u vlasti (čak, njena okosnica), a sad su u opoziciji.
Jasno je da sindikati treba da koriste svaki glas protiv zakona o radu (ovdje mislimo na oba entiteta), i da nije zabranjeno ili nečasno razgovarati sa opozicijom. Samo, treba biti oprezan po dva osnova. Prvo, sindikat ne može biti siguran u protivljenje opozicije novom zakonu dokle god ona jasno ne glasa protiv zakona i dok ne predloži amandmane koji bi smjerali ka zaštiti radničkih prava. Naravno, bilo bi poželjno da opozicija zastupa stav da je protiv donošenja novog zakona o radu, jer svako ulaženje u raspravu o pojedinim zakonskim rješenjima znači pristajanje na reformu (odnosno, donošenje novog zakona), što po prirodi stvari znači pristajanje na pogoršanje radničkih prava, koje može biti manje ili veće. Međutim, od nje je to teško očekivati, jer ni ona neće da zaostaje za drugim reformatorima, pogotovo ako te reforme zahtijevaju MMF i naša vladajuća klasa. Drugo, sindikat ne treba da upadne u zamku opozicije koja se ogleda u tome što je opoziciji potreban pozitivan stav sindikata o njenim stavovima o reformi radnog zakonodavstva, kako bi na taj način dobila nove političke poene.
Postoji li radnička klasa?
Ima onih koji, možda sasvim dobronamjerno, smatraju da je besmisleno govoriti o posljedicama donošenja ovog zakona jer radnička klasa ne postoji. Inače, ova teza se već dugo javlja kod nas, a olako je izriču i oni koji znaju i oni koji pojma nemaju o tome šta je radnička klasa. Za mnoge, da bi radnička klasa postojala, neophodno je da se puše fabrički dimnjaci i da iz tih fabrika svakog dana u 15 časova izlaze hiljade radnika. Drugim riječima, za njih, radničke klase nema bez velikih industrijskih preduzeća kakva smo imali dok se 1990. godine nismo otisnuli na pučinu kapitalističkog blagostanja.
Postojanje radničke klase ne zavisi od postojanja krupne industrije u jednoj zemlji, ni od toga da li je radnička klasa organizovana i svjesna svog društvenog položaja. Marksovim riječima, radnička klasa može da postoji kao klasa po sebi, iako još uvijek nije klasa za sebe. Drugim riječima, ona postoji objektivno, nezavisno od toga da li se i u kojoj mjeri bori za svoje interese. Naravno, za uspjeh radničke borbe važno je da je ona grupisana u krupnim preduzećima, da ekonomija pokazuje pozitivne efekte i da radnici nisu primorani da se bore za materijalnu egzistenciju. Svega toga nema u Bosni i Hercegovini, pa nekima izgleda kako nema ni radničke klase.
To, naravno, nije tačno. Radničku klasu čine svi oni koji ne posjeduju vlastiti kapital, pa su primorani da prodaju svoju fizičku ili intelektualnu radnu snagu poslodavcu, bez obzira na to da li je taj poslodavac država ili privatni kapitalist. Radničku klasu čine oni koji rade za druge i koji ne mogu da odlučuju o uslovima i rezultatima svog rada.
Dakle, pripadnik radničke klase nije samo rudar ili bravar, nego je to i ljekar ili profesor univerziteta, koji takođe živi samo od svog rada (naravno, pod uslovom da živi samo od svog rada). Jasno je da nemaju svi pripadnici radničke klase iste materijalne uslove, primanja, pa ni društveni status. To ih, međutim, ne čini pripadnicima različitih klasa, jer svi oni, manje-više, zavise od volje svog poslodavca i kretanja na tržištu. Može neko biti profesor univerziteta i imati primanja koja su tri-četiri puta veća od prosječnih, ali i on može ostati bez posla, a dok je zaposlen, nije u poziciji da odlučuje i upravlja, osim ako se, a takvih je tek nekolicina, nalazi u upravljačkim strukturama. Ostali se pokoravaju i izvršavaju odluke koje je donio neko mimo njih i bez njihovog učešća i uticaja.
Marksovim riječima, radnička klasa po sebi postoji. Inače, ko bi stvarao novu vrijednost? Ko bi radio, ko bi zauzimao niže položaje u društvenoj organizaciji rada? U procesu rada postoje oni koji naređuju i oni koji izvršavaju. Dokle god je tako, postoje poslodavci i radnici. Tačnije, postoje vlasnici kapitala (bila to država ili privatni kapitalisti) i radnička klasa. Čak možemo reći da nije tačno kako se kod nas radnička klasa nije počela oblikovati u klasu za sebe. Ona još uvijek nema svoju političku partiju. Ona nema drugu organizaciju osim sindikata, a taj sindikat je potpuno birokratizovan i u mnogome fantomska organizacija. Ali, on ipak postoji, a radnici su u stanju da se povremeno pokrenu i organizuju, kao što su štrajkovi i protesti, kako u Banjoj Luci tako i u Sarajevu, pokazali. Radnička klasa je svjesna svog postojanja, položaja i interesa, samo još uvijek nije saznala na koji način treba da se bori za svoje interese. A i nema mnogo pouzdanja u vlastite snage, pogotovo ne u sindikalne vođe.
Kako god, pošto radnička klasa postoji, postoji neko ko je neposredno pogođen zakonom o radu (opet govorimo o oba entiteta). Da je to tako, ne govori samo analiza zakonskih odredaba, nego i ponašanje poslodavaca (čitaj: privatnih kapitalista), koji su vršili pritisak da zakon bude usvojen u Federaciji, a isto rade i u Republici Srpskoj. Oni su naročito larmali protiv postojećih zakona, kao ostataka socijalizma, koji navodno pogoduju neradnicima. Čovjek se nehotice zapita ima li kraja licemjerju. Dosad važeći zakoni, iako bolji od onog koji je usvojen u Federaciji, odnosno koji se priprema u Republici Srpskoj, nisu spriječili bjesomučno izrabljivanje radnika u privatnom sektoru. Tačno je da su radnici, barem formalno, imali mogućnost zaštite svojih prava, ali su tu mogućnost teško i u malom broju slučajeva mogli iskoristiti. Nalazeći se na granici egzistencijalnog opstanka, uglavnom sindikalno neorganizovani, nisu se usuđivali da se odupru privatnim kapitalistima. Ovi su mogli uvoditi rad „na crno“ i otpuštati ne samo slabe radnike nego i one koji su se drznuli da se odupru poslodavačkoj samovolji.
Poslodavcima ni to nije bilo dovoljno. Čak i kad radnici objektivno nisu u mogućnosti da često koriste zakonske mogućnosti za zaštitu svojih prava, poslodavci ne žele da im mogućnost zakonske zaštite radničkih prava visi nad glavom kao mač. Inspekcije i sudovi nepoželjni su u situaciji kad se poslodavci osjećaju dovoljno snažnim da nametnu ukidanje zakonom garantovanih radničkih prava i njihove zaštite.
Imajući u vidu da dosadašnji zakoni nisu dovoljno efikasno štitili radnike, i to ne samo zbog svojih nedostataka, već i zbog nepovoljnog odnosa klasnih snaga, pogotovo zbog odsustva borbenih sindikata iz velike većine privatnih preduzeća, neosnovane su tvrdnje da se novim zakonom želi poboljšati radna disciplina i pozvati na odgovornost „neradnici“. Poslodavci su i dosad mogli uvoditi radnu disciplinu kakvu su htjeli. To je mogla i država kao poslodavac. Druga stvar je što se to u dosta slučajeva nije željelo, pogotovo kad je u pitanju odnos države kao poslodavca prema zaposlenima koji su zasnovali radni odnos zahvaljujući stranačkim i ličnim vezama. Ali, takvi se neće naći ni na udaru novih zakona o radu, jer njih štiti nešto jače od zakona – stranačke ili lične veze.
Jedna od najopasnijih teza je ona koja je usmjerena ka podvajanju radničke klase. Tobože, ovaj zakon udara na neopravdane privilegije radnika iz javnog sektora, dok ne nanosi štetu radnicima iz „realnog sektora“. Time se, po ko zna koji put, pokušava napraviti jaz između pojedinih dijelova radničke klase, možda i raskol u samom sindikatu, kako bi radnički otpor neoliberalnim reformama bio još slabiji. Nemaju radnici u javnom sektoru previše, nego radnici u „realnom sektoru“ imaju premalo. Ali, za to nisu krivi budžetski korisnici. Ni prosvjetni radnici, ni policija, ni radnici u upravi nisu sebi prigrabili nešto što bi, da je zakon drugačiji, dobili rudari ili metalci. Novi zakon neće donijeti poboljšanja radnicima u „realnom sektoru“. Istina, on će dovesti do ujednačavanja radnika u različitim sektorima, ali ne tako što će radnici iz realnog sektora dobiti „privilegije“ radnika iz javnog sektora, već tako što će ovi drugi izgubiti znatan dio prava koja su dosad imali.
Pristajati na nove zakone o radu zbog „ljubomore“ zbog prava koja imaju radnici u javnom sektoru odraz je malograđanskog razmišljanja, po principu „nek komšiji crkne krava“. Privatni kapital i političke elite tako okreću radnike jedne protiv drugih, razbijaju jedinstvo radničke klase i umanjuju njenu ionako malu snagu. Jer, novim zakonima o radu uvodi se liberalizacija tržišta radne snage, a teret ekonomske krize još više prebacuje na pleća radničke klase. Umjesto da se radnici kao jedan bore protiv toga, oni se ponašaju sektorski sebično.
Kad god se priprema donošenje ovakvog zakona, koji treba da reguliše, i to na štetu velike većine, jedan od najvažnijih društvenih odnosa, prethodi mu ideološka i medijska kampanja. Da bi javnost lakše prihvatila donošenje zakona sa dalekosežnim posljedicama, iznalaze se različiti argumenti i opravdanja. Ističe se nužnost njegovog donošenja jer to zahtijevaju stranci, iz čega bi slijedilo da nema drugog izlaza. Najvažnije je uvjeriti radnike da je svaki otpor suvišan i unaprijed osuđen na neuspjeh. Žele se uvjeriti i ostali birači da zakon neće imati tako negativne posljedice, kako se čini na prvi pogled. Političkoj eliti čiji legitimitet je ugrožen nije važno samo da zakon bude donesen, već i da se opravda i ubijedi građane da je tako najbolje, čak nužno.
Neće proći mnogo, a negativne posljedice ćemo osjetiti. Za mnoge, tad će biti kasno.
(AbrašMEDIA)